U Indiji se smatra, da kada se rodimo i kada nas roditelji krenu odgajati, odmah prenose svoje probleme i ciljeve koje nisu sami ostvarili na nas. Tako na kolektivnoj razini trošimo vrijeme na nesvjesne prihvaćene sporazume koji nas počinju sve više opterećivati jer svoju osobnu moć trošimo na te obrasce koji su u 95 posto slučajeva nerealni i nemaju veze sa stvarnošću. Jeste li znali da usvojena djeca, iako nemaju predispozicije za bolesti od kojih boluju usvojitelji, ipak obolijevaju od istih bolesti? Stoga, kada bi proučavali povijest i ako bi djeca u školi zaista učila povijest onda bi to bila povijest usvojenih obrazaca na kolektivnoj razini (ono što Jung zove arhetipovima) i na taj način bismo znali točno što su obrasci i kako oni djeluju. Primjerice, netko je gladan i nema što jesti i, naravno da su prisutni kolektivni programi strahova pradjedova i djedova koji su doista doživjeli glad.
Kada osoba dobije otkaz, ona je potpuno obuzeta ovim strahom ili arehetipom straha i nema puno mogućnosti da se suprotstavi ukoliko ne radi na ovom kolektivnom nasljeđu. Dakle, takav program će biti upaljen i na taj način paralizirati mogućnosti.
Mi nismo svjesni prethodno spomenutih programa kojima ljudi robuju. SPORAZUMI i udovoljavanje ljudima, kojima ionako nije stalo do nas i do promjene, kolektivni program ne samo roditelja već i društva hrane paraliziranost svakog čovjeka na planetu koji prije ili kasnije postaje rob programa. Filozofija se često čini apstraktna i ljudi je smatraju neodrživom. Međutim, upravo suprotno, ona je jako praktična i prodire u srž naših samozavaravanja. Zato ako želite promjenu, onda se držite te promjene. Stvorite svoju filozofiju života kroz mišljenje i praksu meditacije. Primjerice, netko kaže: Ja sam pokušao meditirati i osjetio sam malo mira, a onda me nešto počelo boljeti u kralježnici i nisam se mogao smiriti, ali zašto? Zato jer je um, točnije arhetip straha govorio: Izađi iz meditacije, to ti je loše, vidiš da te boli, da je to valjalo, to bi radili i tvoji roditelji i prijatelji, ne mogu mirno sjediti, daj si pogledaj film, nazovi nekog… Da to vrijedi i drugi bi to radili. Koliko vam se to puta dogodilo? Htjeli ste promjenu, ali na starim uvjerenjima ili kolektivnim programima društva.
Promjene nema jer je kolektivna svijest prepuna sporazuma i programa, gdje ne vidite da mala pukotina u mislima neprestano stvara propuh od kojeg padate u programe tuge, bola, nerazumijevanja. Sjeme straha podsvijest lakše prihvaća nego dobru misao za koju se treba boriti. Kada sjedite s nekim, obzirni ste da ne povrijedite tu osobu, znači stalno ste na oprezu što ćete reći kako drugu stranu ne bi povrijedili. U suprotnom, da ste nevezani rekli bi da niste navezani na ovo prijateljstvo i da ste slobodni od njega. Ako je druga strana svjesna toga, onda će se prijateljstvo produbiti, ali obično je u praksi suprotno.
Na Zapadu ljudi imaju puno, ali istovremeno se boje više od siromašnih ljudi. Jeste li bili negdje drugdje i vidjeli da se siromašni smiju deset puta više od nas, a mi imamo toliko i tako smo zabrinuti. Dakle, misli sporazuma sa strahom dominiraju životima ljudi, ali pojedinačno svi imamo šansu mijenjati se u sebi. Kao civilizacija imamo, a što činimo? Bojimo se, a racionalno, realno, koliko imamo mogućnosti?
Problema će biti, kao i u meditaciji, puno ometajućih faktora, puno njih koji će vas povlačiti i govoriti: vrati se religiji uma, dobro nam je, uvijek je netko drugi kriv, dobro je osjećati se loše i kukati. Jedini strah koji mi vidite kod promjene jest kada počnete nešto raditi na sebi. Želite rezultate odmah, ali kada oni i dođu, ne znate ih prepoznati jer niste još duboko u sebi ostavili neutemeljenu priču o strahu. Kada počnete mijenjati svoj život, ostavite se arhetipova straha, žrtve, neodraslog djeteta i sabotera. Oni žive u vama kao ostaci predaka koji su pobjedivi ako učinite prve male korake u njihovom osvještavanju.
Nikola Žuvela, vedski-jyotish.net
