Pitaju me, znam li još sanjati, iako sam odavno prerasla dječji broj cipelica i obukla one, koje su samo za kamenite i duge puteve..
Pitaju me (stalno me nešto zapitkuju) sanjam li crno – bijelo, s obzirom da je život manje više takav, a ja im odgovaram:
Ja stalno sanjam u boji i bojim okom duše, nepredvidiva platna, koja prva kiša tuge može oprati.
Ali ne odustajem..
Moje boje su mješavina radosti i nade..
A kako sam uopće dobila boje i što ih drži tako neizbrisivima?
Naiđoh na srca iskrenih i divnih prijatelja, čista i prozirna, poput kristala i svaki njihov zagrljaj i podrška, prolamao se kroz njihovo srce u moje… Shvatih da su te boje dar neba i svjetla i uzeh ih za svoju paletu života.
I moji snovi, protkani su njihovom ljubavlju… Za njih, dovratak moga doma uvijek je okićen ružama i sunce ih čeka, iako su zavjese ponekad na prozorima.
Uz njih, mogu biti slobodna poput djeteta na toplom pijesku, čiji roditelji ne brinu o jačini sunca i dubini vode.
To dijete netko, negdje iz visine, prati svojim brižnim pogledom…
Pitaju me,
(..a već bi trebali malo zašutjeti..) hoću li ikada prestati sanjati?
Ja rekoh – ne mogu,
jer ne sanjam ja život, nego on mene.
