Novi mladi redovnik je došao u samostan. Dodijeljena mu je služba da pomaže ostalim redovnicima u prepisivanju starih tekstova…
Tekstove su prepisivali ručno. Primijetio je kako su se tekstovi prepisivali od kopija, ne od originala. Bio je znatiželjan te je upitao glavnog redovnika zašto tako rade. Istaknuo je da se može dogoditi da je prilikom prvog prepisivanja moglo doći do greške koja bi se onda ponavljala prilikom svakog slijedećeg prepisivanja.
Glavni je redovnik rekao: “Ovako prepisujemo tekstove već stoljećima, ali tvoja poanta ima smisla, sinko.”
I tako on ode u podrum s jednom kopijom kako bi je usporedio s originalom.
Prošlo je nekoliko sati i stari se redovnik još nije vratio. Već su se zabrinuli te je jedan redovnik odlučio otići dolje kako bi provjerio je li sve u redu.
S vrata je začuo jecanje te je ugledao starog redovnika kako, naslonjen na staru knjigu, plače. Zapitao je što nije u redu.
Stari redovnik prozbori jecajući:
“Prava riječ je ‘celebrate’…” (eng. celebrate = slavljenje)
