Već par puta sam se susrela s komentarima da imam lijep hobi. Pisanje. Nikad nisam bila osobit ljubitelj pojma hobi i svega što se uz taj pojam vezalo. Sve do nedavno nisam shvaćala zašto mi taj pojam, ili bolje rečeno pojava nije baš pretjerano simpatična. Sve do onog trenutka kada je i moje pisanje u očima drugih postalo baš to – hobi.
U sebi bih zagrmjela – moje pisanje nije hobi, moje pisanje – to sam ja!
Jer, nije li nam moderno društvo podarilo taj dodatak naziva hobi kako bismo u svoje slobodno vrijeme radili ono što volimo? Da se njime okrijepimo kako bismo sljedećeg jutra imali snage nastaviti gdje smo jučer stali sa svojim obvezama? To isto slobodno vrijeme je istovremeno bilo, i još uvijek jest, ograničeno na taman onoliko minuta u danu kako bi ono što radimo srcem, bez da nam je to itko odredio, ostalo upravo to – hobi. Svoju strast i protiv svoje volje moramo strpati u minutažu koja neće ugroziti naše primarne i uvijek važnije aktivnosti.
Widget not in any sidebars
Glagol morati je i protiv naše volje postao nadređen glagolu voljeti.
Nakon svega što moramo odraditi u svom danu, koji se u jednom trenutku toliko odužio da je postao naš život , ostalo bi nam tek toliko vremena da na trenutak zagrebemo u ono što nas ispunjava i čini sretnima. Ono što nam služi kao bijeg od obveza i napornog izvršavanja i odrađivanja zadataka koje nam nalaže naše postojanje u borbi za egzistenciju.
U životu postoje dani čija je svrha u tome da se razlikuju jedan od drugoga. Da se jedan na drugoga nadograđuju na našem putu da se ostvarimo kao osobe. Život nije zamišljen na način da izgleda kao beskrajan dan. Ali, ne događa li nam se upravo to? Da osjećamo kako ne živimo život, već dan koji nema kraja? Jer, čemu svo vrijeme i dani ovoga svijeta koji su nam dani na dar ako smo ih odavno prestali razlikovati?
Strast i ljubav koju pokušavamo strpati u taj nespretan pojam nedovoljne minutaže zapravo smo mi sami. Ono što nas određuje, ono što izlazi iz nas bez poziva, ono što je neopterećeno bilo kakvim rokovima. Ono čemu ćemo se uvijek rado vratiti, s veseljem odazvati. Ono što nevoljko prekidamo pogledom na sat koji nas upozorava da je vrijeme za ono što volimo isteklo, barem za danas. Ono od čega ne trebamo odmor i spajanje na punjač da bismo izdržali, progurali, odradili. Jer, ljubav se ne odrađuje, ljubav se živi. Bez prestanka. Ljubav puni svaku stanicu našeg bića, ljubav je naš poziv.
Kada ste strastveni i volite ono što radite, kada je to ono što želite raditi, a ne ono što morate, uvijek ćete biti uspješniji jer radite s ljubavlju.
John Paul DeJoria
U svakome od nas krije se u samo nama svojstvenom obliku. Dovoljno je samo čuti glas koji dopire duboko iz nas, ali nikad ga nećemo čuti ne budemo li voljni osluhnuti. Pa, makar ga na samom početku i nazvali hobi. Dali mu prostora da nam pokaže kako smo za nešto voljni odvojiti vrijeme za koje smo uvjereni da ga nemamo, dok istovremeno konstantno osjećamo da curi. Gledamo ga kako se slijeva i nestaje, a iza njega malokad ostaje nešto vrijedno.
Widget not in any sidebars
S vremenom ćemo shvatiti da vrijeme za to postoji, da se iznenada neočekivano stvorilo. Oslobodilo. A kada se to dogodi shvatit ćemo da nismo oslobodili, ili pronašli vrijeme. Oslobodili smo i pronašli sebe. U nama se oslobodila čarolija stvaranja. Neka nova snaga i energija koja ne poznaje umor i otkucaj sata, poznaje samo želju. Želju za naprijed, za više, za bolje.
Izgradite za sebe jedan mali odvojak u koje ćete spremati vrijeme koje se do sada slijevalo u nepovrat poput vode. Izgradite tu svoju branu, radite, gradite i tada samo gledajte. Gledajte kako svakoga dana ta strast u koju ste uložili vrijeme poprima drugačiji oblik i sasvim neočekivano mijenja sve oko vas. Baš poput vode koja se iznenada slila na suhu i sivu zemlju. Zemlju koja postaje plodna, zemlju koja će postati vaš novi dom, onu koju ćete ranim jutrom trčati zaliti u papučama zaboravljajući na sebe navući jaknu.
Zasučite rukave i započnite s gradnjom te brane čuvajući i gradeći u njoj sebe.
Jer, vrijeme će uvijek otjecati, a vi morate pronaći način da se u njemu zaustavite i procvjetate.
Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog
