–Zar na toj njuškici, udešenoj kao mamac bludnoj pohoti, da zatitra takvo objavljenje duha poruge? Tako se smio podsmjehivati jedan Voltaire. Ali tko je dao femini to muško pravo podsmjeha? – to je pitanje, veleumni Eustahije! Ona što se sva nadvikuje ovom ili onom stranom svoga mesa odjednom se umotala, to jest, to kliktavo meso je umotala u neku nedokučivost, u mitski veo vječitog ženstva, pa se tamo ruga muškom čovječanstvu. O, Leonardo, to ti ne opraštam! –uzvikne Maestro ogorčeno. Jedino… jedino ako se i sam nije htio narugati: uzeo njuškicu pa se podsmjehnuo samom sebi… Neka, gospodin genij to sebi može priuštiti.

  Tako je maestralni Marinković u svom veledjelu KIKLOP u Maestrovu sasvim nepoetičnom stanu, u njegovoj jazbini prepunoj stjenica, dovodio u sumnju najzagonetniji smiješak civilizacijske umjetnosti, onaj koji je zatitrao na usnama Mona Lise. No, uradio je to apsolutno pjesnički, svakom nepoetiziranom usprkos, svim nepoetičnostima na ogled, dopuštajući svom maestralnom Maestru da, poslije izgovaranja te sintagme, zagonetnije i od samog Đokondinog osmijeha, a to je: mitski veo vječitog ženstva, poput Sokrata, mirno ispije svoj otrov prolaznosti.

Prije nego je „upravio svoj šmrk“ prema električnom vodu kao da se sa svog oronulog balkona zagledao u stoljeće naprijed, promrmljavši sebi u ispijeno lice:  Narugajte se i najsvetijim umo, ruko, ili duhotvorinama, ali uradite to krajnje poetično, evo ovako kako se ja rugam smrti, životu, i svemu onome što stane između njih.

Uostalom, sjetimo se kako je veliki, magičnolirski autor KIKLOPA reagirao kad su ga novodobnici fikusirali i fokusirali u najvišem demokratskom domu. U trenutku donošenja najbitnijih odluka za naciju on je u saborskim klupama – drijemao!!! Je li se svojim dušebrižnicima i sonetobrižnicima rugao? Je li htio reći: Gospodo, meni se od vaših revolucija samo drijema! Uspavali ste me svojom nemaštovitošću, nepoetičnošću, jer iznad svakog retka vaših zakonskih prijedloga proviruju vaši ozakonjeni džepovi. Vi se smijete poput La Đokonde, ali vaše napudrane i ulickane njuškice ne smiju odisati takovom porugom! Tako se smio podsmjehivati samo jedan Voltaire! Evo, ja sklapam oči i radije bih da se vi glasno cerite da vas mogu čuti nego da svoje požudno meso umatate u mitski veo vječitog materijalizma.

  Ili je veliki Višanin zaspao shrvan umorom svog ostarjelog tijela?

I jedno i drugo je Velikome bilo dopušteno jer, kao što je i sam rekao: Gospodin genij to sebi može priuštiti.

A mi ostali? Mi danas? Unosimo li mrvicu poetičnosti u naša ruganja, što bi značilo da poeziju mrvicu i volimo? Koliko ima poetičnosti na sportskim borilištima u zviždanju svečanim pjesmama drugih zemalja, koliko sonetne strukture i mementozne dostojanstvenosti na istim tim mjestima kad se ne  zatomljuju urlici prilikom odavanja posljednje pošte nekom umrlom, poginulom ili unesrećenom, koliko tinovsko-bodlerovske fantazije u društvenim podjelama nakon kojih ništa ne isijava različitošću, već sve odiše mrzilaštvom i netrpeljivošću? Koju i kakvu to pravicu dohvaća nepoetizirani svijet kad jednoj maloj etničkoj skupini na Mediteranu i u Panonskoj niziji olako prišiva oznaku galopirajuće fašizacije? Pa, fašizam je, gospodo, to vi vrlo dobro znate, najprenosivija i najzaraznija društvena bolest, bolest koju ste nam na sapima brzih turskih konja, s veslima venecijanskih galija i na vršcima austrougarskih čizama i talijanskih cokula, vi isporučili na prebijele naše žale, u žutozlatna naša polja. Zar sa svojim brodovljem niste mogli donijeti neku egzotičniju biljku od te koja niče na poljima straha, zalijeva se kapima primitivizma, a bere rukama licemjerja, istog onog licemjerja kojeg ste pokazali kad je strašna nacistička zvijer počela trgati malu etničku skupinu uz preopjevanu Vltavu, istog onog straha kojeg ste ispoljili u eri makartijevskog tjeranja vještica na vašem, tzv. najslobodnijem tlu ovoga svijeta, istog onog primitivizma kojeg su ovim pitomim zaseocima pronosile princeugenovske i popđujićevske bajunete?

Sjeti se, predobri svijete, stvarni maestro Ranko već neko vrijeme je upokojen, ne će vidjeti tvoj posramljenički, đokondijevski osmijeh, no, ako i ne drijema u svojim nebeskim dvorima, oprostit će ti ako to uradiš uz neku reminiscenciju Tina ili Gundula.

Dobro je i poetično posramiti se, a nimalo poetično globiti svoju vremešnu glazbenu zvijezdu koja je u nedostatku mozga ili novca pokušala napraviti remake svog nekada velikog hita izmijenivši mu malo naslov koji bi, od ateriranja mu nebulozne ideje u sivilo sive materije, glasio: Blowing in the Jasenovac wind.

Zbog nepoetičnog rugalaštva onog dijela čovječanstva koje bi i ne bi poslušalo barem jednu Zimmermanovu pjesmu, Rankov Maestro je i „upravio svoj šmrk“ u Vječnost.

[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2013/10/zlatko-tomic-2.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]