Istraživanja pokazuju da, ako smo trenutačno odgovorili čim je sugovornik završio izlaganje, najvjerojatnije nismo ni čuli posljednju rečenicu koju je izgovorio.
Ljudi slušaju, ali ne čuju ili u još gorem slučaju uopće i ne slušaju. Umjesto da slušaju oni smišljaju argumente, razmišljaju koje pitanje će postaviti i što će sljedeće reći kako bi impresionirali sugovornika, ne znajući da veći utjecaj mogu izvršiti slušajući nego pričajući.
Svi znamo za aktivno slušanje. Međutim, ako slušamo da bismo razumjeli onda je to stepenica više i podrazumijeva empatijsko slušanje. Aktivno slušanje je potvrda da smo čuli. Empatijsko slušanje je potvrda da smo razumjeli. Aktivno slušanje podrazumijeva da slušamo ušima.
Empatijsko slušanje podrazumijeva da slušamo ne samo ušima, već i očima i cijelim bićem. Ovim pristupom mi ne samo da razumijemo što je osoba rekla ili učinila, već i zašto je to rekla ili učinila. Dakle, spoznaju se dublji osjećaji. Spoznaju se dublji razlozi.
Dokaz da ljudi žele biti saslušani je i sve veći broj takozvanih “butika za slušanje” koji su naročito prisutni u metro stanicama, a jedini zadatak zaposlenog je da sasluša prolaznika.
Ono što je u svemu tome dobro je činjenica da se vještina slušanja usavršava podjednako kao i vještina govorništva. U oba slučaja važan je karakter. Pitate se kakve veze ima karakter sa slušanjem? Veza između slušanja i karaktera se zove strpljenje.
Bez strpljenja i staloženosti nema kvalitetnog slušanja. A u prilog tome što je važnije, vještina govorništva ili vještina slušanja, svjedoči i dobra stara izreka koja kaže “Što manje pričaš – to te više slušaju”.
Dijana Carić, autor knjige ‘Umjetnost pregovaranja’/bizlife
