Stati iza vlastitih riječi i djela ne može svatko. No, ipak od odgovornosti nekako kreće sve.
Preuzeti odgovornost za sebe, postupke svoje. Mi ljudi često krivce tražimo u drugima. Svaljujemo na njih vlastitu odgovornost. Odgovornost za naše emocije, misli, ponekad čak i djela. Nema tu kruha.
Dugo mi je trebalo da naučim ovo. Kroz život su mi se dešavale neke ne tako lijepe stvari i za većinu sam krivila samu sebe. Sebe sam krivila jer sam mislila da zaslužujem to. Nisam se voljela, nimalo. Druge sam krivila jer nisam razumjela. Nisam shvaćala da sam jedino i isključivo ja odgovorna za ono što mislim i osjećam. Dugo sam davala moć drugim ljudima, moć upravljanja mojim emocijama. Nekako je najlakše tako, zar ne? Navikli smo na to. Dok krivimo sve oko nas, nemamo vremena sebi pogledati u oči. Znate, pogledati sebe u oči i shvatiti da tu nema krivice. Niti kod njih, niti kod mene.
Što sam više krenula biti odgovornija prema sebi, tako je nekako sve postajalo lakše. Ne kažem da je danas bajno sve, no danas svijet gledam drugim očima. Ne gledam sebe više kao žrtvu. Nije mi kriv svemir, nisam kriva ja, nisu krivi niti oni. Sve je u apsolutnom redu. I što god da bilo znam da odgovornost osjećanja mojih pripada samo meni.💜
Marina Knüsel, https://www.facebook.com/groups/658367227966079
