Nije rijetkost da čujem da je život nekoga omeo da ostvari svoje ciljeve. Čak sam i ja nekolicinu puta koristila sintagmu Prepriječio mi se život dok nisam malo zastala i par puta ponovila upravo to: Prepriječio mi se život.
I što se dogodilo?
Shvatila sam da o vlastitom životu pričam kao o nekoj odvojenoj pojavnosti od mene same, nečemu što nije dio mene i nešto sa čime se konstantno moram usklađivati ne bih li (neki put više, neki put manje uspješno) držala pravac kojim se krećem.
Taj isti pravac uglavnom se (kao i kod većine) svodi na kompromis naoko suprotstavljenih strana i žongliranja sa davanjem važnosti stvarima koje želim, odnosno moram. Davanje važnosti uglavnom je neravnopravno i nepošteno, a zna se koja strana uvijek i najviše pati.
Jasno vam je, naravno, da stvari koje se moraju najčešće dobivaju primat nad onima koje se žele, jer za želje uvijek ima vremena i one, između ostalog, i postoje za slučaj da vam za njih ostane vremena.
S druge strane, sve one važne stvari, stvari koje se moraju, u međuvremenu su dobile zajednički naziv – život.
Onaj koji nam se toliko često prepriječi na putu da ostvarimo nešto što silno želimo. Te iste stvari kojima smo dali toliko važnost da ih zovemo životom istovremeno su nam toliko strane da o tom istom životu uvijek pričamo kao o beskrajno napornoj obvezi, a ne o nečemu što je zapravo sastavni dio nas.
Widget not in any sidebars
Kako vratiti život tamo gdje mu je mjesto?
Kako postići da on postane ponovno tvoj?
Da ga ne gledaš izdaleka i kriviš za sve što ne ostvaruješ i ne stižeš učiniti.
Možda bismo za početak zaista trebali shvatiti da je taj isti život naš, da nama ne upravljaju drugi, a ako i upravljaju da smo im u nekom trenutku našeg života mi to dozvolili. Nebitno iz kojeg je to bilo razloga:
- Jer nismo imali izbora
- Jer smo mislili da je to ispravno
- Jer to svi rade
- Jer nismo znali drugačije
Bitno je shvatiti da jesmo, a još bitnije je da u toj činjenici nema baš ničega za osudu. To je jedna od glavnih zamki života u koju upadaju generacije koje žive danas, koje su živjele jučer, a živjet će i sutra. Ono pozitivno što iz nje možemo izvući jest da tim priznanjem možemo pokušati vratiti sebi glavnu ulogu u životu za kojeg nam se sve više čini da je glavni krivac za sve.
Okej je biti čudan drugima. Nije okej biti čudan samom sebi.
Za početak, poželjno bi bilo prestati gurati se u redove ozbiljnih, odraslih i nezadovoljnih ljudi. Vjerujte, vaša okolina ih je prepuna. Kao i svačija. Uvijek se spotaknemo na isti kamen misleći da je takva okolina normalna i baš takva kakva bi trebala biti, iz samo jednog razloga – jer je u većini. Manjinci poput osoba koje nisu u tim redovima ionako će uvijek biti manjinci koji će prosvjedovati za svoja prava, a ujedno nikome neće biti previše bitni. Na svu sreću, u ovom slučaju jedini koji vam mogu dati prava (ali i obveze) ste vi sami, pa vam podrška većine u ovom slučaju neće biti potrebna.
Okej je ne osjećati pripadnost takvim ljudima.
Okej je smatrati da takav život nije okej.
Bez osvješćivanja funkcioniranja okoline i zauzimanja kritičkog stava prema njoj promjene u vlastitom funkcioniranju uglavnom izostaju. Potiskivanje osjećaja nepripadnosti i beskrajno prilagođavanje polako, ali sigurno vode gubitku osobnosti i prilike da odškrinemo vrata promjenama.
Na svu sreću, život nudi puno više od onoga što smo mi sposobni i što biramo vidjeti. Na nesreću, rijetko to uočavamo. Vidimo samo ono što smo već iskustveno doživjeli, pa to isto opet i očekujemo. Ne vidimo tisuću drugih mogućnosti iz kojih bi se mogla izroditi neka nova iskustva. Ne istražujemo, ne biramo. Prečesto smo samo pasivni sudionici života koji uvjeravaju sami sebe da je drugačije (za nas) nemoguće.
Na sreću, nitko nam ne zabranjuje da pokušamo nešto drugačije i da promijenimo perspektive. Na nesreću, ograničavamo sami sebe da to zaista i napravimo.
Ipak, izbor postoji u svakom trenutku. Možemo izabrati kako ćemo provesti subotnje jutro. Neće nam se srušiti kuća na glavu ako ga ne provedemo kao sva subotnja jutra do sada. Neće nam se ništa srušiti na glavu ako izaberemo bolje za sebe. U svakom trenutku u našem danu. Jer, tek kada odlučimo uvidjet ćemo da je život prepun onog vremena za kojeg se konstantno žalimo da ga nemamo. Kada iz dana isključimo sve ono što nismo sami odabrali u tom trenutku, već popustili pod težinom starih iskustava i navika, stvorit će se prilika i vrijeme da radimo ono što želimo. To je isključivo stvar izbora i to je najbolja vijest u svemu ovome!
A što je s onim – tako mi je suđeno?
Vjerujete li zaista da vam je suđeno da zauvijek radite posao koji ne volite? Birate li da sami sebe proglasite pehistom jer uporno doživljavate iste neuspjehe? Vjerujete li zaista da smo na ovaj svijet došli kako bismo otklizali dionicu koju nam je netko zacrtao? Je li moguće da nemamo utjecaja na ništa više od onoga hoćemo li za doručak pojesti jaja, ili zobenu kašu? Vaš odgovor na ovo pitanje reći će vam puno toga. On se zove uvjerenje. Kakvo je vaše? Ako ste u nešto uvjereni, preispitajte svoja uvjerenja koja vas možda vode u krive izbore, a zbog kojih se ponavljaju loša iskustva u vašem životu. Ako to zovemo sudbinom, onda zaista postoji, ali nije zastrašujuća ni upola koliko smo to mislili.
A što je s onim – izgleda neostvarivo!
Nismo ni svjesni koliko ponavljanja je bilo potrebno da bismo živjeli život kakav živimo danas. Koliko puta smo morali od nečega odustati da bismo sami sebe uvjerili da je neostvarivo, koliko puta nam se dogodilo upravo ono što smo očekivali, jer nismo vjerovali u suprotno, koliko smo puta i koliko stvari radili nevoljko i bez zadovoljstva, pa nam sada izgleda da sadržaj našeg života i čine uglavnom baš te iste stvari.
Uh, u sve to uložena je gomila truda i još veća količina vremena.
Koliko vremena i truda ulažemo u ono što želimo? Pokušamo jednom, dva puta, a ako ne uspije – odustajemo. Da smo barem tako lako odustajali od onoga što ne želimo!
Ako smo se prema neželjenom odnosili s dužnošću, možemo li se prema voljenom odnositi sa strpljenjem?
I na kraju, vratiti život tamo gdje mu je mjesto, odlučiti sa strpljenjem krenuti na svoje putovanje, odlučiti saznati tko smo, što želimo i kamo želimo stići stvar je naše osobne odluke.
Naša je dužnost donijeti je.
Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog
