Bhagavad-gita naziva ovaj svijet imitacijom ili odrazom: Što je onda prava stvarnost?

,,A ipak, postoji druga, neočitovana priroda, vječna i transcendentalna prema ovoj očitovanoj i neočitovanoj materiji. Ta vrhovna priroda ni­kada ne biva uništena. Kada sve u ovom svijetu bude uništeno, taj dio ostaje takav kakav jest.” Bhagavad-gita 8.20

paras tasmat tu bhavo ‘nyo
‘vyakto ‘vyaktat sanatanah
yah sa sarvesu bhutesu
nasyatsu na vinasyati

Ne možemo izračunati dužinu i širinu čak ni samo ovog svemira, a na materijalnom nebu postoje milijuni i milijuni svemira poput ovoga. Iznad ovog materijalnog neba postoji drugo nebo koje se naziva du­hovno nebo. Na tom su nebu svi planeti vječni, isto kao i život. Te stvari ne možemo otkriti našim materijalnim proračunima pa za podatke o tome trebamo dati šansu drevnim spisima, kao što su Vede, posebno Bhagavad-gita i Purane, s naglaskom na Srimad Bhagavatam.

Prema Bhagavatamu, ovo materijalno očitovanje samo je jedna četvrtina cjelokupnog očito­vanja, duhovnog i materijalnog. Drugim riječima, tri četvrtine svekoli­kog stvorenog svijeta nalaze se izvan prekrivenog, materijalnog neba. Debljina materijalnog prekrivača iznosi milijune i milijune milja, a tek prodrijevši kroz njega može se stići na otvoreno, duhovno nebo. Ovdje s koriste riječi bhavah anyah, što znači „druga priroda”. Drugim riječima, osim ove materijalne prirode koju poznajemo, postoji druga, duhovna priroda.

Međutim, mi već sada doživljavamo i duhovnu prirodu, isto kao i materijalnu. Kako to? Zato jer smo i sami spoj materije i duha. Mi smo duh, i tako dugo dok se taj duh nalazi unutar materijalnog tijela, ono se kreće. Čim izađemo iz tijela, ono nije ništa bolje od kamena. Kako svi možemo osobno opaziti da osim materije postoji i duh, trebali bismo isto tako znati da postoji i duhovni svijet.

U sedmom poglavlju Bhagavad-gite govori se o duhovnoj i mate­rijalnoj prirodi. Duhovna je priroda viša, a materijalna niža. U ma­terijalnom su svijetu materijalna i duhovna priroda pomiješane, no odemo li izvan materijalne prirode, u duhovni svijet, tamo ćemo pro­naći samo višu, duhovnu prirodu. Ova objašnjenja nam pruža osmo poglavlje.

Eksperimentalnim znanjem ne možemo shvatiti Boga

Ove stvari nije moguće razumjeti eksperimentalnim znanjem. Znan­stvenici mogu kroz svoje teleskope vidjeti milijune i milijune zvijezda, ali ne mogu doći do njih.  Njihove naprave nisu za to dovoljne. Oni ne mogu otići čak ni na Mjesec koji je najbliži, a kamoli na neke druge planete. Zato bismo trebali pokušati shvatiti da nam eksperimentalno znanje ne daje sposobnost razumijevanja Boga i Božjeg carstva. Bu­dući da je na taj način nemoguće išta razumjeti, glupo je i poku­šavati. Boga moramo shvatiti pokušavajući istražiti svete objave, posebno Bhagavad-gitu i Bhagavatam.

Bez obzira na to što iskustveno znanje o Bogu nije moguće, ako napredujemo u razvijanju duhovne svjesnosti, neposredno ćemo spoznati Boga. Svatko može spoznati Boga. Svayam eva sphuraty adah: svakome tko se drži procesa svje­snosti Boga, otkrit će se neposredno znanje o Bogu. Takva će osoba uistinu shvatiti: „Da, postoji duhovno carstvo u kojem prebiva Bog i ja moram tamo otići. Moram se pripremiti za odlazak.” Prije nego li ode u drugu zemlju, čovjek može puno slušati o njoj, ali kada doista tamo ode, sve će neposredno razumjeti. Slično tome, prihvati li netko vjerodostojni proces, jednog će dana izravno shvatiti Boga.

Priroda duhovnog svijeta opisana u Vedama

Za opisivanje tog duhovnog carstva koristi se riječ sanatanah. Materijalna priroda ima početak i kraj, no duhovna priroda nema ni početka ni kraja. Kako to? To možemo shvatiti na jednostavnom primjeru. Ponekad, kad pada snijeg, vidimo da je cijelo nebo prekri­veno oblacima. Međutim, ti oblaci ustvari prekrivaju tek beznačajan dio neba. Kako smo mi vrlo maleni, kad oblaci prekriju dio neba, čini nam se da je nebo posve prekriveno. Slično tome, cijela je ova materijalna kreacija (zvana mahat-tattva) poput oblaka koji prekri­vaju beznačajni dio duhovnog neba. Kao što, kada se raščiste oblaci, možemo vidjeti vedro, osunčano nebo, tako isto, kad se oslobodimo ovog materijalnog prekrivača možemo vidjeti izvorno, duhovno nebo.

Povrh toga, baš kao što oblak ima svoj početak i kraj, tako i ma­terijalna priroda ima početak i kraj, a isto je i s našim materijalnim tijelom. Naše tijelo postoji samo izvjesno vrijeme. Rađa se, raste, po­stoji neko vrijeme, stvara popratne proizvode, propada i nestaje. To je šest preobrazbi tijela. Slično tome, svaka materijalna pojava pro­lazi tih šest preobrazbi. Tako će, na kraju, cijeli ovaj materijalni svijet nestati.

Međutim, Bhagavad-gita nas uvjerava: paras tasmat tu bhavo ‘nyo ‘vyakto ‘vyaktat sanatanah – „Iznad ove uništive, oblaku slične materijalne prirode, postoji druga, viša priroda koja je vječna. Nema početka ni kraja.”

Potom kaže: yah sa sarvesu bhutesu nasyatsu na vinasyati – „Kad ovaj materijalni svijet bude uništen, duhovna priroda će i dalje postojati.” Kad oblak na nebu nestane, nebo i dalje ostaje. Slično tome, kad oblaku slično materijalno očitovanje bude uništeno, du­hovno nebo nastavlja postojati. To se naziva avyakto ‘vyaktat.

Mnogi vedski spisi sadrže u sebi podatke o materijalnom i duhov­nom nebu. U drugom pjevanju Srimad-Bhagavatama nalazimo opise duhovnog neba: kakve je prirode, kakvi ljudi tamo žive, kako izgle­daju – sve. Postoji čak i podatak da u duhovnom nebu postoje duhovni zrakoplovi. Tamo su sva živa bića oslobođena, a dok lete svojim zrako­plovima izgledaju prekrasno, poput munje.

U duhovnom je svijetu sve zbiljsko i izvorno. Ovaj materijalni svijet samo je imitacija. Sve što vidimo u materijalnom svijetu tek je privid, sjena. Baš kao slika na filmskom platnu, na kojem vidimo samo sjene pravih stvari.

U Srimad-Bhagavatamu [1.1.1] je rečeno: yatra tri-sargo ‘mrsa. „Ovaj materijalni svijet je iluzoran.” Svatko je vidio privlačnu žensku figuru u izlogu trgovine, ali svaki razuman čovjek zna da je ona umjetna.

Međutim, tzv. lijepe stvari u materijalnom svijetu su baš poput pre­krasne „djevojke” iz izloga. Doista, koju god prekrasnu stvar vidjeli u materijalnom svijetu, ona je samo iskrivljen odraz prave ljepote u duhovnom svijetu. Kao što Sridhara Svami kaže: yat satyataya mithya sargo ‘pi satyavat pratiyate –„Duhovni svijet je istinski dok se lažno, materijalno očitovanje samo pričinja pravim.” Nešto je zbiljsko samo ako će vječno postojati. Zbilja ne može nestati. Slično tome, pravo zadovoljstvo mora biti vječno. Budući da je privremeno, materijalno zadovoljstvo nije zbiljsko, te oni koji tragaju za pravim zadovoljstvom ne sudjeluju u toj sjeni zadovoljstva. Oni teže za pravim, vječnim zadovoljstvom.

U Bhagavad-giti je rečeno: yah sa sarvesu bhutesu nasyatsu na vinasyati – „Kad sve u materijalnom svijetu bude uništeno, ta će duhovna priroda vje­čno ostati.” Svrha ljudskog života je dostići duhovno nebo. Među­tim, ljudi ne poznaju stvarnost duhovnog neba.

Bhagavatam kaže: na te viduh svartha-gatim hi visnum – „Ljudi ne poznaju svoj vlastiti in­teres. Ne znaju da je ljudski život namijenjen za razumijevanje du­hovne stvarnosti i priprema za odlazak u tu stvarnost. Ljudski život nije namijenjen ostanku u materijalnom svijetu.”

Cijela nas vedska književnost tome poučava. Tamasi ma jyotir gamah: „Nemoj ostati u mraku; izađi na svjetlo.” Ovaj materijalni svijet je tama. Mi ga umjetno osvjetljavamo električnom svjetlošću, vatrom i raznim drugim – pomagalima, no njegova priroda je tama. Duhovni svijet, međutim, nije mračan; pun je svjetlosti. Kao što na sunčevom planetu nema nikakve mogućnosti za mrak, tako ni u duhovnoj prirodi mrak nije moguć jer je svaki planet samoobasjan.

U Bhagavad-giti se jasno tvrdi da je vrhovno odredište, iz kojeg nema povratka, prebivalište Krišne, Svevišnje Osobe. Brahma-samhita opisuje vrhovno prebivalište kao ananda-cinmaya-rasa, mjesto na ko­jemu je sve prepuno duhovnog blaženstva – ondje ništa nije materi­jalno. Ta je duhovna raznolikost duhovna ekspanzija same Svevišnje Božanske Osobe jer je to očitovanje sazdano, u potpunosti, od du­hovne energije.

Iako se Gospodin uvijek nalazi u Svom vrhovnom prebivalištu, On sve prožima Svojom materijalnom energijom. Tako je, Svojim duhovnim i materijalnim energijama, prisutan svuda – u materijalnim i u du­hovnim svemirima. U Bhagavad-giti, riječi yasyantah-sthani bhutani ukazuju da On sve održava, bilo da je riječ o duhovnoj ili materijalnoj energiji.

Jasno je rečeno u Bhagavad-giti da se samo pomoću bhakti ili pre­danog služenja može ući u planetarni (duhovni) sustav Vaikuntha. Na svim Vaikunthama postoji samo jedan Svevišnji Bog, koji se ekspandira u milijune i milijune potpunih dijelova. Te potpune eks­panzije su četveroruke; one predsjedavaju nebrojenim duhovnim pla­netima. Poznate su pod raznim imenima: Purusottama, Trivikrama, Kesava, Madhava, Aniruddha, Hrsikesa, Sankarsana, Pradyumna, Sridhara, Vasudeva, Damodara, Janardana, Narayana, Vamana, Padmanabha itd. Te su potpune ekspanzije poput lišća na drvetu čije je stablo Krišna. Kršna, boraveći na Goloki Vrndavani, Svom vrhovnom prebiva­lištu, Svojom sveprožimajućom moći planski i besprijekorno upravlja svim zbivanjima u oba svemira (materijalnom i duhovnom).

Bhakti-yoga – yoga za dostizanje vrhovnog prebivališta Boga

Ako želimo dostići Božje vrhovno prebivalište, moramo voljeti Boga bezuvjetno. Riječ bhakti znači „predano služenje” ili, drugim rije­čima, devocija, čista ljubav prema Svevišnjem Gospodinu. Bhagavad-gita navodi: purusah sa parah partha bhaktya labhyas tv ananyaya. Riječi tv ananyaya ovdje znače „bez posvećenosti bilo čemu drugom.” Da bismo dostigli Gospodinovo duhovno prebivalište, moramo s potpunom predanošću služiti Boga.

Jedna definicija bhakti dana je u stručnoj knjizi Narada-pahcaratri:

sarvopadhi-vinirmuktam
tat-paratvena nirmalam
hrsikena hrsikesasevanam bhaktir ucyate

„Bhakti ili predano služenje, znači uključivanje svih naših osjetila u služenje Gospodina, Svevišnje Božanske Osobe, koji je gospodar svih osjetila. Kada duhovna duša služi Svevišnjeg, javljaju se dva popratna učinka. Prvi je da se osoba oslobađa svih materijalnih imenovanja, a drugi je da njezina osjetila postaju pročišćena samim služenjem Gospodina.”

Mi smo sada opterećeni s tako puno tjelesnih imenovanja. „Indijac”, „Amerikanac”, „Afrikanac”, „Europljanin” – sve su to tjelesna ime­novanja. Iako nismo tijelo, ipak se poistovjećujemo s tim imenova­njima. Pretpostavimo da netko ima visoko obrazovanje i poistovjećuje se s titulom magistra, doktora itd. On nije titula, ali se poistovjetio s tim imenovanjem. Bhakti znači osloboditi se takvih imenovanja (sarvopadhi-vinirmuktam). Upadhi znači „imenovanje”. Dobije li osoba titulu „Sir”, postaje jako sretna: „O, ja imam titulu ‘Sir'”. Zaboravlja da je ta titula samo oznaka, imenovanje i da će postojati samo dok bude postojalo dotično tijelo.

Međutim, posve je sigurno da će tijelo propasti zajedno sa svojim imenovanjima. Kad osoba dobije drugo tijelo, dobiva i nova imenovanja. Pretpostavimo da je netko u sada­šnjem životu Amerikanac. Sljedeće tijelo koje dobije moglo bi biti kinesko. Stoga, budući da neprestano mijenjamo svoja tjelesna imeno­vanja, trebamo ih prestati smatrati svojim jastvom. Kada se osoba od­luči osloboditi svih ovih besmislenih imenovanja, može dostići bhakti.

U prethodnom stihu iz Narada-pancaratre, riječ nirmalam znači „posve čist”. Što je ta čistoća? Osoba treba biti uvjerena: „Ja sam duh (aham brahmasmi). Nisam ovo materijalno tijelo, koje me samo pre­kriva. Ja sam vječni boji sluga; to je moj pravi identitet.” Onaj tko je oslobođen lažnih imenovanja i učvršćen u svom pravom prirodnom položaju, uvijek svojim osjetilima služi Boga (hrsikena hrsikesa-sevanam bhaktir ucyate). Riječ hrsikena znači „osjetila”. Sada su naša osjetila imenovana, ali kada se oslobode imenovanja i kad s tom slobodom i tom čistoćom služimo Boga, hrsikesu, gospodara osjetila – to je predano služenje.

U ovom stihu iz Bhakti-rasamrta-sindhua [1.1.11], Srila Rupa Gosvami objašnjava čisto predano služenje:

anyabhilasita-sunyam
jnana-karmady-anavrtam
anukulyena krsnanusilanam bhaktir uttama

„Kada se razvije savršeno predano služenje, osoba mora biti lišena svih materijalnih želja, znanja obojena monističkom filozofijom i plo­donosnog djelovanja. Čista duša neprestano služi Boga za Njegovo zadovoljstvo, kako to On želi.”

Boga moramo služiti tako da bude zadovoljan. Moramo biti oslobođeni materijalnih želja (anyabhilasita-sunyam). Obično ljudi žele služiti Boga s nekom materijalnom nakanom. Naravno, i to je dobro. Obraća li se netko Bogu zbog kakva materijalnog dobitka, daleko je bolji od onoga koji Mu se nikada ne obraća. To je potvrđeno u Bhagavad-giti [7.16]:

catur-vidha bhajante mam
janah sukrtino ‘rjuna
arto jijnasur artharthi
jnani ca bharatarsabha

„O, najbolji među Bharatama [Arjuna], četiri vrste pobožnih ljudi počinju Me predano služiti – nesretni, oni koji žele blagostanje, zna­tiželjni, i oni koji tragaju za znanjem o Apsolutu.”

Međutim, naj­bolje je ne obraćati se Bogu sa željama za materijalnim dobrobitima. Trebamo se osloboditi te nečistoće (anyabhilasita-sunyam). Riječi koje Rupa Gosvami koristi za opisivanje čiste bhakti su jnanakarmady-anavrtam. Riječ jnana odnosi se na napor uložen u razu­mijevanje Boga spekulacijom. Naravno, trebali bismo pokušati shvatiti Boga, ali moramo uvijek imati na umu da je On neograničen i da Ga nikada ne možemo potpuno shvatiti. Nama je to nemoguće. Zato je pametno prihvatiti sve što nam pružaju razotkriveni spisi.

Bhagavad-gitu na primjer, Bog predstavlja zbog našeg razumijevanja. Trebamo Ga pokušati shvatiti slušajući sadržaj knjiga poput Bhagavad-gite i Srimad-Bhagavatama. Riječ karma znači „rad s nekim plodonosnim rezultatom”. Želimo li ostvariti čistu bhakti, trebamo nesebično raditi u svjesnosti Boga, ne samo zbog neke koristi.

Bhakti-yoga je velika znanost i postoji neizmjerna literatura koja nam pomaže da je razumijemo. Svoje vrijeme trebamo koristiti za razumijevanje te znanosti i tako se pripremiti za primanje vrhovne do­brobiti u vrijeme smrti – dostizanje duhovnih planeta na kojima boravi Svevišnja Božanska Osoba.

U ovom svemiru postoje milijuni planeta i zvijezda, a taj je svemir tek maleni dio cjelokupne kreacije. Postoji mnoštvo svemira poput našeg, a duhovno je nebo, kao što je već spomenuto, triput veće od cjelokupne materijalne kreacije. Drugim riječima, tri četvrtine uku­pnog očitovanja zauzima duhovno nebo. Iz Bhagavad-gite saznajemo da na svakom duhovnom planetu u duhovnom nebu postoji Krišnina ekspanzija. Sve ekspanzije su purusa, osobe; nisu bezlične.

U Bhagavad-giti je rečeneo: purusah sa parah partha bhaktya labhyas tv ananyaya – Vrhovnoj se Osobi može prići samo predanim služenjem – ne izazivanjem, filozofskom spekulacijom, ili primjenom ove ili one yoge. Ne. Jasno je rečeno da osoba može prići Apsolutu samo predavanjem i predanim služenjem. Nije rečeno da Ga se može dostići filozofskom spekulacijom, umnim izmišljotinama ili nekim tjelesnim vježbama. Do Boga se može doprijeti samo raz­vijajući predanost, bez skretanja u plodonosne djelatnosti, filozofsku spekulaciju ili tjelesne vježbe. Samo neokaljanim predanim služenjem, bez ikakve druge primjese, možemo stići u duhovni svijet.

U Bhagavad-giti se dalje kaže: yasyantah-sthani bhutani yena sarvam idam tatam. Bog je tako velik da sve prožima i da sve poči­va u Njemu, iako se nalazi u svom prebivalištu. Kako je to moguće? Sunce se nalazi na jednom mjestu, no sunčeve zrake se šire cijelim svemirom. Slično tome, iako se Bog nalazi u Svom vlastitom prebiva­lištu u duhovnom nebu, Njegova je energija posvuda. Osim toga, On se ne razlikuje od Svoje energije, baš kao što se ni sunce ne razlikuje od sunčeve svjetlosti, u smislu da su sazdani od iste svjetleće tvari. Bog se širi posvuda putem Svojih energija i kad postanemo napredni u predanom služenju, moći ćemo Ga posvuda vidjeti, kao što čovjek može sve osvjetliti priključi li svjetiljku na električnu mrežu.

U Brahma-samhiti Brahma opisuje kvalifikacije potrebne da bismo mogli vidjeti Boga: premanjana-cchurita-bhakti-vilocanena santah sadaiva hrdayesu vilokayanti. Oni koji su razvili ljubav prema Bogu mo­gu neprestano pred sobom vidjeti Boga, dvadeset i četiri sata na dan. Riječ sadaiva znači „neprestano, dvadeset i četiri sata na dan”. Ako je osoba uistinu spoznala Boga, neće reći: „O, sinoć sam vidio Boga, ali danas Ga ne vidim.” Ne, On je uvijek vidljiv, jer je svuda.

Zaključak je da možemo posvuda vidjeti Boga, ali moramo raz­viti oči kojima ćemo Ga moći vidjeti. To možemo učiniti pomoću procesa svjesnosti Boga. Kad ugledamo Boga i kada Mu priđemo u Njegovom duhovnom prebivalištu, naš će život biti uspješan, naš će cilj biti ispunjen, a mi ćemo vječno biti sretni.

Krunoslav Đurđević