Toliko često čujemo pojam „bezuvjetna ljubav“ da zvuči već pomalo otrcano, kao floskula. Svi barataju njime no da li zaista razumijemo što je to? Imamo li iskustvo bezuvjetne ljubavi? Možemo li ga dozvati u sjećanje
Svi imamo iskustvo bezuvjetne ljubavi. Ako se pokušamo vratiti u najranije djetinjstvo, najranija sjećanja ljubavi prema roditelju, odgajatelju, baki, djedu – to je to iskustvo. Tada smo jednostavno, iskreno, potpuno, bezrezervno voljeli. Bez obzira koliko smo ljubavi, pažnje i nježnosti dobivali s njihove strane, mi smo ih jednostavno voljeli.
Zašto je potrebno vratiti se toliko daleko u djetinjstvo? Zato što se već u dobi od oko četiri godine učimo uvjetovanoj ljubavi. Učimo da nas naša okolina „više voli“ ako se ponašamo na određeni način, ako udovoljavamo određenim kriterijima te učimo da isto to i mi zahtijevamo kako bi dali ljubav. To postaje podsvjesni program koji nas snažno oblikuje i kasnije nam stvara ozbiljne probleme u odnosima. Uči nas da moramo zaslužiti ljubav, da nismo dovoljno dobri, dovoljno privlačni, da nismo DOVOLJNI već se moramo jako truditi kako bi bili voljeni. POGREŠNO! Bezuvjetna ljubav ne traži ništa, za ljubav je bitno da JESMO. Da smo upravo to što jesmo – ništa više ni manje od toga, no mnogima je to jako teško prihvatiti. Zašto?
Programirani smo drugačije. Programirani smo da tražimo da budemo voljeni, a ne da volimo. „Ako mi ne daš ono što mi treba, ne mogu te voljeti“. Mi poistovjećujemo ljubav s odnosom, s ugodom koju osjećamo dok smo s nekim, s količinom pažnje koju dobivamo od nekoga no mi možemo voljeti nekoga i bez te ugode i razmjene „ti meni – ja tebi“. Dovoljno je prihvaćanje. Volim te zbog toga što jesi, prihvaćam te zbog toga što jesi, poštujem to što jesi no imam pravo izabrati ne biti s tobom jer se bolje osjećam uz nekog drugog. Zvuči paradoksalno? Ne, ako odbacimo očekivanja. Ljubav ne bi trebala imati očekivanja. Ljubav teče i povezuje nas na neočekivane načine. Pogledajte predivan film „Čovjek zvan Ove“ – film koji nas uči ljubavi.
Ima još primjera bezuvjetne ljubavi koja mnogi mogu vrlo jednostavno dozvati u sjećanje. Ljubav prema djetetu. Osjećaj držanja novorođenčeta u rukama. To je bezuvjetna ljubav. To je osjećaj savršene povezanosti s božanskim u nama. Tako se voli. Volim te i nemam očekivanja. Volim te. Prihvaćam te. Samo to. Zašto kasnije, tijekom života svojoj djeci stavljamo toliko naših očekivanja na leđa? Naravno da ih volimo no oni čitaju između redaka i poruka koju njihov podsvjesni program dekodira je slijedeća: „Moram zaslužiti ljubav, moram ispuniti očekivanja“. Da li je to poruka koju želimo poslati? Ne bi trebala biti!
Za kraj, dolaze mi Rumijevi stihovi:
„Ili ćeš u potpunosti otvoriti svoje srce za ljubav ili ga uopće nemoj otvarati!
U ljubavi nema sive boje.“
Imamo to iskustvo – najljepše od svih. Prisjetimo se!
Vlasta Carević
vlastacarevic-coaching.com
67 STVORITE NOVO JA
