Kada bismo na radnom mjestu provodili 4 umjesto sadašnjih 8 sati dnevno, ništa se strašno ne bi dogodilo. Gospodarstvo ne bi propalo, robe ne bi nestalo, tržište se ne bi ugasilo. Ali bismo kao pojedinci koji su i radnici – bili zadovoljniji i sretniji. Prenosimo zanimljiv tekst Gorana Majetića.
Zamisao nije nova, naglašena je već u starodrevnim Vedama. No i nije upućena prvenstveno vladama niti poslodavcima. Već osobama koje su dovoljno hrabre da same stvaraju kakvoću svojeg života.
Moja draga prijateljica nedavno je odučila puno radno vrijeme profesorice u školi zamijeniti za upola kraći radni dan. Pa će uskoro na nastavi biti dvostruko manje vremena i time dobiti mogućnost da veći dio dana posveti sebi, obitelji, prijateljima … ali i ispunjenju svojeg životnog sna.
Rad je dakako poželjan, ali ljudska sreća je uvelike ovisna o mogućnosti izbora posla i plodovima toga rada. Raditi posao kojeg voliš, želja je svih duhom zdravih osoba. No nikoga tko želi živjeti od svojeg rada ne privlači slabo plaćen, a kamoli neplaćen rad. Ako se pri tome misli isključivo na novac, to je sušta istina. Ipak, iako su manjina, uvijek ima ljudi koji rade posao (ili poslove) kojeg vole, makar za njega i ne bili (odgovarajuće) plaćeni. A posao kojeg vole, ljudi su u stanju raditi koliko god sati treba, i čitav život, pod uvjetom da to čine kao slobodni ljudi, a ne robovi poslodavca i vlastodržaca. U protivnom i 4 sata rada, a pogotovo 8 ili više, su višak.
Odluka moje prijateljice me iskreno obradovala. Danas je u našem društvu malo ljudi spremno na takav iskorak. O tome posredno svjedoči, primjerice, grupa s Facebooka “Smanjimo radno vrijeme s 8 na 4 sata dnevno”, koja trenutno nema previše “obožavatelja”. Poruka njezinog osnivača, Vedrana Babića, za prosječnog “radnog čovjeka” jednostavno zvuči presmiono: “Smatram da čovjek ne može pažnju na poslu održati duže od 4 sata i da je to vrijeme optimum koliko čovjek treba raditi kako bi si osigurao egzistenciju. Mislim da bi se i na ovaj način ukinula nezaposlenost iako bi se plaće smanjile. Smatram jako bitnim uvođenje promjena na globalnoj razini i to ne samo po ovom pitanju, jer mi ne smijemo biti strojevi čiji će se život svoditi na pustu egzistaneciju i “pravljenje novca”. Moramo vratiti duh i harmoniju u ljudske živote.”
Kako malo raditi, a živjeti dobro?
O prednostima kraćeg radnog vremena moguće je pročitati više knjiga, mahom stranih pisaca. Jedna od njih je “Četverosatni radni tjedan”, koju je objavio 30-godišnji Amerikanac Timothy Feriss. U osvrtu na knjigu kojeg donosi Agencija za dobre vijesti Media positiva naglašava se da knjiga Tima Ferrissa govori o stjecanju hrabrosti za korjenito mijenjanje životnog stila. Ona čitatelja potiče da ozbiljno razmotri bitno pitanje koje se najčešće izbjegava: Što zaista želim od svog života. Michael E. Gerber o vrijednosti knjige kaže: “”Četverosatni radni tjedan” je novo rješenje za stari problem: kako raditi da bismo živjeli, a ne živjeti da bismo radili. Čitatelje ove knjige čeka svijet neiscrpnih mogućnosti da san o boljem životu pretvore u stvarnost.”.
Neke od knjiga koje se dotiču kraćeg radnog vremena spominje dr. Darko Polšek u svojoj knjizi “Svjetsko carstvo i njegovi neprijatelji” objavljenoj 2007. godine. Naslov eseja “Dobar dan, lijenosti!”, s podnaslovom “Kako malo raditi, a živjeti dobro”, pisac je nazvao po knjizi Corinne Maier “Dobar dan, lijenosti. Umijeće i važnost minimalizacije posla na radnome mjestu” (* 1).
Dobrovoljni robovi
Prenosim neke ulomke iz navedenog eseja dr. Darka Polšeka: “Corinne Maier, viša ekonomistica u Francuskoj elektroprivredi (EDF), s doktoratom iz psihoanalize, napisala je britku satiru (tzv. eflet: poluesej – polupamflet) brojnih self-help knjiga biznis-menadžera, gurua i psihologa kojima se veliča korporativna kultura i obećava poboljšanje vlastite karijere. Jer, osim satire na knjige o samopomoći, knjiga “Dobar dan lijenosti” je i oštra kritika danas sve jače korporativne kulture koja od zaposlenika traži sve intenzivniju i besmisleniju identifikaciju s poduzećem. … Naslovi odlomaka njezine knjige govore sami: “Idioti koji sjede do vas”, “Kultura poslovanja, vraga!”, “Zašto ne možete izgubiti ako date otkaz” ili “Korporativna kultura – glupi ljudi””.
Dr. Polšek navodi da podaci Maierove nisu daleko od istine. Prema podacima OECD-a francuski su radnici 2004. godine radili 24% manje radnih sati negoli 1970., za razliku od Amerikanaca koji danas rade 20% više. Također spominje da su u Britaniji nedavno objavljene dvije knjige s istom porukom (“radi manje, planduj više”), ali s većom količinom zabrinutosti zbog povećanja količine radnog vremena. To su knjige “Dobrovoljni robovi: Kako kultura pretjeranog rada vlada našim životima” Madeleine Bunting i “Kako biti lijen” Toma Hodkinsona.
U Hodkinsonovoj knjizi spominje se primjerice misao filozofa C. S. Lewisa (1898. – 1963.): “U antičko doba ljudi su se prodavali u roblje kako bi mogli jesti”, a tako je i u suvremenome društvu.”. Filozof Bertrand Russell (1872. – 1970.) se pak otvoreno zalagao za četverosatni radni dan. Dr. Polšek se stoga pita: “Zašto se dobrovoljno potčinjavamo ropskome poslu, dugim radnim satima i visokim razinama stresa? Zašto postajemo dobrovoljni robovi? Hodkinsonova knjiga, kao i njegov satirični časopis Idler nude brojna rješenja za korisnije trošenje vremena.”.
Knjiga “Dobrovoljni robovi” nudi daljnje odgovore, o čemu dr. Polšek izvještava: “Do 70-ih godina broj radnih sati konstantno se smanjivao. Mnogi industrijalci brinuli su se da će s viškom slobodnoga vremena radnici sve više početi baviti politikom. Ako ih zaposlimo i iscrpimo, prema takvoj filozofiji, oni će imati manje slobodnog vremena za sindikalne sastanke. Ali Henry Ford odnio je pobjedu. Dajte im više slobodnoga vremena, tvrdio je on, i imat će više vremena da troše, primjerice za njegove automobile. A povećanje potrošnje bit će dobro za posao. Ali 80-ih se godina broj radnih sati ponovno počeo povećavati.”
Požuda za potrošnim dobrima
Danas i dalje raste, iako su kako napominje dr. Polšek, mahom uklonjeni naporni tjelesni uvjeti rada ili pak dječji rad. Ali, dodaje, mi smo još uvijek robovi i navodi zaključke Bunting: “Rad nas je posve zaokupio, on preokupira našu svijest, a tjelesni napor zamijenjen je novim psihološkim naporom. Plaće su male, radni sati dugi, a razine stresa sve su veće.” Za razliku od negdašnjeg kapitalizma, ukazuje se u knjizi, današnji dobrovoljni robovi dolaze iz različitih klasa, menadžerske i radničke, to jest iz klase onih koji bi imovinski mogli raditi manje i onih koji ne mogu dobiti nikakav drugi posao. Stoga su upravo te klase najpodložnije novim sustavima otuđenja.
Spominjući nove načine prisile i otuđenja, Buntingova ističe: “Velike kompanije koriste nove pojmove poput “brandinga” ili “grupnog rada” kako bi radnicima stvorile iluziju da im kompanija pruža neku vrstu smisla života; smisla koji im je nekoć pružala crkva ili zajednica.”
Drugi činitelj, na kojeg posebice upozorava, “… a koji nas sili da svakodnevno ustajemo iz kreveta i krećemo na posao jest naša požuda za potrošnim dobrima. Ta požuda zamjenjuje stari motiv gladi. “Milijuni proizvoda nadmeću se za naš novac a njihovi proizvođači koriste sve genijalnije trikove da nas uvjere da im damo svoj novac.” Buntingova tvrdi da se time zatvara još jedan krug otuđenja, jer se dokolica pretvara u poligon proizvodnje. Današnje vlade potiču takvu radnu etiku, “rad je za vladu univerzalni lijek za sve socijalne nedaće”, a sustavom subvencija velikoj industriji one pomažu da nadnice ostanu male.”.
Tako vlade i poslodavci zaluđuju i osiromašuju građane, koji ne uviđaju da, prema Buntingovoj, rješenje leži “… u dobrom životu uz manje posjedovanja. Manje novca znači manje rada. Manje rada znači više slobode za ono što želimo raditi.” I pruža primjere blagostanja obitelji koje su se svojevoljno odrekle “bogatstva” kako bi živjele boljim životima.
U tome leži zadaća i za sindikate, naglašava dr. Polšek pozivajući se na riječi Buntingove, jer su “… sindikati u svojoj borbi za više plaće zaboravili na blagostanje, na nesposobnost da kontroliramo vlastito vrijeme i vlastiti duh. I vlade mogu učiniti svoje. Kraći radni tjedan je dobar početak. Ali prvo sami moramo naučiti odbaciti radoholičarsku etiku, “prihvatiti slobodu i redefinirati značenje uspjeha u životu.”.
Pripremio: Goran Majetić
udruga-kameleon.hr
(* 1) Maier, Corinne. 2004. Bonjour Paresse, Editions Michalon, Paris, u hrvatskome prijevodu Ljiljane Ješić i dr. 2004. Dobar dan, lijenosti: o umijeću i potrebi zabušavanja na poslu, OceanMore, Zagreb.
** Po objavi ovog priloga, Kameleonov čitatelj Alen Zorić, osvrnuo se i odličan esej (na engleskom jeziku) Boba Blacka “Ukidanje rada“, koji na zanimljiv a i dokumentiran način objašnjava svoju postavku iz naslova i razloge zašto se ljude tjera da rade više nego je potrebno. Esej počinje tvrdnjama: “Nitko nikada ne bi trebao raditi. Rad je izvor gotovo sve bijede u svijetu. Gotovo svako zlo koje vam je poznato dolazi od rada ili iz života u svijetu osmišljenom za rad. Kako bi zaustaviti patnje, moramo prestati raditi. To ne znači da moramo prestati raditi stvari. To znači stvoriti novi način preživljavanja, temeljen na igri, drugim riječima na zaigranoj druželjubivosti i umjetnosti.”
