“Ono čega se Orwell bojao bili su oni koji će zabraniti knjige. Ono što se Huxley bojao bilo je da neće biti razloga za zabranu knjige, jer neće biti nikoga tko bi je želio pročitati … Orwell se bojao da će nam istina biti skrivena. Huxley se bojao da će istina biti utopljena u moru irelevantnosti. Orwell se bojao da ćemo postati kultura zatočenika. Huxley se bojao da ćemo postati trivijalna kultura … 1984 ljude kontrolira nanošenjem boli. U Vrlom Novom svijetu oni su kontrolirani izazivanjem zadovoljstva. Ukratko, Orwell se bojao da će nas uništiti ono čega se bojimo. Huxley se bojao da će nas uništiti ono što želimo.” – Neil Postman „Zabavljajući nas do smrti“

atma.hr – 78




Knjige i zapisi Georgea Orwella doživjeli su skok popularnosti u posljednjem desetljeću, i to iz jednostavnog razloga: moderna društva postaju sve sličnija distopiji prikazanoj u Orwellovoj najpoznatijoj knjizi 1984.

Bilo da se radi o masovnom nadzoru, neprestanoj upotrebi propagande, vječitom ratu ili kultu ličnosti koji okružuje političke vođe, ne čudi što mnogi Orwellov roman na mnoge načine vide kao pretkazanje.

S tim u vezi, Zapad ostaje mnogo slobodniji od distopijskog društva iz 1984. No, trend ne sluti na dobro onima koji favoriziraju slobodno društvo. Orwell zapravo vjeruje da je totalitarizam tipa koji je satirao u svom romanu izrazita mogućnost za Zapad i ponekad je išao toliko daleko da je sugerirao da bi to zapravo moglo biti neizbježno.

“Gotovo sigurno”, napisao je 1940. “, ulazimo u doba totalitarnih diktatura.

U ovom ćemo tekstu ćemo prikazati što je uzrokovalo Orwellov pesimizam, usredotočujući se na dva trenda, osobito na pomak prema kolektivizmu u usponu hedonizma.

Kolektivizam je doktrina ili skup ideologija u kojima se ciljevima određenog kolektiva, poput države i nacije ili društva, daje prednost nad ciljevima pojedinaca.

atma.hr – 52




Socijalizam, Komunizam, Nacionalizam i fašizam su sve kolektivističke ideologije. Orwell je vjerovao da je preduvjet za uspon totalitarizma nastanak kolektivističke društvene strukture jer to dopušta centralizaciju moći potrebnu za vršenje potpune društvene kontrole. Orwellovo viđenje veze između totalitarizma i kolektivizma pokazalo se zagonetnim jer je Orwell bio ustrajni ljevičar, kritičar kapitalizma i socijalist.

Kako je netko tko je favorizirao socijalizam (kolektivističku ideologiju) mogao u isto vrijeme napisati distopijski roman koji prikazuje kolektivističko društvo na tako užasan način?

Da bi se razumjelo njegovo stajalište, najprije se mora shvatiti da Orwell nije smatrao kapitalizam održivim sustavom.

“Nije sigurno da je socijalizam na sve načine superiorniji od kapitalizma”, napisao je, “ali je sigurno da, za razliku od kapitalizma, može riješiti probleme proizvodnje i potrošnje.”

Kapitalizam je u Orwellovom umu bio toliko neadekvatan sustav da je poput mnogih ljevičara svog vremena vjerovao da je na samrti i da će ga uskoro zamijeniti neki oblik kolektivizma. Vidio je to kao neizbježno. Orwellovo pitanje bilo je koja će vrsta kolektivizma zauzeti njegovo mjesto.

“Pravo pitanje …”, napisao je, “je li hoće li kapitalizam, sada očito osuđen na propast, ustupiti mjesto oligarhiji (totalitarizam) ili istinskoj demokraciji (demokratski socijalizam).”

atma.hr – 78




Nakon nadolazeće smrti kapitalizma, Orwell, se nada da će demokratski socijalizam biti usvojen na Zapadu, demokratski socijalisti poput Orwella zalagali su se za centralno planirano gospodarstvo, nacionalizaciju sve veće industrije i radikalno smanjenje bogatstva i nejednakosti. Oni su također bili snažni zagovornici građanskih sloboda, poput sloboda govora i sloboda okupljanja za koje su se nadali da bi se mogla održati u društvu, a što bi uvelike oduzelo ljudima ekonomske slobode. Problem s kojim su se morali boriti Orwell i drugi socijalisti bio je nedostatak primjera iz prošlosti ili sadašnjosti bilo koje zemlje koja je uspješno usvojila demokratski socijalizam, a još gore države koje su se okrenule kolektivizmu u prvoj polovici 20. stoljeća, poput nacističke Njemačke i sovjetske Rusije, postajale su sve totalitarnije, usvajali su ono što je Orwell nazvao oligarhijskim kolektivizmom, a ne demokratskim socijalizmom.

Oligarhija zvana kolektivizam sustav je u kojem elitni pogled pod krinkom određene kolektivističke ideologije centralizira moć koristeći silu i prijevaru kad su jednom došli na vlast, ovi oligarsi su slomili ne samo ekonomske slobode svojih građana, što je bilo naklonjeno socijalistima poput Orwella, već i građanske slobode. Orwell je bio zabrinut da bi nakon smrti kapitalizma cijeli zapadni svijet možda podlegao oligarhijskom kolektivizmu, taj strah je dijelom bio posljedica njegove percepcije da je hedonizam u porastu u zapadnim društvima. Hedonizam je etički stav koji drži da bi krajnji cilj života trebao biti maksimiziranje užitka i minimiziranje boli i nelagode u sve urbanijem i konzumerističnijem zapadu.

atma.hr – 52




Orwell vjeruje da su mnogi ljudi strukturirali svoje živote na hedonistički način i to nije nagovještavalo dobro za slobodu zapadne civilizacije. Hedonistički način života prema Orwellu slabi ljude, čini ih nesposobnima za učvršćivanje bilo kakvog otpora fanatičnim ideolozima koji žele vladati društvom. Ovaj Orwellov strah pokazao se neutemeljenim do ove točke. Dok je Zapad od njegove smrti 1950. u mnogim aspektima postao više hedonistički, to nije dovelo do toga da totalitarni diktatori preuzmu kontrolu. Aldous Huxley, autor drugog poznatog distopijskog romana Vrli novi svijet iz 20. stoljeća, možda je bolje shvatio način na koji će zapadna društva postati robovima krajem 20. i početkom 21. stoljeća.

Huxley je poput Orwella bio anti hedonist, ali se njegova averzija prema hedonizmu razlikovala od Orwellove.

Huxleyjeva je glavna briga bila da bi se hedonizam mogao upotrijebiti kao učinkovito oruđe za ugnjetavanje društva jer će se ljudi voljno odreći slobode u zamjenu za osjetilni užitak i beskrajnu potrošnju. Ako se društvo može strukturirati tako da ljudi mogu posvetiti velik dio svog vremena traženju zadovoljstava materijalne želje pa čak i drogiranju kako bi pobjegli od stvarnosti, uvjeravanje i uvjetovanje, a ne fizička prisila bit će dovoljni za vršenje krajnje kontrole nad društvom.

Neil Postman u svojoj knjizi „Zabavljajući nas do smrti“ lijepo suprotstavlja različite strahove Orwella i Huxleyja.

“Ono čega se Orwell bojao bili su oni koji će zabraniti knjige. Ono što se Huxley bojao bilo je da neće biti razloga za zabranu knjige, jer neće biti nikoga tko bi je želio pročitati … Orwell se bojao da će nam istina biti skrivena . Huxley se bojao da će istina biti utopljena u moru irelevantnosti. Orwell se bojao da ćemo postati kultura zatočenika. Huxley se bojao da ćemo postati trivijalna kultura … 1984 ljude kontrolira nanošenjem boli. U Vrlom Novom svijetu oni su kontrolirani izazivanjem zadovoljstva. Ukratko, Orwell se bojao da će nas uništiti ono čega se bojimo. Huxley se bojao da će nas uništiti ono što želimo.”

banner za knjige saman

Čini se da se Zapad nalazi u situaciji donekle analognoj onoj od koje se Huxley bojao poput poslovične žabe u kipućoj vodi. Građani na Zapadu prihvaćaju sve veće upade u svoje slobode i s malim otporom. Otvorena fizička prisila ili vuk za koju je mislio da bi bila potrebna za porobljavanje društva do sada se pokazalo nepotrebnom.

Prije odbacivanja Orwellovih strahova, međutim, valja napomenuti da je Orwell bio upoznat s Huxleyjevim stavom. Nije poricao da je hedonističko društvo za koje se Huxley bojao moguće, ali je to vidio kao privremenu fazu. Stvaranje idealnih uvjeta za brutalniji režim. Zauzeti kontrolu i nametnuti svoju volju društvu. Hoće li se Orwell na kraju pokazati kao točan, ostaje za vidjeti.

Acadamy of Ideas