Kada osoba počne graditi zdrave granice, njezino energetsko polje postaje jasnije, sabranije i toplije. Solarni pleksus se aktivira, srce se smiruje, a aura dobiva čvrstoću i svjetlinu. To nije proces koji se dogodi preko noći, ali svaki mali “ne” koji je iskren i iz ljubavi prema sebi, polako vraća osobu u centar njezine moći.
Postavljanje granica nije hladan čin distanciranja, nego dubok čin ljubavi prema sebi. No mnogima je to nevjerojatno teško. Ljudi koji ne znaju ili ne uspijevaju postaviti granice najčešće ni sami ne primijete da zapravo stalno prelaze preko vlastitih potreba. To se događa tiho, svakodnevno, u malim kompromisima, dok ne postane način života.
Kako se ponašaju ljudi koji ne postavljaju zdrave granice?
Najprepoznatljiviji simptom je konstantno “da”, čak i onda kada unutarnji glas jasno govori “ne”. Takve osobe osjećaju duboku odgovornost za tuđe osjećaje i ne žele nikoga povrijediti pa često preuzimaju više nego što mogu nositi. Jer ideal im nalaže da je dobrota jedino ako se žrtvuju i spašavaju.
U konfliktima se uglavnom povlače, izglade situaciju, preuzmu krivnju, samo da zadrže mir. Javlja se osjećaj da moraju zadovoljiti sve oko sebe, partnera, obitelj, prijatelje, posao.
Često imaju i kroničnu krivnju kad se zauzmu za sebe. Ponekad i paničan strah. Kao da im je zauzimanje vlastitog prostora nešto “drsko” ili “nezahvalno”. Zbog toga redovito ulaze u odnose gdje se pretjerano daju, pa završavaju iscrpljeno i bez reciprociteta.
Odnosi im nemaju zdrave granice. Odnosi su često u ulogama umjesto autentičnosti i držanju svog prostora, npr. žrtva-spasitelj. Pritom ih žrtve manipuliraju upravo kroz krivnju koju nose u sebi.
Psihološka pozadina: što se zapravo događa unutra
Iako se na površini sve čini kao “udovoljavanje”, pozadina je puno dublja. Ljudi koji ne postavljaju granice uglavnom nose strah da će odbijanjem biti odbačeni. U sebi nose tihu mantru: “Ako kažem ne, izgubit ću ljubav, pažnju ili sigurnost.”
Veliku ulogu ima i naučeni obrazac iz djetinjstva. Ako je dijete odraslo u okruženju gdje je moralo biti “dobro”, tiho, prilagodljivo, ili gdje su roditeljska raspoloženja bila nepredvidljiva, razvija takozvani people-pleasing mehanizam. U takvom sustavu dijete uči da je sigurnije udovoljiti drugima nego riskirati konflikt.
Još jedan duboki uzrok je slaba ili nejasna slika o sebi. Kada osoba godinama potiskuje vlastite potrebe, jednostavno izgubi kontakt s njima. Više ne zna što želi, što osjeća ili gdje su njezine granice. I tada je prirodno da se lako stopi s tuđim zahtjevima.
Roditeljski modeli: kako se granice prenose generacijski
Granice se uče – i najčešće kopiraju. Ako roditelji i sami nisu znali postaviti granice, dijete uči da je požrtvovnost normalna, da je ljubav jednaka žrtvovanju, i da se vlastite potrebe stavljaju u drugi plan.
Postoje dva tipična roditeljska modela koja vode do problema s granicama:
Roditelj koji previše daje, ali nikad ne traži zauzvrat. Idealist koji daje sve što drugi traže a onda bijesni u svoja četiri zida.
Dijete tada uči da ljubav znači “gutati sve”, biti jak, biti tih, uvijek dostupan. Nauči da su tuđe potrebe važnije.
Roditelj koji je emocionalno zahtjevan ili nestalan.
Dijete tada razvija obrazac skeniranja raspoloženja, ugađanja, preuzimanja odgovornosti za mir u kući. U odrasloj dobi to postaje automatski način funkcioniranja u svim odnosima.
Model iz djetinjstva često postaje nevidljiva mapa odnosa koju osoba nosi u odrasli života- sve dok ne počne raditi na iscjeljenju.
Posljedice života bez granica
Cijena nepostavljanja granica nije odmah vidljiva, ali se dugoročno snažno osjeti. Prvo se javi iscrpljenost, emocionalna, mentalna i fizička. Osoba daje i daje, dok njezine vlastite baterije polako prazne.
Zatim dolazi frustracija. Iako osoba izvana djeluje smireno, iznutra se taloži bijes. Potisnute emocije s vremenom mogu dovesti do somatskih simptoma: napetosti, probavnih tegoba, problema sa štitnjačom, osjećaja težine u grudima ili stalnog umora. Oslabljen želudac ili poklopac želuca mogu izazvati čitav niz simptoma isparavanjem kiselina. To su samo neki od primjera, jer ljudi imaju različite fizičke slabe točke.
Odnosi postaju neuravnoteženi, jer bez granica nema autentične bliskosti, samo uloga i očekivanja. Netko je svjestan tih svojih uloga, a netko samo primjećuje neku razinu osobnog nezadovoljstva, a ne zna što krivo radi ili uljepšava slike o ljudima da zaštiti svoj ideal.
Energetska perspektiva: kako izgleda polje osobe bez granica
Iz energetskog kuta, ovakav obrazac je vrlo prepoznatljiv. Aura osobe koja ne postavlja granice često djeluje otvoreno, prošireno ili “tanko”. Kao da nema prirodnu membranu koja filtrira što ulazi, a što izlazi.
Neki pojedinci imaju energetske “oklope” kojima se štite ali ako puste osobu bliže, oklop padne pa se opet vidi isti uzorak osobe bez jasnih granica. U tom krugu postaje obeshrabren i može završiti u izolaciji i krivi i odnose i sebe.
Vrlo često se vidi slabljenje energije u području solarnog pleksusa, centru osobne moći, samopouzdanja i granica. Energija tu može biti zamućena ili povučena, kao da nema dovoljno vatre da održi čvrst unutarnji stav. Također nekad solarni pleksus može na van biti preaktivan radi maski koje osoba održava ali je od ispod vrlo oslabljen. Osoba me vjeruje da su drugi ljudi odrasli, odmah skače pomagati i nudi rješenja. Tako umjesto da su odnosi opunomoćenje, potvrđuju nemoć s obje strane.
Srčana čakra je obično “lažno” otvorena, ali neregulirana. Osoba daje iz srca, ali bez uzemljenja pa energija curi u svim smjerovima. Tijelo to osjeti kao emocionalnu ranjivost, preopterećenost ili lako upijanje tuđih stanja. Mora naučiti da ljubav nije žrtva. Da ima vrijednost kao osoba, ne kao funkcija. Tko me odbaci zbog granica, nije me ni volio.
Rub aure često je maglovit. To je znak da osoba teško razlikuje vlastite emocije od tuđih, i zato se brzo iscrpi u društvu, konfliktima ili intenzivnim okolnostima.
Zaključak: Granice su ljubav, a ne zidovi
Kakvo je povezivanje ako sebe ni nemamo? Što se onda povezuje? Trauma veže traumu, a odnosu nismo ni dali priliku.
Kada osoba počne graditi zdrave granice, njezino energetsko polje postaje jasnije, sabranije i toplije. Solarni pleksus se aktivira, srce se smiruje, a aura dobiva čvrstoću i svjetlinu.
To nije proces koji se dogodi preko noći, ali svaki mali “ne” koji je iskren i iz ljubavi prema sebi, polako vraća osobu u centar njezine moći.
Kroz energetske tretmane koje radim, osoba iscjeljuje pukotine koje ima u polju radi eventualno preskočenih zdravih faza odrastanja. Također prestaje živjeti žensku energiju modela majke, i mušku energiju modela oca iz djetinjstva, te se manifestiraju vlastita autentična ženska i muška strana.
Dobivanjem zrelog muškog principa, granice postaju prirodna stvar koja oplemenjuje odnos i povezuje autentično. Osoba tada shvaća da može biti prisutna u životima drugih bez uzimanja njihovih tereta, da tuđe emocije nisu njihova odgovornost. Percipira da nije nikome ništa dužna i da odrasli ljudi nisu jedni drugima roditelji. Na taj način može pomoći daleko kvalitetnije bez da potvrđuje nečiju energiju žrtve.
Saša Momić, facebook
