Mudra priča koju nećete zaboraviti: Život jedne naljepnice

“Ego nije gazda ni u vlastitoj kući.” – Sigmund Freud

Život neprestano komunicira s nama, u svakom trenutku, na najrazličitije moguće načine i na najneočekivanijim mjestima, a uspjeh te komunikacije ovisi prvenstveno i jedino o našoj otvorenosti i spremnosti da slušamo i zapažamo. Potvrdu te istine dobio sam već u mnogo navrata, ali najsvježija mi je došla prije neki dan.

Na stolu pokraj mene stajala je prazna oprana staklena boca. Promatrajući tu bocu onako usput, bez ikakvih posebnih primisli, odjednom mi je pred očima zabljesnula jedna tako jasna prispodoba da sam ostao zapanjen. Kako očigledno, kako jednostavno! Prizor jedne obične staklenke je u sebi sadržavao toliku dubinu značenja i smisla da se u tome odražavala cjelokupna životna filozofija.

Dakle, tu je ispred mene prazna staklena boca koja na sebi ima naljepnicu pod nazivom “Classico – tradicionalni pizza umak” (uzeo sam naziv s gornje slike koju sam pronašao na netu da se ne stvara nepotrebna zabuna). Ta naljepnica s tim natpisom na sebi postaje svojevrsni prepoznatljivi identitet te staklenke koji ju razlikuje od svih ostalih staklenki, sukladno njezinoj svrsi i namjeni.

Svi koji vide taj natpis, automatski tu staklenku u svom umu povezuju s umakom za pizzu. A i sama staklenka vidjevši svoj odraz u ogledalu, čini se, nema baš previše izbora nego da i sama za sebe povjeruje da je ona umak za pizzu.

Svatko ju tako oslovljava i svatko ju prepoznaje baš po toj naljepnici. I tako počinje privid. Malo po malo, staklenka postaje opsjednuta svojom naljepnicom i njezinim izgledom, ljepotom, oblikom, postojanošću, kvalitetom i slično.

Samim time pojavljuje se oprez: “Moram dobro paziti na svoju naljepnicu da se ne ošteti, da se ne zamaže. Moram uvijek biti najljepša koliko god mogu biti! Ne smijem si dopustiti kiks, jer, što će druge naljepnice misliti o meni!”

Samim time javlja se vječita potreba uspoređivanja s drugim staklenkama koje imaju drugačije naljepnice na sebi. Gledajući sve te druge staklenke s njihovim različitim naljepnicama, naša staklenka se sada može osjetiti ugroženom ili nadmoćnom, ovisno o tome koliko je njezina naljepnica “ljepša” ili “ružnija” u odnosu na neku drugu.

I tako, život s tom naljepnicom za staklenku postaje uistinu teško breme, problematičan, pun nemira, sukoba, tjeskobe, nepovjerenja i nesigurnosti, pun nadmetanja i zavisti.

Tada jednog dana, mudra stara staklenka sretne mladu staklenku s još uvijek svježom naljepnicom i vidjevši njezinu patnju i košmar u kojem se nalazi, pita ju: “Hej, izgledaš mi jako zabrinuto i potišteno, što te muči?”

Mlada staklenka odgovara: “Sve me muči, život mi je težak, stalno se moram boriti za svoj uspjeh, za svoj položaj i ugled u društvu drugih konkurentnih umaka za pizzu, svih tih ostalih začina, ulja i raznih drugih mirodija”. Na to će joj stara staklenka: “Ali, ti nisi umak za pizzu, nego čista staklena boca!”

Mlada staklenka se u svojoj zabludi i bahatosti odmah uzruja i naprasno odgovara: “Ma o čemu ti pričaš, kakve su to gluposti, pa vidi što piše na meni: ‘Classico – tradicionalni pizza umak’. Evo, tu su ti deklaracija i sadržaj pa si pročitaj: ‘…vinski ocat, sol, šećer, škrob, 7% luk, pasirana rajčica…, proizvodi i puni Classico Umak d.o.o.’…trebaš li još dokaza?”

Vidjevši jasno zabludu u kojoj se mlada staklenka nalazi i shvativši da ju verbalnim dokazivanjem nikako ne može razuvjeriti, mudra staklenka joj kaže: “Dobro, ne tražim od tebe da mi vjeruješ na riječ, ali pogledaj malo bolje i uvjeri se sama i tvoji problemi i brige će nestati.”

E sad, zašto mlada staklenka s takvim slijepim žarom vjeruje da je ona umak za pizzu? Zato što se naljepnica toliko snažno prilijepila na nju da ona jednostavno ne shvaća da je naljepnica od papira i da ona nije izvorna njoj, nego da je došla kasnije, da je nalijepljena!

Sve dok mlada staklenka ne odvoji malo vremena i obrati svoju pozornost na činjenicu da je njezina suštinska priroda staklo, a da je papir samo nešto što ona nosi i što ju u suštini ne određuje, nikada neće biti u stanju odlijepiti tu naljepnicu. Međutim, da bi to mogla zamijetiti, ona mora biti ispražnjena od sadržaja (misli, strahova, briga) jer, dok je staklenka ispunjena sadržajem raznolikih boja, vrlo je teško prepoznati prozirno staklo koje sve to drži i nosi u pozadini.

Tek kad staklenka shvati da se skidanjem naljepnice staklo ne može oštetiti i da ona time neće izgubiti ni svoju svrhu kao ni svoju esenciju, moći će započeti proces odljepljivanja koji, ovisno o jačini ljepila, može biti ili lakši ili teži.

Tek tada staklenka može sigurno uroniti u toplu vodu istine, tišine i samopromatranja u kojoj se kruta ego naljepnica odmače i ljepilo se postupno sve više razmače i postaje mekše, sve dok ga se čistim namakanjem u vodi istine prirodno ne dovede u fazu u kojoj je dovoljno uzeti strugalicu i u par pokreta sastrugati sav preostali talog ljepila i lažne identifikacije.

Tek tada staklenka može shvatiti: “Ej, pa ja sam čisto i prozirno staklo i sada napokon sve mogu jasno vidjeti, više mi ništa ne zaklanja pogled!” Štogod da mi od danas prilijepe, nema veze, to je samo obična naljepnica koja nema nikakve veze s onime što ja uistinu jesam.

U tom trenutku jasnoće, staklenka shvaća svoju pravu prirodu! Ona je od stakla, a ne od papira i to je samo po sebi dovoljno! Taj jasan i neporeciv uvid sam od sebe je zauvijek rastvorio iluzornu moć naljepnice i ona je samim time postala bezopasna.

I premda se na površini nije dogodila nikakva zamjetna promjena, naizgled je sve i dalje ostalo isto, u samoj staklenki je došlo do korjenite promjene. Jer, sada je prestala pogrešna identifikacija i samim time staklenka ne pokušava više veličati svoju naljepnicu u odnosu na druge.

Štoviše, ona sada može čak razviti i prijateljski odnos prema svojoj naljepnici i nositi ju kao izraz raznolikosti i jedinstvenosti, a ne više kao oruđe bahatosti i taštine, te tako pokazati drugim naljepnicama da nema potrebe veličati pojedinca nad cjelinom i da ovdje nije riječ o nadmetanju nego suradnji i shvaćanju da su sve naljepnice podjednako značajne i lijepe, svaka na svoj jedinstven i neponovljiv način, a da je ispod svih njih jedno te isto staklo koje ih povezuje i koje je svima zajedničko.

To je početak međusobnog poštovanja koje vodi do mirnog suživota koji je temelj prirodnog bivanja. Ego je samo naljepnica.

novavizija