Jedan od najozbiljnijih i hitnih problema koje ima naše društvo je problem izolacije, zanemarivanja i usamljenosti. Proučit ćemo tu temu kroz mudrost Veda, kroz znanje koje datira tisućama godina unazad i koje nije samo neka ostavšina iz Indije, već znanje koje pripada cijeloj ljudskoj vrsti, kao što sunce nije Zapadno ili Istočno, već je jednostavno – Sunce. Dok su zapadni mislioci istraživali vanjski svijet, istočni su filozofi svoja istraživanja fokusirali na čovjeka i došli do velikih otkrića.
Jasno je, da bismo dobili globalnu sliku realnosti, potrebno je povezati Zapadno i Istočno znanje. Mnogi od vas će se sjetiti Jungove studije intorvertnih i ekstrovertnih funkcija osobe i, kao posljedica toga, podjele psiholoških tipova na dvije kategorije: introvertne i ekstrovertne. Upanišade izjavljuju da samo ravnoteža između ekstrovertnih i introvertnih funkcija može zadovoljiti čovjeka. Zapadni ljudi bi trebali pažljivo proučavati ovu veliku Vedsku kulturu, znanje koje je staro tisućama godina godina i koje može proširiti horizont shvaćanja i integrirati se sa Zapadnom vizijom.
Iz Vedske perspektive osjećaj usamljenosti i izolacije objašnjen je kao nedostatak kontekstualizacije ili položaja osobe u svemiru i stoga se smatra stanjem kojem je potrebno izliječenje. Matrijalističko društvo takozvanog prosperiteta, sa svojom sklonošću skupljanja i trošenja, nije riješilo duboki problem ljudskog nezadovoljstva, a možemo čak reći da ga je i pogoršalo. Sklonost prosječnog Zapadnog čovjeka je da obraća pažnju na izvanjsko i poistovjećuje se sa stvarima, pokušavajući dobiti neku svoju osobnu vrijednost kroz materijalne stvari, ali u takvom ekstrovertnom promatranju on se gubi i suočava s velikim poteškoćama i patnjom. On se pita: “Tko sam ja? Koja je moja priroda? Koji je smisao života? Odakle dolazim? Je li ovo moje prvo rođenje? Što će mi se dogoditi nakon smrti?” Filozofija Upanišada odgovara na ta pitanja.
U mojoj knjizi “Život, smrt i besmrtnost” objasnio sam dinamiku događaja koji prethode i slijeduju nakon fizičke smrti, citirajući različite dijelove Vedske literature. U Rig Vedi, u nekim Upanišadama, kao što je Brhidaranyaka, Bhagavad giti i u drevnim pričama znanim kao Purane, nalazimo detaljne informacije koje objašnjavaju što se događa i koje sile djeluju i vode živo biće u dramatičnom trenutku napuštanja tijela. Veliki kozmološki i kozmogonski scenario opisan u Puranama nudi iskrenom tragatelju priliku da obogati svoje iskustvo i znanje, da nađe svoje mjesto u svemiru, u skladu s određenim kordinatama gune i karme, da saznaju odakle dolaze, gdje su sada i kamo idu dalje. Saznavanje ovih informacija neutralizira mnoge napetosti kojima je osoba izložena (ako ne i sve) te se urođena i prirodna odlika mirnoće ponovo pojavljuje. Iz nje proizlazi radost, a iz radosti se javlja blaženstvo, koja je prirodna odlika živog bića.
Upravo suprotno se događa kada se živo biće poistovjećuje s određenim oznakama koje dobiva rođenje za rođenjem, kao npr: “Ja sam žena. Ja sam mlad i lijep. Ja sam star i bolestan.” U tom slučaju patnja se doživljava kao iskustvo gubitka, oslabljujući osjećaj u usporedbi s prijašnjim životnim stilom; pojavljuje se depresija, praćena dubokom psihičkom patnjom. Uglavnom ljudi završavaju svoje trenutno zemaljsko postojanje u tjeskobi, strahu, patnji i boli, situaciji koji ne daje baš ružičastu sliku budućnosti! Ne želim nikoga strašiti, ali svaka osoba koja je otvorena za razmišljanje o ovim stvarima, je već sama shvatila postojanje takvih problema i važnost njihovog rješavanja. Glavna poanta je da društvo ne želi razmišljati o tome i stalno uklanja tu ideju te ostaje u stanju poricanja. Ljudi se radije napiju, napuše ili se na neki drugi način zatupljuju, samo kako se ne bi suočili s neprijatnom stvarnošću, jer ne znaju kako se nositi s njome.
Čovjek nije bez nedostataka, ali unatoč njima, posjeduje veliki potencijal – posjeduje istu prirodu kao Vrhunsko Savršeni, stoga ga možemo smatrati barem potencijalno savršenim. Jednom kada vidi put, ljudsko biće je sposobno mijenjati se i s pozicije pune sukoba, pretvoriti se u mirnu osobu te, postepeno se oslobađajući omotača koji zatupljuju njegovu svijest, može doći do konačne spoznaje stvarnosti. Tu su stvarnost predstavili mnogi mudraci, čak i tu na zapadu. Mnogi od tih mudraca su pripadali mističnim ili religijskim tradicijama, a drugi su se uzdigli kroz osobno iskustvo na sekularnom nivou. Ali svima im je bilo zajedničko to što su govorili o stvarnosti sastavljenoj od besmrtnosti, svjesnosti i blaženstva. Stvarna je potreba života spoznati tko smo. Tu istinu nisu predstavljali samo Indijci, već i Platon, Lao-Tze te Sokrat. Sokrat je običavao govoriti da onaj tko poznaje sebe taj poznaje i svijet. Prosvjetljeni sveci i mudraci svih vremena i tradicija iznosili su istu istinu.
