Današnja duhovnost često je fokusirana na apstrakciju, jer apstrakcija predstavlja misteriju koja daje osjećaj zabave i zadovoljstva našem umu. Ono što, međutim, ostaje u pregledu, jest činjenica da ne možemo doživjeti duhovni rast ukoliko ne poznajemo svoje fizičko ishodište.
Dugogodišnje lutanje kroz sferu takozvane duhovnosti, te upijanje svih tih informacija unutar duhovne filozofije, a koje su isključivo poluistinite, dovodi do razvodnjavanja (samo)spoznaje.
Akumulacija raznih informacija stvara jedan prividan osjećaj znanja, no zapravo se radi o površnom uvjerenju koje predstavlja prepreku u procesu istinskog spoznavanja sebe.
Kada potpuno uvjerenje poistovjetimo sa znanjem, ostajemo zarobljeni u površnoj intelektualnoj analizi. To znači da prekidamo proces dubljeg poniranja, te uopće ne ulazimo u stanje kontemplacije, a da ne govorimo o tome kako nam na ovaj način, transformacija i transcendencija ostaju nedokučiv ideal.
Današnja duhovnost često je fokusirana na apstrakciju, jer apstrakcija predstavlja misteriju koja daje osjećaj zabave i zadovoljstva našem umu. Ono što, međutim, ostaje u pregledu, jest činjenica da ne možemo doživjeti duhovni rast ukoliko ne poznajemo svoje fizičko ishodište.
Ako bi apstrakciju sveli na njenu osnovu, došli bi do jasnog uvida u to da mnogi karakteri pa i mnoga božanstva unutar raznih religija, zapravo predstavljaju simbolički prikaz određenih funkcija i zakona kroz koje se takozvana stvarnost manifestira, te nam daje mogućnost kušanja raznih iskustava.
Ustroj sveukupne stvarnosti, kroz mnoge religijske i duhovne filozofije, djelomično je prikazan kroz simboliku, to jest kroz priče koje govore o stvaranju, o bogovima, o trojstvu, demonima, i svemu onome od čega je satkana duhovna mistika.
Naravno, simbolika da bi bila stvarna mora i ukazivati na ono što je stvarno. Međutim, ono što uspavan um često zaboravlja jeste to da simbolika predstavlja zagonetku koju treba odgonetnuti. Ono što stoji iza zagonetke, daleko je kompleksnije od onoga što smo zaključili na razini naših uvjerenja.
Upravo zbog toga, ljudi koji pripadaju određenoj religiji i koji nepobitno slijede religijske dogme, mogu cijeli svoj život posvetiti Bogu, a nikada Ga ne prepoznati unutar sebe, što se najčešće i događa.
Ako k tome dodamo činjenicu kako su religije zapravo institucije, koje ponajprije teže moći i kontrolirati, u čovjeku bi se trebalo pojaviti pitanje; ‘Koliko je istine u njenom vodstvu, i koliko je toga namjerno sakriveno od čovjeka?’
Ovo pitanje je sasvim legitimno, jer znamo da čovjeka možemo kontrolirati isključivo kada ga odvojimo od istine. Mnogi ljudi koji žive unutar religije, ne usude se preispitivati samu religiju i njene dogme, iz razloga jer su upravo kroz religijska učenja uplašeni kaznom u vječnom paklu, koja čeka svakog tko je neposlušan, i tko ne vjeruje.
Slobodan um tu vidi jednu apsurdnu nelogičnost, i odmah postavlja pitanje; ‘Ako je Bog onaj koji bezuvjetno voli i prašta, te ako je On svojom voljom stvorio sve ovo pa tako i nas ovakve kakvi jesmo, zašto bi nas kaznio ako griješimo iz neznanja koje nismo mi stvorili, i kojem se nismo mi sami dali?’
I naravno, ako s ovim pitanjem uđete u raspravu s umom koji nije slobodan, to jest čije je promišljanje ograničeno dogmom, uvjerenjem, i strahom od kazne…dobiti ćete hrpu dogmatskih odgovora, koji naravno nemaju nikakvog smisla. Ovo je najbolji dokaz kako je uvjerenje o znanju zapravo ultimativno neznanje.
Znanje se dakle krije u dubokom razumijevanju, a ne u uvjerenju. Da bi došli do dubokog razumijevanja mi moramo preispitivati sve što ono mislimo da znamo, a pogotovo sve ono u što vjerujemo.
Ako su sveta pisma, Biblija i drugi spisi, naša referentna točka kada govorimo o proučavanju znanja o Bogu i čovjeku, prvo što moramo razumjeti jeste da se radi o spisima koji isključivo govore kroz simboliku. Drugo, ali ne manje bitno, jeste činjenica da se upravo ti spisi već stoljećima koriste kao sredstvo ili oružje, koje vjerskim institucijama služe za uspostavljanje kontrole i moći, i to kroz strah i poluistinu. Nažalost, u nekim dijelovima svijeta, zbog ove tvrdnje bi vas obezglavili. Što samo potvrđuje istinitost ovoga o čemu vam govorim !
U Bibliji recimo stoji napisano da je Jahve jedan od Elohima, i da je dobio Jakova ( Izrael ), kao svoj udio među sinovima božjim.
‘Kad je Elijon, Svevišnji, dijelio narode, kad je razdjeljivao sinove ljudske, postavio je granice narodima po broju sinova Božjih. Udio Jahvin je njegov narod, Jakov ( Izrael ), uže njegove baštine.’ ( Kumranski rukopis, najstariji poznati svici ).
Ako uzmemo u obzir ovaj ulomak, postavlja se pitanje tko je Jahve zapravo, i tko su ostali? A najvažnije, tko je Onaj koji je razdijelio narode među sinovima Božjim… Tko je Elijon ?
Kada malo dublje uronimo u ova pitanja, ona nas okreću prema proučavanju i razumijevanju simbolike koja se nalazi u svim duhovnim spisima ovoga svijeta, a koje unatoč razlikama u opisima, govore o istom.
Elijon je podijelio narode na dvanaest cjelina, jer je toliko bilo sinova Božjih, a svaki je narod zatim podijelio na 12 plemena. Ovdje imamo jedan slikoviti prikaz vezivnog tkiva samog univerzuma, koji podrazumijeva multipliciranje, odnosno ‘Odraz u Odrazu’.
Dakle, baš poput priče o Kristu i dvanaest apostola, i ovdje imamo Elijona i dvanaest sinova Božjih. Baš kao što Krist udjeljuje ulogu i značaj svakome apostolu, tako i Elijon udjeljuje vlast i moć dvanaestorici koju je vodio.
Kako to da je onda Jahve postavljen kao vrhovni Bog, ako je jedan od dvanaest sinova Božjih!?
Ako pogledamo današnju geopolitičku sliku društva, možemo vidjeti kako su upravo židovi naroda koji, najčešće kroz manipulaciju, upravlja strukturom današnjeg društva. Tri najutjecajnije religije dolaze kroz njihovu predaju o Bogu; judeizam, kršćanstvo, islam.
Onaj koji ima dublje razumijevanje o principu ‘Odraz u Odrazu’, u ovom odrazu može vidjeti osnovnu osobinu Jahvee, to jest njegovu ulogu.
‘Ne klanjaj im se niti im služi! Jer Ja, Gospodine, Bog tvoj, Bog sam Ljubomoran, kažnjavam krivnju otaca do trećeg i četvrtog koljena onih koji me mrze, a činim milosrđe tisućama onih koji me ljube i čuvaju moje zapovjedi’
Jahve, dakle, zna da postoje drugi poput njega. Ako ćemo doslovno čitati, ispada da su to njegova braća, na koje je on ljubomoran. Ovo je odraz priče o Josipu i njegovoj braći, koja su zbog ljubavi prodala svoga brata. Samo što je refleksija malo drugačija pa u jednom odrazu, jedna biva odbačen od jedanaestorice, dok u drugom odrazu jedanaestorica bivaju odbačena od jednoga.
Odraz je često paradoksalan, kao na primjer kada stanemo pred ogledalo i gledamo svoj lik u odrazu. On se čini u potpunosti identičan nama, i nepogrešivo slijedi našu mimiku. No ako dignemo desnu ruku, naš lik u odrazu će dići svoju lijevu ruku.
Naravno, svi znamo da se radi o lateralnoj inverziji, odbijanju svjetlosti, i nema tu naizgled nikakve mistike. No ipak, za onoga koji roni malo dublje u moru spoznaje, mistika u ovom jednostavnom fenomenu je itekako prisutna.
Stvar je u tome da bez obzira što naše oči nešto vide, moramo znati da je to ‘odraz u odrazu’, te da kroz mnoga lomljenja u igri svjetlosti i sjene, taj odraz ima odstupanje od originala kojeg prikazuje. Priče o bogovima su priče o odrazima, one zaista upućuju prema Izvoru, no samo ako naučimo kako ih odvojiti od dogme, te ako uspijemo prepoznati odstupanja.
Jedno od najčistijih ‘Zrcala’ u kojem možemo vidjeti istinski odraz sebe, jeste prikazano u onome kojeg zovemo Krist. No da bi to moglo biti i približno moguće, moramo Ga pronaći izvan dogme koja govori o Njemu, jer je dogma postavljena kao distrakcija koja namjerno stvara odstupanje u odrazu.
Krist i dvanaest apostola, simbolički prikazuju svakoga od nas. Jedan od Odraza Krista u nama je Svijest, dok dvanaestorica apostola odražavaju dvanaest kvaliteta čovjeka, ili dvanaest aspekata uma. Svaki apostol simbolizira jednu ključnu unutarnju funkciju ili sposobnost, koju treba uskladiti i razviti kako bi se postigla duhovna cjelovitost. To možemo postići isključivo kroz vodstvo Svijesti, to jest kroz Krista.
Ovaj tekst zaključio bih ovdje, jer smatram da je ovo točka na kojoj moramo stati, kako bismo ušli u kontemplaciju nad pročitanim. Dublje u ovu tematiku ulazimo kroz sljedeće tekstove, koji će uvijek biti produžetak prethodnog teksta.
Do tada, sretno i spretno 🙂 …
Anđelko Katinić/patreon.com
