Razgovarat ćemo o slobodi, prosvjetljenju i cilju ka kojem se svi krećemo, namjerno ili slučajno. Posljednjih nekoliko godina na tu sam temu napisao dosta toga, zaključno s knjigom “Uklanjanje faktora karme”. Komunikacija sa čitateljima i slušateljima na predavanjima i tečajevima bila je vrlo zanimljiva. U načelu, duhovni tražitelji pomalo su zbunjeni onime što kažem ili napišem. Zbunjenost je ponajviše rezultat slutnje, intuitivnog shvaćanja da se te informacije nekako kose s onime što su mislili da znaju, s onime što su do sada naučili. Nema izravnog sukoba doduše, sve izgleda kao da pripada svijetu duhovnosti, a opet…
Sljedećih nekoliko članaka bit će posvećeni pitanjima koja su mi često postavljana, a koja zapravo ukazuju na kritične točke – na gotovo nevidljive pogreške u shvaćanju pomoću kojih se iluzija uvlači u redove svojih navodnih neprijatelja i pretvara ih u podanike.
Oh, da ne bi bilo zabune – itekako postoji razlika između onoga što ste do sada naučili o duhovnosti i onoga o čemu ovdje govorim. Ponekad, radi se o “sukobu” suprotnosti. Da biste vidjeli što vam pokazujem, morat ćete okrenuti glavu (to jest um) na sasvim drugu stranu.
U redu, hajdemo na prvo pitanje – jedno od najčešćih.
Kako znate da je to o čemu govorite – prosvjetljenje – kraj puta? Možda je to samo jedan od stupnjeva u razvoju? Jedna stepenica nakon koje dolazi još njih…
Odgovor na ovo pitanje zahtijeva sagledavanje smjera u kojem idemo. U načelu, odgovor je vrlo jednostavan, ali ga je teže vidjeti zbog sklonosti da na duhovnost gledamo kao na svaku drugu djelatnost ljudskoga života.
Navikli smo da život vidimo kao penjanje uz stepenice, stalno učenje i stvaranje nečega novog. To i jest tako, bez sumnje. Najprije moramo naučiti hodati, da bismo mogli trčati ili se penjati uz planinu. Vještine i znanja se skupljaju, nadovezuju jedno na drugo i rastu u nama ili uz nas, gradeći velebnu građevinu našega života. Ona se uzdiže i raste u raznim smjerovima, ponekad smisleno, ponekad baš i ne; ponekad lako, ponekad uz velike teškoće. Ali, kakav god da je naš doživljaj života, nema sumnje da se budućnost nadovezuje na prošlost. Mi zapravo gradimo naš život, slažući ga kao slagalicu, nadajući se da ćemo na kraju stvoriti sliku zbog koje ćemo imati osjećaj da je sve imalo smisla, da je vrijedilo živjeti.
Neki ljudi, u određenom trenutku svoga života, u slagalicu koju slažu unesu zamisao o duhovnosti. Ponekad počnu od self-helpa i takozvanog rada na sebi, na unaprjeđenju svojih sposobnosti, razvoju vještina ili pak, ako su ambiciozniji, razvoju svijesti (što god to značilo). Na taj način duhovna znanja postaju dio iste građevine. Ona zahvaćaju dublje slojeve života, otkrivaju znanja koja bi inače ostala skrivena i omogućavaju iskustva koja bi inače ostala nedoživljena.
Gdje se nalazi “kraj” u toj slici? Ima li uopće mjesta za zamisao da proces negdje završava, da postoji neki cilj nakon kojeg više “nema dalje”?
Teško. Ograničiti mogućnost razvoja zahtijevalo bi popriličnu količinu pretpostavki i nepotvrđenih uvjerenja, vjerojatno povezanih uz neku višu silu ili inteligenciju koja je iz nekih svojih, nama nedostupnih razloga, odredila granicu ljudskih mogućnosti. Bez tog posega u vjerovanje, zašto bi razvoj bio ograničen? Ni na materijalnoj razini, u području kojim se bavi znanost, ni na onoj drugoj razini kojom se obično bavi duhovnost, ne bi trebalo biti nikakvih razloga za ograničenja. Beskrajnost kretanja prema nečemu višem i većem gotovo je zajamčena.
U redu onda, zašto Adrian kaže da je nešto (prosvjetljenje, oslobođenje, mokša) kraj puta? Zar onda nije logično da nakon toga slijedi neki drugi stupanj, neka druga točka prema kojoj se krećemo?
To bi bilo logično da je prosvjetljenje jedno od opisanih iskustava – nešto do čega dolazimo nakon određenog razvoja, nakon što smo nešto naučili ili postigli. Srećom, nije tako. Prosvjetljenje se nalazi na drugom kraju spektra, u području u koje ne gledate kad gledate naprijed, u smjeru svog razvoja ili razvoja svog života.
Prosvjetljenje nije ono što biste mogli postati, ono je to što vi jeste.
A ako je tako, kamo morate gledati da biste to vidjeli? Prema naprijed, u smjeru beskrajnih mogućnosti koje možete stvoriti samo ako napravite ovo ili ono, ili pak unatrag, prema mjestu s kojeg ste počeli?
Postoji li beskraj mogućnosti za to mjesto? Ako ste počeli s točke A i sad ste se našli na točki G, očigledno s točke G možete na točku L, S, Y ili pak natrag do točke C, ili u krugovima, malim i velikim, kuda god da vas put odnese. Ali ako pratite stvar unatrag, kamo možete stići? Samo do točke s koje ste počeli.
Ako se put definira povratkom na ishodište, onda taj put ima kraj – to je ishodište samo. Ako pak gledate u drugom smjeru, onda put može završiti bilo gdje i dobili ste svoj beskraj. Ako se u životu bavite konstrukcijama, nema ograničenja u njihovu broju, veličini, značaju, opsegu, dosegu, dubini, kvaliteti niti bilo kojem pridjevu koji možete zamisliti da im pripada.
Ako pak idete u smjeru dekonstrukcije, postoji samo jedno mjesto gdje možete završiti: početak, osnovni element od kojeg se svaka konstrukcija sastoji i na koji se oslanja.
Današnja je duhovnost složeni skup šarolikih informacija, znanja i metoda. 99% toga (i više, zapravo) lijepo se uklapa u shemu beskrajnog razvoja i otkrivanja novih svjetova (bili oni unutarnji ili vanjski). Tek jedan mali, gotovo nezamjetni dio, govori o prosvjetljenju.
Da ne bi bilo zabune, nemam ništa protiv razvoja. Upravo suprotno, stvaralački mi je proces iznimno drag i blizak. Učenje novoga jedna je od mojih najdražih zanimacija, bez obzira o kojem se području radilo. Međutim, stvar je u tome da postoji dubinska zabluda o ulozi duhovnosti u ljudskom životu. Odnosno, ako je duhovnost tek jedna od struja u slaganju novih konstrukcija i životnih priča, onda put prema prosvjetljenju ne pripada duhovnosti. On je u punom smislu riječi kontra-duhovan.
Međutim, prije će biti da se značenje duhovnosti s vremenom iskrivilo i, u nedostatku pravih odgovora i putokaza, utopilo u uobičajenu vanjsku životnu sliku. Ne zaboravite da je u svojim korijenima duhovnost uvijek bila potraga za izvorom, istinom, temeljima… Bez obzira na to gdje i kada živite, bez obzira na okolnosti vašega života, iskustva koja imate, vještine koje posjedujete, znanja koja ste usvojili… prosvjetljenje može biti prisutno. A i ne mora.
I taj put, put do tog cilja, ima svoj kraj. Priča o beskraju u tom smjeru samo je mit.
Adrian P. Kezele , adriankezele.com
