Foto: pixabay.com

Masovna psihoza je epidemija ludila i javlja se kada veliki dio padne u zablude. Dva primjera masovnih psihoza su američki i europski lov na vještice u 16. i 17. stoljeću i uspon totalitarizma u 20. stoljeću. Populaciju je najprije potrebno dovesti u stanje intenzivnog straha ili tjeskobe prijetnjama stvarnim, zamišljenim ili izmišljenim, a kada se nađe u stanju panike, vrata su otvorena za pozitivnu ili negativnu reakciju. Ako je društvo sastavljeno od samopouzdanih, otpornih i iznutra jakih pojedinaca, može se dogoditi pozitivna reakcija, ali ako je sastavljeno uglavnom od slabih, nesigurnih i bespomoćnih pojedinaca, spuštanje u zablude masovne psihoze postaje realna mogućnost.

atma.hr – 78




“Svačiji susjedi u zagrljaju su nekog nekontroliranog straha… U ludnicama je dobro poznata činjenica da su pacijenti daleko opasniji kada pate od straha nego kada ih pokreće bijes ili mržnja.” – Carl Jung, Psihologija i religija

Prema psihologu Carl Jungu najveća prijetnja civilizaciji ne leži u silama prirode niti u bilo kojoj fizičkoj bolesti, već u našoj nesposobnosti da se nosimo sa silama vlastite psihe. Mi smo sami sebi najveći neprijatelji ili kako kaže latinska poslovica “Čovjek je čovjeku vuk”. Jung navodi da je ova poslovica “tužna, ali vječna istina” i da naše vučje sklonosti dolaze do izražaja u onim povijesnim vremenima kada mentalna bolest postaje norma, a ne iznimka u društvu, situacija koju je Jung nazvao psihičkom epidemijom.

“Doista, postaje sve očitije”, piše on, “da nije glad, nisu potresi, mikrobi, rak, nego sam čovjek je taj koji je najveća opasnost čovjeka za čovjeka, iz jednostavnog razloga što ne postoji odgovarajuća zaštita od psihičkih epidemija, koje su beskrajno razornije od najgorih prirodnih katastrofa.”

Masovna psihoza je epidemija ludila i javlja se kada veliki dio društva izgubi dodir sa stvarnošću i padne u zablude. Takav fenomen nije stvar fikcije. Dva primjera masovnih psihoza su američki i europski lov na vještice u 16. i 17. stoljeću i uspon totalitarizma u 20. stoljeću. Tijekom lova na vještice tisuće pojedinaca, uglavnom žena, ubijene su ne zbog zločina koje su počinili, već zato što su postali žrtveni jarci ludog društva!

Totalitarni eksperimenti 20. stoljeća noviji su i smrtonosniji primjer masovne psihoze. U zemljama kao što su Sovjetski Savez, nacistička Njemačka, Sjeverna Koreja, Kina i Kambodža, kolektivno odvajanje od stvarnosti i pad u zablude i paranoju omogućili su uspon svemoćnih totalitarnih vlada koje su uništile živote stotina milijuna:

atma.hr – 52




“Totalitarni sustavi 20. stoljeća predstavljaju svojevrsnu kolektivnu psihozu. Bilo postupno ili iznenada, razum i uobičajena ljudska pristojnost više nisu mogući u takvom sustavu: postoji samo sveprisutna atmosfera terora i projekcija ‘neprijatelja’, zamišljenog da je ‘u našoj sredini’. Tako se društvo okreće samome sebi, potaknuto od strane vladajućih vlasti.” – Joost Meerloo, Silovanje uma

Kada se pojavi masovna psihoza, rezultati su poražavajući. Jung je temeljito proučio ovaj fenomen i napisao da pojedinci koji čine zaraženo društvo “postaju moralno i duhovno inferiorni”, “nesvjesno tonu na inferiornu… intelektualnu razinu”, postaju “nerazumniji, neodgovorniji, emotivniji, nestalniji i nepouzdaniji” – i najgore od svega:

“Zločine koje pojedinac nikada ne bi mogao podnijeti, slobodno počini grupa (poražena ludilom).” – Carl Jung

Ono što pogoršava stvar je to što oni koji pate od masovne psihoze nisu svjesni što se događa.

Ali što dovodi do masovne psihoze? A što društvo čini podložnim ovom razornom fenomenu? Za odgovor moramo početi od osnova. Moramo objasniti što se podrazumijeva pod psihozom i što pojedinca dovodi u stanje ludila. S ovim informacijama onda možemo ispitati kako se ovaj proces odvija u masovnim razmjerima.

Psihoza se može definirati kao odvajanje od stvarnosti ili gubitak adaptivnog odnosa prema stvarnosti. Umjesto misli i uvjerenja koji su u skladu s činjenicama svijeta, psihotičara preplavljuju zablude koje su lažna uvjerenja koja se smatraju istinitima unatoč postojanju dokaza koji dokazuju suprotno. Zabluda, piše Joost Meerloo može se definirati kao “gubitak neovisne, provjerljive stvarnosti, s posljedičnim povratkom u primitivniju fazu svjesnosti.”

banner za knjige cvijet zivota

Zablude mogu imati mnogo oblika. Neki psihotičari razvijaju iluzije paranoje i vjeruju da ih se stalno prati i promatra. Drugi, kao što su katatonični shizofreničari, razvijaju zablude o svojoj sposobnosti da mijenjaju stanje svemira samo pokretom svog tijela i tako ostaju stegnuti u pozama poput kipova. No, dok su zablude lažne u smislu nesukladnosti s činjenicama vanjskog svijeta, one izgledaju istinitima psihotičarima i tako utječu na njihovu interakciju sa svijetom i drugim ljudima – ili kako Jung piše:

“Kad bi čovjek zamislio da sam njegov najveći neprijatelj i ubio me, trebao bih biti mrtav zbog puke mašte. Imaginarni uvjeti postoje i mogu biti jednako stvarni i jednako štetni ili opasni kao i fizička stanja. Čak vjerujem da su psihički poremećaji daleko opasniji od epidemija (tjelesnih bolesti) ili potresa.” – Carl Jung, Psihologija i religija

Dok spuštanje u zablude psihoze ima mnoge okidače kao što su prekomjerna uporaba droga ili alkohola, ozljede mozga i druge bolesti, ovi fizički uzroci nas ovdje neće zanimati. Naša je briga o psihološkim, ili onim što se nazivaju psihogenim okidačima, jer oni obično dovode do masovne psihoze.

Najčešći uzrok psihoze je poplava negativnih emocija, poput straha ili tjeskobe, koja pojedinca dovodi u stanje panike. Kada je u stanju panike, čovjek prirodno traži olakšanje, jer je previše psihički i fizički iscrpljen da bi opstao u ovom hiperemocionalnom stanju dulje vrijeme. Za bijeg od straha i tjeskobe paničnog stanja može se dogoditi pozitivna ili negativna reakcija, a pozitivna reakcija poprima sljedeći oblik:

atma.hr – 78




“Potreban je veći napor. Pojedinac će pokazati više snage i volje i pokušat će prevladati prepreku ili uzrok bijede kroz fizički, intelektualni i moralni napor. Ako snaga jednog pojedinca nije dovoljna on će potražiti pomoć drugih. Ako takav konačni pokušaj ne uspije ili ako je pojedinac od početka preslab da bi pokazao borbu, tada dolazi do negativne reakcije.” – Carl Jung, Psihologija i nacionalni problemi

U krajnjem slučaju, negativna reakcija je psihotični slom. Psihotični slom nije spuštanje u stanje većeg poremećaja kako mnogi vjeruju, već preuređenje nečijeg iskustvenog svijeta koji spaja činjenice i fikciju ili zablude i stvarnost, na način koji pomaže okončati osjećaj panike. Silvano Arieti, jedan od najistaknutijih stručnjaka 20. stoljeća za shizofreniju, objašnjava psihogene korake koji vode do ludila:

“Prvo dolazi do (faze) panike – kada pacijent počinje doživljavati stvari na drugačiji način, uplašen je zbog toga, djeluje zbunjeno i ne zna kako objasniti čudne stvari koje se događaju.”

Sljedeći korak je ono što Arieti naziva fazom psihotičnog uvida, u kojoj pojedinac uspijeva “složiti stvari” osmišljavajući patološki način viđenja stvarnosti, koji mu omogućuje da objasni svoja nenormalna iskustva. Fenomen se naziva “uvidom”, jer pacijent konačno vidi smisao i odnose u svojim iskustvima.

Ali uvid je psihotičan jer se temelji na zabludama, a ne na adaptivnim načinima odnosa prema prijetnjama koje su izazvale paniku. Zablude, drugim riječima, dopuštaju paničnom pojedincu da pobjegne iz poplave negativnih emocija, ali po cijenu gubitka dodira sa stvarnošću.

banner za knjige SMRT TRANSHUMANIZMU

I iz tog razloga Arieti kaže da se psihotični slom može promatrati kao „nenormalan način suočavanje s ekstremnim stanjem tjeskobe”.

Američki psiholog Alexander Lowen ponavlja ovaj osjećaj: “Dva su čimbenika važna u dinamici psihotičnog sloma” piše on, “jedan je ego koji je slab ili nesiguran, drugi faktor je poplava osjećaja koji ego ne može integrirati.”

Kada se shvati da poplava negativnih emocija, u sprezi sa slabim i nesigurnim osjećajem sebe, može potaknuti pad u ludilo, postaje jasno kako može doći do masovne psihoze. Populaciju je najprije potrebno dovesti u stanje intenzivnog straha ili tjeskobe prijetnjama stvarnim, zamišljenim ili izmišljenim, a kada se nađe u stanju panike, vrata su otvorena za pozitivnu ili negativnu reakciju.

Ako je društvo sastavljeno od samopouzdanih, otpornih i iznutra jakih pojedinaca, može se dogoditi pozitivna reakcija, ali ako je sastavljeno uglavnom od slabih, nesigurnih i bespomoćnih pojedinaca, spuštanje u zablude masovne psihoze postaje realna mogućnost. Drugim riječima, veliki stres može iznijeti ono najbolje u pojedincu ili društvu u cjelini, ali može izvući i najgore – ili kako psiholog Anthony Storr piše o potencijalu masovne psihoze:

atma.hr – 52




“Samo ako prihvatimo postojanje latentnog paranoidnog potencijala koji vreba u skrovištima normalnog uma, možemo objasniti masovne zablude koje su dovele do progona vještica i nacističkog pokolja Židova. Ogroman broj običnih muškaraca i žena imao je uvjerenja o vješticama i Židovima koja bi, da su ih izrazila jedna ili dvije osobe umjesto cijele zajednice, bila odbačena kao paranoične zablude. U umovima svih nas djeluju krajnje primitivne, iracionalne mentalne sile koje su obično prekrivene i kontrolirane razumom, ali koje se očito izražavaju u ponašanju onih koje nazivamo mentalno bolesnima, a koje se također očituju u ponašanju normalnih ljudi kada su pod prijetnjom ili drugim oblicima stresa.” – Anthony Storr, Samoća: Povratak sebi

Academy of ideas / ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić