U ovom tekstu istražit ćemo najopasniju od svih psihičkih epidemija – masovnu psihozu! Masovna psihoza je epidemija ludila i javlja se kada veliki dio društva izgubi dodir sa stvarnošću i padne u zablude. MENTICID je stari zločin protiv ljudskog uma i duha, ali iznova sistematiziran. To je organizirani sustav psihološke intervencije i sudske perverzije kroz koje (vladajuća klasa) može utisnuti (svoje) oportunističke misli u umove onih (koje) planiraju upotrijebiti i uništiti. Kad je pojedinac preplavljen negativnim emocijama poput straha ili tjeskobe, vrlo je osjetljiv na silazak u zablude ludila.
Prema Carlu Jungu, najveća prijetnja civilizaciji ne leži u silama prirode, niti u bilo kojoj tjelesnoj bolesti, već u našoj nesposobnosti da se nosimo sa snagama vlastite psihe.
Sami smo sebi najveći neprijatelji, dok latinska poslovica kaže “Čovjek je čovjeku vuk”.
U civilizaciji u tranziciji Jung navodi da je ova poslovica “tužan, ali vječan truizam” i da naše tendencije poput vuka dolaze do izražaja u onim razdobljima povijesti kada mentalne bolesti postaju norma, a ne iznimka u društvu, situacija koju je Jung nazvao psihičkom epidemijom.
“Doista, postaje sve očitije”, piše “da nije glad, nisu potresi, nisu mikrobi, nije rak, već sam čovjek najveća čovjekova opasnost za čovjeka, iz jednostavnog razloga što ne postoji odgovarajuća zaštita od psihičkih epidemija, koje su beskrajno razornije od najgore prirodne katastrofe. ” (Carl Jung, Simbolički život)
U ovom tekstu istražit ćemo najopasniju od svih psihičkih epidemija – masovnu psihozu.
Masovna psihoza je epidemija ludila i javlja se kada veliki dio društva izgubi dodir sa stvarnošću i padne u zablude.
Takav fenomen nije stvar fikcije.
Dva su primjera masovne psihoze; američki i europski lov na vještice 16. i 17. stoljeća te porast totalitarizma u 20. stoljeću.
Tijekom lova na vještice tisuće pojedinaca, uglavnom žena, ubijeno je ne zbog zločina koje su počinili, već zato što su postali žrtveni jarci društva koje je poludjelo:
“U nekim švicarskim selima,” piše Frances Hill, “jedva da je preostala živa žena nakon što je bijes konačno izgorio.” (Zabluda Sotone)
Kad dođe do masovne psihoze, rezultati su poražavajući.
Jung je proučavao ovaj fenomen i napisao da pojedinci koji čine zaraženo društvo “postaju moralno i duhovno inferiorni”, oni “nesvjesno tonu na inferiornu … intelektualnu razinu” postaju “nerazumniji, neodgovorniji, emocionalniji, nestabilniji i nepouzdaniji” i što je najgore od svega – “Zločine koje pojedinac nikada ne bi mogao podnijeti, grupa je slobodno počinila (pogođena ludilom).”
Ono što pogoršava stvari je to što oni koji pate od masovne psihoze, nisu svjesni što se događa.
Jer kao što pojedinac koji je poludio ne može izići iz uma da uoči greške na svojim načinima, tako ni ne postoji arhimedovska točka s koje oni koji proživljavaju masovnu psihozu mogu promatrati svoje kolektivno ludilo.
No, što uzrokuje masovnu psihozu?
Da bismo odgovorili na ovo pitanje, prvo moramo istražiti što pojedinca izluđuje.
Iako postoje mnogi potencijalni okidači ludila, poput prekomjerne uporabe droga ili alkohola, ozljeda mozga i drugih bolesti, ti nas fizički uzroci ovdje neće brinuti.
Naša je briga psihološka, ili ono što se naziva psihogenim okidačima, jer su to najčešći krivci masovne psihoze.
Najčešći psihogeni uzrok psihoze je poplava negativnih emocija, poput straha ili tjeskobe, koje dovode pojedinca u stanje panike.
Kad je u stanju panike, pojedinac će prirodno tražiti olakšanje jer je previše mentalno i fizički iscrpljen da bi opstao u ovom hiper-emocionalnom stanju.
Dok se bijeg iz stanja panike može postići prilagodljivim sredstvima, poput suočavanja s prijetnjom koja izaziva strah, i pobjede nad njom, drugi način bijega je proći kroz psihotični prekid.
Psihotični prekid nije silazak u stanje većeg poremećaja kako mnogi vjeruju, već preuređivanje vlastitog iskustvenog svijeta koji spaja činjenice i fikcije, ili zablude i stvarnost, na način koji pomaže u okončanju osjećaja panike.
Silvano Arieti, jedan od najvećih autoriteta u području shizofrenije 20. stoljeća, objašnjava psihogene korake koji vode do ludila: prvo postoji “faza panike – kada pacijent počinje percipirati stvari na drugačiji način, uplašen je zbog čega se čini zbunjenim i ne zna objasniti “čudne stvari koje se događaju.” (Tumačenje shizofrenije)
Sljedeći korak je ono što Arieti naziva fazom psihotičnog uvida, pri čemu pojedinac “uspijeva” sastaviti stvari osmišljavanjem patološkog načina viđenja stvarnosti (koji mu omogućuje) da objasni svoja abnormalna iskustva.
Pojava se naziva “uvidom” jer pacijent u svojim iskustvima konačno vidi smisao i odnose.
… “Ali uvid je psihotičan jer se temelji na zabludama, a ne na adaptivnim načinima i načinima koji promiču život u odnosu na sve prijetnje koje su izazvale paniku.
Zablude, drugim riječima, omogućuju paničnom pojedincu da pobjegne od poplave negativnih emocija, ali pod cijenu gubitka kontakta sa stvarnošću i iz tog razloga Arieti kaže da se psihotični prekid može promatrati kao “nenormalan način suočavanja s ekstremnim stanjem tjeskobe“.
Ako poplava negativnih emocija koja izaziva paniku, u slabom i ranjivom pojedincu, može izazvati psihotični prekid, tada može doći do masovne psihoze kada je populacija slabih i ranjivih pojedinaca dovedena u stanje panike prijetnjama stvarnim, imaginarnim, ili izmišljenim.
No, kako zablude mogu imati mnogo oblika, a ludilo se može manifestirati na bezbroj načina, specifičan način na koji se razvija masovna psihoza razlikovat će se ovisno o povijesnom i kulturnom kontekstu zaraženog društva.
No, u moderno doba najveća prijetnja čini se masovna psihoza totalitarizma: “Totalitarizam”, piše Arthur Versluise “je suvremeni fenomen totalne centralizirane državne moći zajedno s uništavanjem individualnih ljudskih prava: u totalnoj državi, postoje oni na vlasti, a postoje i objektivizirane mase, žrtve. ” (Arthur Versluis, Nove inkvizicije)
U totalitarnom društvu stanovništvo je podijeljeno u dvije skupine, vladare i vladane, a obje skupine prolaze kroz patološku transformaciju.
Vladari su uzdignuti u gotovo božanski status koji je dijametralno suprotan našoj prirodi kao nesavršenih bića koja se lako kvare zbog moći.
Mase se, s druge strane, pretvaraju u ovisne subjekte ovih patoloških vladara i poprimaju psihološki regresiran i status nalik djeci.
Hannah Arendt, jedna od najistaknutijih znanstvenica ovog oblika vladavine u 20. stoljeću, nazvala je totalitarizam pokušajem transformacije “same ljudske prirode”.
Ali ovaj pokušaj transformacije samo pretvara zdrave umove u bolesne, jer kako je napisao nizozemski liječnik koji je proučavao mentalne učinke života u totalitarizmu: “… postoji mnogo toga što se može usporediti između čudnih reakcija građana (totalitarizma) i njihove kulture u cjelini s jedne strane i reakcije … bolesnog shizofrenika s druge strane. ” (Silovanje uma)
Društvena transformacija koja se odvija pod totalitarizmom nadograđena je i održavana zabludama.
Jer samo zavarani muškarci i žene nazaduju u dječji status poslušnih i pokornih subjekata i predaju potpunu kontrolu nad svojim životima političarima i birokratima.
Samo će zabludjela vladajuća klasa vjerovati da posjeduje znanje, mudrost i oštroumnost za potpunu kontrolu društva na način odozgo prema dolje.
I tek kad bi pod čarobnim zabludama itko povjerovao da će društvo sastavljeno od vladara gladnih moći, s jedne strane, i psihološki regresiranog stanovništva, s druge strane, dovesti do bilo čega osim do masovne patnje i društvene propasti.
Ali što pokreće psihozu totalitarizma?
Masovna psihoza totalitarizma počinje u vladajućoj klasi društva.
Pojedinci koji čine ovu klasu, bili to političari, birokrati ili kapitalisti, vrlo su skloni zabludama koje povećavaju njihovu moć.
A nijedna zabluda nije privlačnija gladnima moći nego zabluda da mogu i trebaju kontrolirati i dominirati društvom kada vladajuća elita postane opsjednuta političkom ideologijom ove vrste, bilo da je to komunizam, fašizam ili tehnokracija.
Sljedeći korak je potaknuti stanovništvo na prihvaćanje njihove vladavine zarazivši ih masovnom psihozom totalitarizma.
Ova psihoza je kroz povijest inducirana mnogo puta, a kako Meerloo objašnjava: “To je jednostavno pitanje reorganizacije i manipulacije kolektivnim osjećajima na pravi način.”
Opća metoda pomoću koje članovi vladajuće elite mogu postići ovaj cilj naziva se ubojstvom, s tim što je etimologija ove riječi ‘ubijanje uma’, a kako Meerloo dalje objašnjava: “Menticid je stari zločin protiv ljudskog uma i duha, ali iznova sistematiziran.
To je organizirani sustav psihološke intervencije i sudske perverzije kroz koje (vladajuća klasa) može utisnuti (svoje) oportunističke misli u umove onih (koje) planiraju upotrijebiti i uništiti. “(Silovanje uma)
Priprema stanovništva za zločin menticida počinje sijanjem straha.
Kad je pojedinac preplavljen negativnim emocijama poput straha ili tjeskobe, vrlo je osjetljiv na silazak u zablude ludila.
Prijetnje koje su stvarne, zamišljene ili izmišljene mogu se upotrijebiti za sijanje straha.
No posebno učinkovita tehnika je korištenje valova terora.
Prema ovoj tehnici, sijanje straha je postepeno s razdobljima smirenosti, ali svako od tih razdoblja smirenja praćeno je proizvodnjom još intenzivnije čarolije straha, a proces se nastavlja i nastavlja, ili kako Meerloo piše: “Svaki val teroriziranja … stvara svoje učinke lakše nakon – odaha od onog koji mu je prethodio jer su ljudi i dalje uznemireni svojim prethodnim iskustvom. Moral postaje sve niži, a psihološki učinci svake nove propagandne kampanje sve jači; to dopire do već omekšane javnosti.”
Dok strah priprema populaciju za manticid, upotreba propagande za širenje dezinformacija i promicanje zabune u pogledu izvora prijetnji i prirode krize pomaže razbiti umove masa.
Vladini dužnosnici i njihovi lakaji u medijima mogu koristiti kontradiktorna izvješća, besmislene informacije, pa čak i otvorene laži, jer što više zbunjuju, to će stanovništvo biti manje sposobno za suočavanje s krizom i umanjiti njihov strah na racionalan i prilagodljiv način.
Drugim riječima, zbrka pojačava podložnost silaska u zablude totalitarizma, ili kako Meerloo objašnjava: “Logika se može susresti s logikom, dok se nelogičnost ne može – zbunjuje one koji misle ravno. Velika laž i monotono ponavljane gluposti imaju više emocionalne privlačnosti … nego logike i razuma. Dok (ljudi) još uvijek traže razuman protuargument prvoj laži, totalitaristi ih mogu napasti drugom.” (Silovanje uma)
Nikada prije u povijesti nisu postojala tako učinkovita sredstva za manipuliranje društvom u psihozu totalitarizma.
Pametni telefoni i društveni mediji, televizija i internet, sve zajedno s algoritmima koji brzo cenzuriraju protok neželjenih informacija, omogućuju onima na vlasti da lako napadnu umove masa.
Štoviše, ovisnost ovih tehnologija znači da se mnogi ljudi dobrovoljno podvrgavaju propagandi vladajuće elite s izuzetnom učestalošću: “Suvremena tehnologija” objašnjava Meerlooa “uči čovjeka da svijet uzima zdravo za gotovo; ne uzima vrijeme da se povuče i reflektira. Tehnologija ga mami, spušta u svoje kotače i pokrete. Nema odmora, nema meditacije, nema refleksije, nema razgovora – osjetila su neprestano preopterećena podražajima. (Čovjek) više ne uči preispitivati svoj svijet ; zaslon mu nudi gotove odgovore.” (Silovanje uma)
No postoji još jedan korak koji potencijalni totalitarni vladari mogu poduzeti kako bi povećali šanse za totalitarnu psihozu, a to je izolacija žrtava i narušavanje normalnih društvenih interakcija.
Kad je sam i nema normalnu interakciju s prijateljima, obitelji i suradnicima, pojedinac postaje daleko podložniji zabludama iz nekoliko razloga: Prvo, gubi kontakt s korektivnom snagom pozitivnog primjera.
Jer nisu svi prevareni mahinacijama vladajuće elite, a pojedinci koji proziru propagandu mogu pomoći drugima da se oslobode mentocidnog napada.
Ako se, međutim, izvrši izolacija, moć ovih pozitivnih primjera uvelike se smanjuje.
No, drugi razlog zbog kojeg izolacija povećava učinkovitost menticida jest taj što se, poput mnogih drugih vrsta, ljudi lakše izoliraju u nove obrasce mišljenja i ponašanja, ili kako Meerloo objašnjava u vezi s radom fiziologa Ivana Pavlova o uvjetovanju ponašanja: “Pavlov je došao do još jednog značajnog otkrića: uvjetovani refleks mogao bi se najlakše razviti u mirnom laboratoriju s najmanje uznemirujućih podražaja. Svaki trener životinja to zna iz vlastitog iskustva; potrebna je izolacija i strpljivo ponavljanje podražaja kako bi se pripitomile divlje životinje … Totalitari su slijedili ovo pravilo. Oni znaju da svoje političke žrtve mogu najbrže uvjetovati ako ih se drži u izolaciji.” (Silovanje uma)
Sami, zbunjeni i poharani valovima terora, stanovništvo pod napadom menticida silazi u beznadno i ranjivo stanje.
Beskonačni tok propagande pretvara umove nekad sposobne za racionalno razmišljanje u igraonice iracionalnih sila i s kaosom koji se vrti oko njih, a unutar njih mase žude za povratkom u uređeniji svijet.
Potencijalni totalitaristi sada mogu poduzeti odlučujući korak, mogu ponuditi izlaz i povratak u red u svijetu koji kao da se brzo kreće u suprotnom smjeru.
No sve to ima svoju cijenu: mase se moraju odreći svoje slobode i prepustiti kontrolu nad svim aspektima života vladajućoj eliti.
Moraju se odreći svoje sposobnosti da postanu samostalni pojedinci koji su odgovorni za vlastiti život, te postati podložni i poslušni subjekti.
Drugim riječima, mase se moraju spustiti u zablude totalitarne psihoze.
“… totalitarni sustavi 20. stoljeća predstavljaju neku vrstu kolektivne psihoze”, piše liječnik Joost Meerloo. “Bilo postupno ili iznenada, razum i opća ljudska pristojnost više nisu mogući u takvom sustavu: postoji samo sveprisutna atmosfera terora i projekcija “neprijatelja”, zamišljenog da je “među nama”. Tako se društvo okreće na sebe, na što su pozvale vladajuće vlasti.”
Ali poredak totalitarnog svijeta patološki je poredak.
Uvođenjem stroge sukladnosti i zahtijevanjem slijepe poslušnosti od građana, totalitarizam oslobađa svijet spontanosti koja proizvodi mnoge životne radosti i kreativnosti koja pokreće društvo naprijed.
Potpuna kontrola ovog oblika vladavine, bez obzira na to pod kojim se imenom žigosao, bilo da vladaju znanstvenici i liječnici, političari i birokrati, ili diktatori, masovno izaziva stagnaciju, uništavanje i smrt.
Stoga je možda najvažnije pitanje s kojim se svijet suočava kako se može spriječiti totalitarizam?
A ako je društvo uvedeno u rane faze ove masovne psihoze, mogu li se učinci preokrenuti?
Iako se nikada ne može biti siguran u prognozu kolektivnog ludila, postoje koraci koji se mogu poduzeti kako bi se postigao lijek.
Ovaj zadatak, međutim, zahtijeva mnogo različitih pristupa, od mnogo različitih ljudi.
Jer kao što je napad mentocida višestruk, takav mora biti i protunapad.
Prema Carlu Jungu, za one od nas koji želimo pomoći vratiti razum u ludi svijet, prvi korak je uvesti red u vlastite umove i živjeti na način koji drugima daje inspiraciju za slijeđenje: “Nije za ludu što naše doba vapi za otkupiteljskom osobnošću, za onim koji se može emancipirati iz stiska kolektiva (psihoza) i spasiti barem svoju dušu, koji svijetli svjetlo nade za druge, objavljujući da je ovdje barem jedan čovjek koji se uspio istrgnuti iz kobnog identiteta s grupnom psihom.”
No, pod pretpostavkom da netko živi na način oslobođen stiska psihoze, mogu se poduzeti daljnji koraci: informacije koje se suprotstavljaju propagandi trebaju se širiti što dalje i što je moguće šire.
Jer istina je moćnija od izmišljotina i laži kojima se bave potencijalni totalitarni vladari, pa je njihov uspjeh djelomično ovisan o njihovoj sposobnosti cenzuriranja slobodnog protoka informacija.
Druga taktika je korištenje humora i ismijavanja za delegitimizaciju vladajuće elite ili kako objašnjava Meerloo: “Moramo se naučiti odnositi prema demagozima i aspirantskim diktatorima u našoj sredini … oružjem ismijavanja. Sam demagog je gotovo nesposoban za humor bilo koje vrste, i ako se prema njemu odnosimo s humorom, on će početi propadati.”
Taktika koju je preporučio Vaclav Havel, politički disident pod sovjetskom komunističkom vlašću, koji je kasnije postao predsjednik Čehoslovačke, je izgradnja takozvanih “paralelnih struktura”.
Paralelna struktura je bilo koji oblik organizacije, poslovanja, institucije, tehnologije ili kreativne potrage koji fizički postoji u totalitarnom društvu, a moralno izvan njega.
U komunističkoj Čehoslovačkoj, Havel je primijetio da su te paralelne strukture učinkovitije u borbi protiv totalitarizma nego političko djelovanje.
Nadalje, kada se stvori dovoljno paralelnih struktura, “druga kultura” ili “paralelno društvo” spontano se formira i funkcionira kao enklava slobode i razuma unutar totalitarnog svijeta.
Ili kako Havel objašnjava u svojoj knjizi Moć nemoćnih: “… što su drugo paralelne strukture nego područje gdje se može živjeti drugačiji život, život koji je u skladu sa svojim ciljevima i koji se zauzvrat strukturira u u skladu s tim ciljevima? … Što su drugi početni pokušaji društvene samoorganizacije osim nastojanja određenog dijela društva … da se oslobodi samoodrživih aspekata totalitarizma i da se tako radikalno izbavi od svoje uključenosti u … totalitarni sustav?”
No, iznad svega ostalog ono što je potrebno da se spriječi potpuno silazak u ludilo totalitarizma je djelovanje što je moguće više ljudi.
Jer kao što vladajuća elita ne sjedi pasivno, već umjesto toga poduzima namjerne korake kako bi povećala svoju moć, tako se moraju uložiti i aktivni i usklađeni napori da se svijet vrati u smjeru slobode.
Ovo može biti golem izazov u svijetu koji postaje žrtvom zabluda totalitarizma, ali kao što je Thomas Paine primijetio:
“Tiraniju, poput pakla, nije lako pobijediti; ipak imamo ovu utjehu sa sobom, da što je sukob teži, to je slavniji trijumf.”
Academy Of Ideas / obrada: ATMA
