Mnogi od nas zaista su vezani za svoj ego i to nam svakodnevno zagorčava živote, a nekada ih i sasvim uništava. To je u stvari najveća prepreka našem razvoju, jer sve dok smo vezani za ego nećemo moći doživjeti svoju pravu prirodu, bez obzira što znamo da ona postoji.
Od davnina je poznato da je hodanje takozvanim duhovnim stazama, od putnika zahtijevalo razvezivanje, odnosno nevezanost. Tu se slažu svi veliki duhovni učitelji. Kada se odreknemo vezanosti, na površinu izbija naša prava priroda, mi se oslobađamo straha i postajemo ljubav.
Kada razmišljamo o vezanostima, mi najčešće mislimo na vezanost za materijalne stvari, kao što su kuća, auto, posao ili bliske ljude, recimo partnere, djecu, roditelje…
Često nam je teško da razumijemo da su ljubav i vezanost u specifičnom odnosu, ali da velika vezanost ne znači i veću ljubav, već upravo suprotno.
Nekako nam je nezamislivo da možemo voljeti svoje dijete, a da istovremeno nismo vezani za njega. Ipak, to jest moguće.
Vezanost je u stvari vrlo sebična i podrazumijeva izvjestan stupanj sputavanja kako druge osobe (kada se radi o vezanosti za drugo ljudsko biće), tako i sebe. Naime, ako smo vezani za bilo koga ili bilo što, mi nismo slobodni, možemo samo imati iluziju slobode.
Ipak, vezanost za materijalne stvari i bliske ljude, relativno je lako osvijestiti, mada je potrebno uložiti trud i vrijeme kako bismo je prevazišli. Postoje međutim mnoge vezanosti koje su manje primjetne, a sputavaju nas mnogo više od ovih izvanjskih koje sam spomenula.
U pitanju su vezanosti za naša pogrešna uvjerenja, stavove, razmišljanja i emocije, dakle za neke naše unutarnje doživljaje. Sve bismo to mogli nazvati jednom riječju – Ego.
Dakle, mnogi od nas zaista su vezani za svoj ego i to nam svakodnevno zagorčava živote, a nekada ih i sasvim uništava. To je u stvari najveća prepreka našem razvoju, jer sve dok smo vezani za ego nećemo moći doživjeti svoju pravu prirodu, bez obzira što znamo da ona postoji.
Znanje bez iskustva nije nam dovoljno. Vezanost za ego u stvari znači da smo vezani za dramske priče svojih života koje je naravno ispleo upravo ego.
Sva naša pogrešna uvjerenja, misli, emocije i ponašanja koja nas vode ka ponavljanju stalno istih obrazaca i naravno, istim ishodima, također ne bi predstavljala veći problem, kada ne bi bilo naše vezanosti za njih.
Vezanost dovodi do dramatizacije svega što nam se događa, naročito onih iskustava koja su za nas iz bilo kog razloga neugodna, jer se uslijed nje razvija strah. Ona nam naime, nudi varljiv doživljaj sigurnosti.
Razvezivanje i nije toliko teško, problem uglavnom predstavlja činjenica da nam veznost nudi varljiv osećaj sigurnosti, pa se plašimo da ćemo kada se odreknemo svojih uvjerenja i emocija, ostati nezaštićeni.
Ono što se zapravo događa, sasvim je suprotno.
Naime, kada se odreknemo vezanosti, na površinu izbija naša prava priroda, mi se oslobađamo straha i postajemo ljubav. Ipak, kako bismo ih se oslobodili potrebno je da savladamo potrebu svog ega da sve drži pod kontrolom.
Ovo je također jedna velika zabluda, iluzija ega, jer on suštinski ne kontrolira ništa. Ipak, baš zato što osjeća svoju nemoć pri susretu s Istinom, ego nas zastrašuje, kako bi nas učinio nesigurnim.
Naime, kada smo nesigurni i uplašeni, najčešće dozvoljavamo egu da preuzme vodstvo i tako još malo poraste.
U stvari, baš tada bi trebalo da se prepustimo i dozvolimo da nas vodi onaj duboko sakriveni dio nas samih, koji je čista ljubav.
Suzana Vemić, psih. / centarprozor.com
