Ono što čovjeka sprječava je njegova malodušnost i nepovjerenje u svoje moći, koje su prirodni dio njega. Uhvativši se za materijalno, nikada neće spoznati što je božansko. Hvatanje za religije i grčevito držanje za njih, kao i za njihove obrasce je izraz nemoći, to je nedostatak vjere, kako u sebe tako i u Stvoritelja svega što jest. To je bježanje od odgovornosti, samim tim bježanje i od slobode.
Ne može čovjek upravljati svojom sudbinom sve dok sam ne dosegne slobodu svog bića, dok ne bude potpuno svjestan sebe, svojih osjećaja, misli, uvjerenja i niza uvjetovanosti koji ga zaokupljaju i kojima je izložen.
On je samo prividno slobodan, misli da je slobodan, to je iluzija u kojoj živi i u koju vjeruje.
Ta sloboda je omeđena umnim postavkama s kojima se identificira, dakle čovjek je slobodan koliko je slobodan njegov um, prije svega koliko je slobodan da kreira želje svog srca.
Sve dok ne osvijesti svoje slabosti, čovjek ih ne može biti svjestan, kao i bilo što drugo, kad ih osvijesti, tek tad im prestaje povlađivati, to jest prestaje povlađivati sebi, tada njegove slabosti nestaju. One su odradile svrhu i on ih nadilazi, to je put ka besprijekornosti, ka nepogrešivosti, jedan korak ka slobodi.
Što vrijedi sloboda, ako se ne može realizirati? To onda ne može biti sloboda.
Čovjek se ne izgrađuje kroz ego, nego kroz svijest, kroz ljubav, kroz dušu, izgrađuje se kroz spoznaju, kroz Boga. Dok svi žude za nekakvom veličinom, željni slave, dok žude da budu veliki, da budu važni, posebni, time pokazuju nisku svijest i samo se udaljavaju od sebe i svoje suštine, ti putevi su kratki, to su smrtni putevi i nisu vrijedni življenja.
Mnogi sami sebe proglašavaju majstorima, učiteljima, prorocima, zvijezdama i postaju ovisni o tome, tako hrane svoj ego i upadaju u zamku samovažnosti.
Dakle, tu nema izgradnje u svijesti, to je samo popunjavanje praznine, a uslijed nemoći da se prepozna što je što, da se napravi razlika, da bi se napravio iskorak u svijesti. No čovjek posjeduje u sebi sve elemente da dosegne tu slobodu samo ako osvijesti pravu suštinu vjere i pravu suštinu ljubavi, da osvijesti svoju ljubav prema Bogu.
Ono što čovjeka sprječava je njegova malodušnost i nepovjerenje u svoje natprirodne moći, koje u stvari i nisu natprirodne nego su prirodni dio njega. Uhvativši se za materijalno, nikada neće spoznati što je božansko.
Hvatanje za religije i grčevito držanje za njih, kao i za njihove obrasce i programe, u stvari je izraz nemoći, to je nedostatak vjere, kako u sebe tako i u Stvoritelja svega što jest. To je bježanje od odgovornosti, samim tim bježanje i od slobode.
Sloboda nije vezivanje, niti prianjanje za bilo što, kako pozitivno tako i negativno, sloboda je stanje svijesti, čistoća sveobuhvatnog bića, lakoća bivanja.
