Nametnuli su nam da moramo biti izvanredni, da moramo polučiti zadnji krug života kao pobjednici i pobrati sve uspjehe putem. Nametnuli su nam da na tronu ima mjesta samo za jednoga, onoga najžilavijeg, koji ne bira sredstva do ciljeva.
Nametnuli su nam da se osjećamo bezvrijedno ako ne stremimo velikim stvarima i ne vidimo vizionare, govornike koji će promijeniti svijet, inovatore u sebi i našoj djeci.
Nametnuli su nam, dok smo bili izrazito maleni i nismo trenirali sebe da biramo što ćemo raditi i kome ćemo se prikloniti. Onda, kad smo bili najranjiviji, kad se moglo utjecati na nas najviše.
S godinama, mi smo to blesavo prihvatili kao nešto sasvim normalno, s čime su svi odrastali. Nismo shvatili, nakon što smo odrasli, mi smo im godinama dopuštali da nam i dalje to isto nameću. Kao da smo im dali ključ od naših domova i rekli, poharajte i uzmite sve ono što vam treba, mi ionako ne znamo živjeti s tim. Sve njihovo postalo je naše, sva ta uvjerenja postala su naša, jasna kao dobar dan, prirodna kao san.
Zašto nam nisu nametnuli to da moramo biti izvanredni u dijeljenju emocija i ophođenju prema drugima? Zašto nam nisu nametnuli da poštujemo sebe i druge istovremeno? Zašto nam kao nešto nužno nisu nametnuli da poštujemo svako živo biće, ne iskaljujemo se na nedužnim bićima, onima drukčijim od nas, koji nemaju mogućnost govora i ne znaju boriti se za sebe?
Zašto nam nisu usadili poštovanje prema svemu što se kreće, rekli da je grijeh činiti nešto grubo i loše onima nejakima? Zašto nam nisu nametnuli da moramo imati samopouzdanja i samopoštovanja, da je to nužno kako bismo funkcionirali kao zdrave odrasle jedinke?
Zašto nam nisu govorili da najprije moramo naučiti tko smo, kako bismo upoznali i prihvatili druge ljude? Zašto nam nisu rekli da se ne treba uspoređivati s drugima, jer svi smo različiti i imamo pravo na tu različitost? Zašto su nas učili da sve što je drukčije nije od Boga nego od Vraga? Zašto su nas etiketirali kad smo bili maleni, mislili da znaju odrediti naše sposobnosti i postavljali granice pred nas? Zašto su nas programirali da šutimo i trpimo, umjesto da dižemo bune i revolucije?
Zašto su nam dopustili da se borimo biti na tronu, umjesto da naučimo da tron ne postoji? Da je sve privid, a većina ljudi živi pod maskama željna plodova tog prividnog trona. Zašto nam nisu rekli da većina tih koji su na tronu, nisu dobri ni vrijedni ljudi samim time što stoje ondje? Zašto ne shvaćate da ciljevi ne opravdavaju sredstva?
Nije isto ići sabrane glave i čista srca ka cilju, kao ići prijetvornih misli i djela, s figom u džepu, gledajući kako izvući korist. Zašto nam nisu govorili da možemo postići sve ako vjerujemo u sebe i u dobro, te da se dobro vrati onima koji vjeruju?
Widget not in any sidebars
Zašto su uspješne ljude svrstavali u koš s onima koji su do novca i položaja došli na loš način? Zgadili su nam sistem, vjerovanja, putanju. Poljuljali su nam snove, natjerali nas da budemo ovce kako bismo što manje bili produktivni za sebe, a što više za njih, da bi oni uživali u plodovima našeg rada.
Zar im i dalje vjerujete kad kažu da im je stalo do vas i vaših obitelji? Zar mislite da će život iz kompletnog sivila i praznine najednom poprimiti boje nade?
Nametnuli su nam da moramo biti izvanredni, znajući da takvo što ne postoji. Jer, mi ćemo se cijeli život zabavljati pronalazeći načine da se natječemo s drugima, u želji da postanemo NETKO, dok će oni iza kulisa raditi ono što ne možemo ni zamisliti.
Trebali bismo biti izvanredni u prepoznavanju onoga što je dobro za nas a što loše. Izvanredni u dijeljenju kad je nekome potrebna pomoć, i kad ta osoba ne pokazuje da mu je potrebna pomoć. Trebali bismo više osluškivati sebe, kako bismo radili na sebi i bili dobri za zajednicu. Manje mržnje, više lijepih riječi podrške i zajedničkih projekata na kojima bi radili da sebi i djeci osiguramo ljepšu i vedriju budućnost.
Trebali bismo biti izvanredni u vjerovanju da zaslužujemo živjeti puno više od ovoga što trenutno nazivamo životom, izvanredno slijediti svoju vjeru u bolje sutra i u ono dobro u ljudima.
Trebali smo slušati i savjetovati jedni druge, a ne njih. Graditi svijet mogućnosti, a ne svijet prepreka. I trebali bismo i dalje vjerovati da smo izvanredni, bez obzira na to što oni govore ili učine. I da kao takvi, izvanredno nesavršeni, mi konačno pristajemo biti probuđeni i promijeniti svijet. Jer, to nije posao za pojedinca, to je posao za zajednicu.
Još uvijek stignemo mijenjati pogled na izvanrednost, mijenjati sebe i svijet. Još uvijek možemo one klonule uvjeriti da su vrijedni, da se imaju za što boriti. I da nam nitko nema pravo određivati kako ćemo živjeti, što ćemo raditi i na koji način ćemo odgajati našu djecu. Stavili su nas u okvire, misleći da ne vidimo kraj i novi početak, misleći da ne možemo spoznati naše sposobnosti.
A dovoljan je samo odabir, putem kojeg ćemo se iznova popeti van svih tih okvira i granica. Dovoljna je jedna odluka da budemo bolji ljudi i da se borimo za sebe kao i one koje volimo. Biti izvanredan ne znači biti na tronu, ne znači zapovijedati i manipulirati masama, ne znači zgrtati novce na račun drugih.
Biti izvanredan znači nemati se čega sramiti, shvaćati i mijenjati svoje mane, raditi na sebi i svijetu koji ostavljamo generacijama iza nas. Znači, shvatiti da ne možemo djelovati sami, shvaćati da se ne smijemo i ne trebamo uklapati u kalupe i ono nametnuto, otkriti slobodu i živjeti tu slobodu.
Odvojeni od svih onih koji nam žele drukčije, ne priklanjati se onima kojima smo samo potrošna roba.
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
