Freud u kontekstu religije ističe bespomoćnost ljudi da se suprotstave utjecajima izvan sebe i nagonskim porivima u sebi, stoga je religija ponavljanje iskustva djeteta koje mora odrasti i prerasti znanje, mudrost i zaštitu roditelja.
Molitva je religijski ritual kojim se iskazuje zahvalnost, moli za izlječenje, vodstvo, snagu, traži pomoć i zaštita od božanske više sile. Dvije su vrste religije, autoritarna i humanistička. Humanistička religija polazi od vjerovanja da viša sila neće kažnjavati ljude te daje prednost ljudskoj svijesti koja će preko pogrešaka rasti, dok autoritarne itetkako očekuju kaznu kao pravdu od više sile.
Sigmund Freud prvi je psihoanalitičar koji autoritarnu religiju i religijske rituale dovodi u svezu s neurozom. Polazi od toga da će osoba, čiji je život prožet krivnjom i kajanjem, imati rituale pranja i izgovaranja formula i molitvi. Vršeći rituale pojedinac pokušava rastjerati iz svojeg uma opterećujuće misli, želeći se spasiti od propasti i grijeha. S obzirom na maniju ponavljanja, Freud rituale proizišle iz straha od kazne proglašava neurotičnim simptomima.
Strah od kazne
Sljedbenik autoritarne religije sklon je osjećanju krivnje spram više sile koja ima vlast, bez obzira naziva li se ona bogom, božanstvom, totemom ili kultom predaka. Autoritarna viša sila kažnjava ne samo ako pojedinac griješi, već i ako joj ne daje dovoljno ritualne pokornosti, poštovanja i obožavanja.
Tada viša sila više nije nositelj bezuvjetnog razumijevanja i ljubavi koja sve oprašta. Takva autoritarna sila ne može biti ni nositelj besprijekornih moralnih kvaliteta budući da prisiljava na obožavanje, a ukoliko tog obožavanja i poštovanja pomanjka, to predstavlja grešnost te se kažnjava kakvom nesrećom.
Vjera u takvu višu sila ne trpi sumnju, dok se neposlušnost smatra najvećim gijehom. U tom slučaju čovjek je bespomoćno i beznačajno biće, dok je viša sila svemoguća, sveznajuća i ispravna, čak i kada najteže kažnjava. Takvoj sili se pripisuju sve nedaće, ali i radosti, koje se čovjeku u životu događaju.
U tom se odnosu pojedinac može osjetiti jakim samo u onoj mjeri u kojoj uspijeva zadobiti milost ili pomoć više sile, što zahtijeva potpunu predaju vlastitog integriteta i slobodne volje te vjeru bez propitkivanja i sumnje. Kao ulog samoga sebe pojedinac vjeruje da zadobiva zaštitu više sile, koja se historijski predstavljala u raznim oblicima kraljeva, vrhovnih vođa, božanstava, bogova ili jednog boga.
Nasljeđivanje pragrijeha
Primjer autoritarne religioznosti razvidan je u starozavjetnoj predaji gdje se podrazumijeva potpuna predaja bogu pa čak i članova vlastite obitelji. Ovakvo poimanje više sile podrazumijeva ispravnost pri nepoštivanju ljudskoga života kad se pojedinca navodi da radi stjecanja božje naklonosti čini grijeh, primjerice umorstva. Gnjevnog boga prvo vidimo u takozvanom istjerivanju prvih ljudi iz vrta Eden.
Starozavjetni bog jasno iskazuje želju za uništenjem svega što je stvorio, ali to se ipak ne događa jer s čovjekom ostvaruje svojevrsni zavjet. Zbog tog dogovora između boga i čovjeka, kad šalje potop na zemlju ipak spašava Nou, njegovu obitelj i živi svijet.
Čovjek se zbog ovakvog boga može osjećati bezvrijedno i bespomoćno, ali ta bespomoćnost bi trebala slabiti sve većim bezuvjetnim vjerovanjem. Međutim, što se pojedinac osjeća grešnije, to više mora veličati boga kako bi se spasio. Muke čovječanstva počinju izgonom iz vrta Eden jer čovjek tada neizbježno podliježe božjoj odluci da ga kazni, tako da čovjek prirodi postaje neprijatelj, priroda čovjeku, žena muškarcu, muškarac ženi.
Ljudski se život u vrtu Eden opisuje kao siguran, bez ikakvih opasnosti po dušu i tijelo, jer čovjeku nedostaje znanje o dobru i zlu. Međutim ljudska povijest započinje činom pobune prvih ljudi, što je simboličan početak ljudske slobode razmišljanja i djelovanja, odlučivanja, umovanja. Ipak, kršćanska i židovska religijska tradicija nisu ovo postavile u središte, već kontekst grijeha i uvrede boga zbog želje za evolucijom i višom spoznajom.
Religiozno iskustvo starih kršćanskih i židovskih predaja podrazumijeva autoritarnog, samoodlučujućeg boga koji ima vrhovno pravo odlučivati o ljudskoj sudbini te kažnjavati neposlušne. Međutim, unatoč svakom trudu, čovjek se više nikada ne može vratiti u stanje savršenog čovjeka kako ga je bog isprva stvorio, da živi u savršenom skladu s prirodom, ali bez jasne moralne samosvijesti.
Prvi čovjek živio je bez dualističke svijesti dobro i loše, tijelo i duh, ja i drugi. Bog kažnjava prve ljude zbog neposluha, a to se nastavlja i dalje, na potomstvo čovječanstva.
Neuroza zbog osjećaja krivnje i straha
Zbog svega navedenog, Freud vjeruje da se iz osjećaja straha od kazne autoritarnog boga rađa sjeme neuroze. S obzirom na psihoanalizu, ono se najjače manifestira ukoliko se čovjek ne oslobodi straha od roditelja i religije jer iz te povezanosti podsvjesno nastaje osjećaj vlastite nemoći i praznine. Naime, pojedinac im želi udovoljiti, iako se sazrijevanjem budi snažna unutarnja pobuna. Iako pojedinac evoluira umom i duhom, korijeni ga vuku unazad, u poslušnost i pokornost višim silama izvan njega.
Freud u kontekstu religije ističe bespomoćnost ljudi da se suprotstave utjecajima izvan sebe i nagonskim porivima u sebi, stoga je religija ponavljanje iskustva djeteta koje mora odrasti i prerasti znanje, mudrost i zaštitu roditelja.
Čovjek se u odrasloj dobi poput djeteta bori sa svojom nesigurnošću, oslanja na oca i majku, divi im se, ali istovremeno strahuje od neodobravanja njegovih istinskih želja. Stoga se podsvjesno želi osloboditi njihova utjecaja na svoj duševni život. To se događa samo odlaskom i pobunom.
Nepoštivanje jednostavnih moralnih načela
Čest biblijski motiv jest da bog biblijske likove šalje daleko od domovine, prve ljude, Abrahama, Mojsija, Izraelce, Isusa. Ovaj se progon simbolički gleda kao nužna razvojna faza osamostaljivanja i izgradnje vlastitog integriteta. Freud za psihološke korijene religije uzima strah od oca, zabranu kritičkog mišljenja, vjeru u bezuvjetnu zaštitu preko pokornosti.
C. G. Jung također potvrđuje da je osnova religioznog iskustva osjećaj zavisnosti i bespomoćnosti. Kao cilj ljudskog razvoja smatraju upravo kidanje veza te prevladavanje svake vrste infantilne fiksacije. E. Fromm dodaje da je sklonost prepuštanju višoj sili duboko ukorijenjen osjećaj u čovječanstvu, ali da bi se razvio kao autentično ljudsko biće, nužno je da se pojedinca odvoji od roditeljske i religijske zaštite i vodstva.
Mnoge biblijske prijetnje zapravo proizlaze iz jednostavnih moralnih načela koja se nisu poštovala, odnosno kad bi ljudi postali zli jedni prema drugima ili kad bi pali u amoralna ponašanja.
Biblijski bog kažnjava i ukoliko se štuje neke druge bogove. Vjerovanje u milosrdnog Boga koji ljude vraća na univerzalni put pravde zajedničko je humanističkim i autoritarnim religijama. Sve prepreke i teškoće događaju se zbog rasta duše i vjere u univerzalnu pravdu.
Patnja djeluje kao ključ za samospoznaju koja boga postavlja iznad svega. Kad čovjek shvati da ga ništa ne može spasiti od posljedica lošeg ponašanja, tada pada u duboki očaj, u kojem provodi neko vrijeme, misleći da je kažnjen izvana, umjesto da osvijesti vlastite misli, namjere i djela. Čovjek mora nadići sve teškoće mijenjajući samoga sebe – i to je jedini put, a neiskorjenjiva čežnja da se poveže s nekom višom silom mu pritom treba samo pomoći.
Sanja Vuković Grbac
