Totem je umjetnički, kulturni i magijski simbol unutar zajednice, plemena, koji imaju rodovsku i krvnu srodnost. Rodovske zajednice se nazivaju prema svojem totemu, a najvažnije pravilo među svim članovima jest egzogamija – stupanje u seksualne odnose isključivo među različitim plemenima, prema različitim totemima. Toliko su htjeli podijeliti članove da su čak strogo udaljavali punicu od zeta, brata od sestre, kćer od oca, sve dok se ne vjenča. Ovo nam govori da su plemenske zajednice, pejorativno divljaci, imali urođenu averziju prema bilo kojem obliku incesta. Na temelju ove priče Freud dalje gradi svoju teoriju o nastanku religija. Freud nadalje govori o vračanju i magiji kao načinima na koji se može ovladati ljudskom psihom, ali i životinjama, prirodom i stvarima. Na taj način totemizam smatra prijelaznim razdobljem između plemenskih običaja, doba mitoloških junaka i starih božanstava, odnosno totemizam je između magije i religije, u kojemu se upravo krije ključ jednog i drugog.

atma.hr – 52




Moral kod ljudi započinje preko tabua i totemizma, koji simboliziraju savjest, prvenstveno kao osjećaj krivnje. Tabu su zabranjene teme, totem je božanstvo. Ljudi su se oduvijek ponašali vođeni snagom instinkta, sve dok se nisu i formalno utvrdile granice u ponašanju – moral. No prije toga je postojao fenomen takozvane očinske horde, gdje su braća dogovorno ubila vlastita oca tiranina.

Prema Freudu religije upravo počivaju na rivalstvu između očeva i sinova te na motivu žrtvovanja totema, da im se umiri savjest zbog čina. Boga se naziva ocem, a totem praocem. U svakom slučaju, svi žele biti slobodni činiti što ih je volja, no na kraju ih uvijek sustiže grižnja savjesti koju pokušavaju prebaciti na totem.

Zamjene za očeve su bogovi i kraljevi. Njima se prinose žrtve, tobože na njihov zahtjev, što je ujedno i simbol rasterećenja pojedinca od savjesti – kralj ili bog zatražio je određeno grubo djelovanje, žrtvu. Na ovaj način opravdava se nemoralno ubijanje, incest, krađa, preljub i slično. Religije su takvim običajima htjele stati na kraj davanjem moralnih zapovijedi i tako su upravo i nastale.

Fenomeni tabu i totemizam pronađeni su u osamljenih plemenskih zajednica gdje također postoje dozvoljena i zabranjena ponašanja, a sve u smislu dozvoljene i nedozvoljene seksualnosti između članova zajednice.

Sigmund Freud (1856-1939), austrijski utemeljitelj psihoanalize, proučavao je australska plemena, starosjedioce, melanezijske, polinezijske i malajske narode koji su živjeli u krajnjoj izolaciji. Međusobno ih je razlikovao po totemima koje su štovali. Freud je pritom zaključio da je tim zajednicama najvažnije pravilo da nema miješanja među članovima pripadnicima istoga totema. Totem je umjetnički, kulturni i magijski simbol unutar zajednice, plemena, koji imaju rodovsku i krvnu srodnost.

atma.hr – 52




Rodovske zajednice se nazivaju prema svojem totemu, a najvažnije pravilo među svim članovima jest egzogamija – stupanje u seksualne odnose isključivo među različitim plemenima, prema različitim totemima. Toliko su htjeli podijeliti članove da su čak strogo udaljavali punicu od zeta, brata od sestre, kćer od oca, sve dok se ne vjenča. Ovo nam govori da su plemenske zajednice, pejorativno divljaci, imali urođenu averziju prema bilo kojem obliku incesta.

Na temelju ove priče Freud dalje gradi svoju teoriju o nastanku religija. Freud nadalje govori o vračanju i magiji kao načinima na koji se može ovladati ljudskom psihom, ali i životinjama, prirodom i stvarima. Na taj način totemizam smatra prijelaznim razdobljem između plemenskih običaja, doba mitoloških junaka i starih božanstava, odnosno totemizam je između magije i religije, u kojemu se upravo krije ključ jednog i drugog.

Moralne zakone o temi seksualnosti Freud simbolično naziva Edipovim kompleksom, kao tajnu sklonost sina da ubije oca kako s njim ne bi morao dijeliti majku. Elektrin kompleks je sklonost kćeri da podsvjesno poželi umoriti svoju majku, kako ne bi dijelila oca s njom. O ovakvoj vrsti neprihvatljive krajnje naklonosti Freud govori u kontekstu urođenog ljudskog ponašanja koje počiva na mračnim dijelovima podsvijesti.

Edip je ocoubojica koji je oženio vlastitu majku s kojom je imao djecu, samo zato jer mu je tako namijenila sudbina. Nije postojao način da izbjegne ove događaje jer nije znao da su mu to majka i otac. Edip je primjer lika koji se uzalud bori protiv onoga što mu je sudbina namijenila. Kad dozna istinu, osjeća gnjev, srdžbu, nemoć te sam sebe oslijepi.

Grižnja savjesti kod tabua nije nimalo manja ako se on prekrši iz neznanja; ni Edipova krivnja se nije oprostila, iako je do nje došlo bez njegova znanja i želja.

Ovaj oblik nezaslužene krivnje, krivnje kojoj se ne zna uzroka, osim da je dana od sudbine, ili da je predana od predaka ka potomcima, naziva se hamartia.

Edipova priča nas može podsjetiti na starozavjetnog boga Jahvu koji od biblijskih likova traži žrtvovanje vlastite djece kako bi mu iskazala bezuvjetnu ljubav i vjeru u njega. Možemo li ovdje uopće govoriti o religijskome konceptu morala? Nije li ovaj Jahvin potez također tabu, nešto o čemu se ne smije govoriti među vjernicima, kako ne bi ispali nevjernici? S druge strane, postoji vedsko vjerovanje kako je stvarnost iluzija, igra mašte bogova, zbog koje ljudi pate, misleći da upravljaju svojom sudbinom.

atma.hr – 52




U Edipovom kompleksu susreću se počeci religije, morala, društva i umjetnosti. Ovaj kompleks oblikuje jezgru svih neuroza. Pretpostavili smo psihu mase u kojoj se duševni procesi odvijaju kao i u duševnom životu pojedinca. Neurotičar je prije svega sputan u djelima, kod njega je pomisao potpuna zamjena za sam čin.

Tabu su zabranjene teme koje se tiču ljudskog tijela, poput rađanja, umiranja, seksualnosti –  nagona tijela i mračnih dijelova svijesti. Međutim, upravo iz tabu tema, o kojima se ne govori, proizlaze moralna pravila ponašanja, o kojima se itekako govori jasno i glasno, te koja utječu na strukturu društva.

Tabu je zapravo zabrana savjesti, a njeno kršenje izaziva strahovit osjećaj krivnje, koji je jednako tako razumljiv kao i nepoznat glede njegova podrijetla.

Uz štovanje totema, plemenske su zajednice bile svjesne da upravo ono što se potiskuje, što je tabu, poput incesta, može izbiti u svjesno te potaknuti na zabranjeno ponašanje. Odnosno, ono što ti se brani, upravo ćeš i poželjeti činiti!

Tabu savjest vjerojatno je najstariji oblik, u kojemu se može susresti fenomen savjesti.

Danas bi to bilo pravilo obrnute psihologije, da ljudi čine suprotno od onoga na što ih nagovaramo da učine, kako bi potvrdili svoju autonomiju i neovisnost.

Ono što nitko ne želi učiniti, to se ne bi trebalo niti braniti, dok je ono što se izričito zabranjuje u svakom slučaju ipak predmet želje.

Nadalje, član koji u plemenu prekrši tabu, i sam postaje tabu, zajednica ga izopći te čak ne smije niti doticati hranu koju mu nose, već mu je drugi stavljaju u usta. Toliko ga smatraju okaljanim!

Možda je to u genetskoj vezi (projekcija) s time, da funkcija pažnje nije u početku bila okrenuta unutarnjem svijetu, već podražajima koji su strujali iz vanjskog svijeta, te je od endopsihičkih procesa dobivala samo obavijesti o razvitku užitka ili nezadovoljstva. Tek oblikovanjem asptraktnog misaonog govora, kroz povezivanje osjetilnih ostataka predodžbi o riječima s unutarnjim procesima, oni postepeno postaju sami sposobni za raspoznavanje. Do tada su primitivni ljudi projekcijama unutarnjih spoznaja prema van razvijali sliku vanjskog svijeta koju sada moramo ponovno prevesti u psihologiju pomoću pojačanog svjesnog spoznavanja.

atma.hr – 52




Članovi plemena, ukoliko su izabrali biljku, životinju ili prirodnu pojavu za totem i sami će oponašati totem, stavljajući masku u tom obliku, imitirajući njegove zvukove i pokrete. Odnosno, vršit će neki oblik magijskog rituala, kao iskaz štovanja totemu i njegovim moćima koje mu pridaju. Totem za njih predstavlja božanstvo, moćnu silu.

Tabu je ubijanje.

Sveti misterij ubijanja žrtve opravdava se jer se samo na ovaj način može uspostaviti sveta veza koja sjedinjuje sudionike među sobom i s njihovim bogom. Odnosno, ako se totemu prinosi žrtva u obliku životinje, koju on sam predstavlja, oni će tu životinju također jesti. Plemena se duboko poistovjećuju s totemom.

Pripadnici klana posvećuju se kušanjem totema.

Freud govori o fenomenu očinska horda, kada braća ubijaju oca, potom shvate da su si međusobno i sami prepreka. Bratski klan je dogovor da si braća međusobno neće nauditi, kao što su naudili ocu.

banner za knjige tajna 5 elemenata

Sada društvo počiva na sukrivnji u zajednički počinjenom zločinu, religija na savjesti o krivnji i kajanju zbog toga, a moral jednim dijelom na potrebama tog društva, a drugim na ispaštanju koje zahtijeva svijest o krivnji.

Čini se kako je podrijetlo razumijevanja tabu tema isto tako tajno kao i samo podrijetlo iskona moralnosti u ljudskoj svijesti – koja počiva na grižnji savjesti.

Tijekom povijesti, osobito uvođenjem ratarstva, povećava se značaj sina nad ocem, a simbolično zadovoljenje nalazi se u obrađivanju majke zemlje.

Nastojanje sina da se postavi na mjesto boga-oca ističe se sve razgovjetnije.

Ovo nas svakako podsjeća na kršćanskog boga-sina Isusa Krista. Međutim, na kraju ipak razapnu i sina! Je li i ovo igra sudbine ili konačna prevlast boga-oca nad bogo-sinom?

atma.hr – 52




Uvođenjem ratarstva povećava se značaj sina u patrijarhalnoj obitelji. On se odvažava na nove istupe svog incestuoznog libida, a simbolično zadovoljenje nalazi u obrađivanju majke zemlje. Nastaju božanske osobe Atisa, Adonisa… šumski duhovi (vegetacije), no istovremeno i mlađahna božanstva koja uživaju u ljubavnoj naklonosti majki-boginja, i usprkos ocu sprovode majčinski incest. Samo, u mitovima se izražava i svijest o krivnji, koja ovim tvorevinama nije ublažena, jer je ovim mlađahnim ljubavnicima majki-boginja namijenjen kratak život i kažnjavanje oduzimanjem muškosti, ili zbog gnjeva boga-oca dobivaju životinjski oblik. Adonisa je ubio Eber, Afroditina sveta životinja. Oplakivanje i radost zbog uskrisivanja ovih bogova pretvorilo se u obred jednog drugog božanskog sina.

I za kraj:

Primitivan je nesputan, bez oklijevanja sprovodi misao u djelo. U početku bijaše – čin.

Freud zaključuje:

Ne možemo protiv ambivalentnosti ljudske prirode: gdje se nešto brani, vjerojatno iza toga stoji nešto poželjno.

Sanja Vuković Grbac

Inspiracija: Sigmund Freud (2000.), Totem i tabu, neke podudarnosti u duševnom životu divljaka i neurotičara