Pametan čovjek može razumjeti motive razbojnika. Može procijeniti rizik i pokušati izgraditi obranu. Pred budalom ostaje bespomoćan, jer nema način da predvidi što će ta osoba učiniti. Napad budale gotovo uvijek iznenađuje. Čak i kada postane očito da je netko krenuo stvarati kaos, teško je osmisliti obranu, jer ne postoji racionalna struktura na koju se može osloniti. Zato je Friedrich Schiller zapisao rečenicu koja se često navodi u ovom kontekstu: „Čak su i bogovi nemoćni protiv gluposti.“
U svakodnevnom životu svi polazimo od pretpostavke da otprilike znamo s kakvim se ljudima krećemo. Uvjereni ste da prepoznajete razumnu osobu, da imate dobar osjećaj za procjenu karaktera i da znate s kim se isplati ulaziti u suradnje. Ipak, prije ili kasnije, svatko od nas naleti na nečiji potez koji je toliko besmislen i destruktivan da pomisli: „Ovo je nevjerojatno, kako je moguće da je netko ovo napravio?“
Talijanski ekonomski povjesničar Carlo Cipolla upravo je tom fenomenu posvetio ozbiljan i sustavan rad. Godinama je promatrao ponašanje ljudi u različitim društvenim slojevima i okruženjima, pokušavajući razumjeti kako funkcionira ono što zovemo glupost. Rezultat tog promatranja bilo je formuliranje pet zakona gluposti, koje je smatrao univerzalnima, bez obzira na kulturu, vrijeme i društveno uređenje.
Prema Cipolli, glupost je ozbiljna sila s velikom destruktivnom moći, osobito kada dobije pristup pozicijama moći i utjecaja. Ne može se svesti na simpatičnu manu ili slučajnu pogrešku. Radi se o obrascu ponašanja koji razara resurse, odnose i sustave. Upravo zato pozivao je ljude da se upoznaju s ovim zakonima iz čisto preventivnih razloga, jer nitko ne zna kada će na putu naići na budalu niti koliko ga to može koštati.
U nastavku slijedi pregled Cipollinih pet zakona gluposti.
Prvi zakon gluposti: uvijek podcjenjujemo broj budala oko sebe
Formulacija prvog zakona gluposti vrlo je jednostavna: čovjek uvijek podcjenjuje broj idiota koji ga okružuju.
Na prvi pogled to može zvučati kao pretjerivanje ili cinizam, možda čak i kao elitistička izjava nekoga tko prezire ljude. Međutim, Cipolla tvrdi da iskustvo iznova potvrđuje ovaj zakon. Što više promatrate društvo, to jasnije postaje da gotovo svi uporno podcjenjuju broj ljudi koji će se u ključnom trenutku ponijeti potpuno iracionalno.
Svatko se barem jednom našao u situaciji da je nekoga dugo doživljavao kao pametnu, racionalnu i stabilnu osobu, a onda je ta ista osoba napravila nešto toliko besmisleno da su svi prijašnji dojmovi pali u vodu.
Još je neugodniji osjećaj kada se „budale“ pojave baš tamo gdje ih najmanje očekujete i u trenutku kada Vama to najmanje odgovara: u važnom poslovnom dogovoru, u birokratskoj proceduri, u obitelji, u prometu… Pojave se iz vedra neba, unesu kaos, pomrse planove i nestanu, a Vi se pitate što se upravo dogodilo.
Prvi zakon upozorava da je takvo iskustvo normalno. Razlog nije u tome što ljudi po prirodi moraju biti loši, nego u tome što doista sustavno podcjenjujemo broj onih čiji će postupci u ključnom trenutku biti iracionalni i destruktivni. Bez obzira na to koliko se trudite realno procijeniti okolinu, broj budala gotovo uvijek premašuje Vaša očekivanja.
Drugi zakon gluposti: glupost ne ovisi o obrazovanju, spolu, statusu ili podrijetlu
Drugi zakon gluposti kaže: Vjerojatnost da je neka osoba glupa ne ovisi ni o jednoj njezinoj drugoj osobini.
Cipolla je godinama promatrao različite skupine ljudi i došao do neugodne, ali dosljedno potvrđene spoznaje: glupost je raspoređena ravnomjerno. Ona nije posljedica siromaštva, lošeg školovanja ili „zaostale“ kulture niti se smanjuje s boljim uvjetima života. Glupa osoba ostaje glupa bez obzira na obrazovanje, status, nacionalnost ili spol.
Kako bi to provjerio, uspoređivao je različite društvene skupine: studente, uredske radnike, uslužno osoblje, administratore i nastavnike. U početku je pretpostavljao da će među niskokvalificiranim radnicima pronaći veći udio gluposti i to pripisivao društvenim uvjetima, siromaštvu ili uskraćenosti u obrazovanju. Međutim, kako se penjao društvenom ljestvicom, otkrivao je jednak postotak glupih ljudi među administrativnim radnicima i studentima.
Najveći šok doživio je kada je analizirao profesore, i na malim provincijskim fakultetima i na velikim sveučilištima. Udio glupih ljudi ostajao je približno isti. Da bi potpuno razbio vlastite sumnje, otišao je i korak dalje: promatrao je ponašanje dobitnika Nobelove nagrade. Rezultat je bio isti – određeni postotak laureata ponašao se na način koji je, prema njegovim kriterijima, spadao u glupost.
Drugi zakon teško je emocionalno prihvatiti. Svaki dio nas želi vjerovati da obrazovanje, moć, prestiž ili „razvijenost“ zemlje smanjuju vjerojatnost gluposti. Ali prema Cipolli, to jednostavno nije tako.
Među ženama nema više budala nego među muškarcima, kao ni obratno. Stanovnici zemalja Trećeg svijeta nemaju razloga osjećati se inferiorno, jer je udio glupana u bogatim i razvijenim društvima jednak. Možete se kretati u krugovima „visokog društva“ u Londonu ili se preseliti u selo na drugom kraju svijeta – omjer glupih ljudi bit će isti, a prema Prvom zakonu i dalje veći nego što ste očekivali.
Treći zakon gluposti: definicija glupaka i četiri osnovne skupine ljudi
Treći zakon gluposti uvodi jednu od ključnih definicija: Budala je osoba čiji postupci uzrokuju gubitke drugoj osobi ili skupini ljudi, a ne donose nikakvu korist njoj samoj – čak joj često nanose i štetu.
Da bi to pojasnio, Cipolla uvodi jednostavan model s četiri skupine ljudi, prema tome kakve posljedice njihovi postupci imaju za njih same i za druge. Uzmimo dva lika, Petra i Vanju, samo kao neutralne oznake.
Postoje ljudi koji svojim djelovanjem nanesu štetu sebi, a drugome donesu korist. To su naivci ili jednostavni ljudi, oni koji „izvise“, izgube novac, vrijeme ili energiju, dok netko drugi profitira. Cipolla ih smješta u zonu koja simbolizira osobu koja pati, dok drugi dobiva.
Postoje i oni koji djeluju tako da koriste i sebi i drugima. Njih naziva pametnima: kada Petar nešto napravi, i on i Vanja imaju korist. To je racionalno i smisleno ponašanje koje stvara dodatnu vrijednost.
Treći tip su razbojnici. To su ljudi koji svojim postupcima donose korist sebi, a drugima prouzroče štetu. Kada Petar dobije, Vanja izgubi. Takvo ponašanje jest moralno problematično, ali je i dalje racionalno, jer razbojnik vrlo jasno zna što želi i udara tamo gdje očekuje korist.
Četvrta skupina su budale. Njih Cipolla smješta u „negativnu zonu“ na obje osi: budala svojim postupcima izaziva štetu drugima, a istodobno, direktno ili neizravno, šteti i sebi. Tu nema smislenog plana, nema logičnog interesa, nema utemeljene strategije – ostaje samo destrukcija.
Odatle proizlazi zašto Cipolla glupost smatra tako opasnom. Kada razbojnik dođe na poziciju moći, on je predvidljiv – želi resurse, utjecaj, status i novac. Možete pretpostaviti gdje će udariti i do neke mjere se pripremiti. S budalom to nije moguće. Glupa osoba nema jasan interes, nema dosljednu logiku, nema prepoznatljiv obrazac. Njezini potezi mogu nastati „ni iz čega“, u trenutku, na najgorem mogućem mjestu i u najnezgodnijem času.
Pametan čovjek može razumjeti motive razbojnika. Može procijeniti rizik i pokušati izgraditi obranu. Pred budalom ostaje bespomoćan, jer nema način da predvidi što će ta osoba učiniti. Napad budale gotovo uvijek iznenađuje. Čak i kada postane očito da je netko krenuo stvarati kaos, teško je osmisliti obranu, jer ne postoji racionalna struktura na koju se može osloniti. Zato je Friedrich Schiller zapisao rečenicu koja se često navodi u ovom kontekstu: „Čak su i bogovi nemoćni protiv gluposti.“
Četvrti zakon gluposti: podcjenjivanje destruktivne moći glupih ljudi
Četvrti zakon gluposti kaže: Ne-budale uvijek podcjenjuju destruktivni potencijal budala.
Drugim riječima, ljudi koji sami nisu glupi stalno zaboravljaju s kakvom snagom glupost može djelovati. Ne shvaćaju na vrijeme koliko skupo može stajati čak i usputni kontakt s budalom i koliko brzo jedna naizgled mala situacija može prerasti u ozbiljan problem.
Cipolla naglašava da je pogrešno misliti kako budala šteti samo sebi. To je jedan od najraširenijih mitova. Budala nije isto što i bespomoćna, dobroćudna osoba koja ne zna najbolje za sebe. Glupa osoba često je vrlo daleko od bezazlene – upravo suprotno, njezini postupci mogu povući čitave grupe ljudi u štetu.
Još je opasnije kada se racionalni ljudi – i oni koji spadaju među pametne i oni koji su razbojnici – opuste u društvu budale. Umjesto da se odmah mobiliziraju, počnu se zabavljati vlastitom intelektualnom prednošću, podcjenjujući potencijal kaosa koji budala može pokrenuti. Ne vide na vrijeme da je već sama činjenica da imaju posla s glupom osobom loš potez, koji će prije ili kasnije donijeti trošak, bilo materijalni, emocionalni ili društveni.
Zato Cipolla upozorava: nikada nemojte sklapati saveze s budalama, čak ni onda kada mislite da ih možete iskoristiti za svoje ciljeve. U trenutku kada pokušate „voditi“ budalu i kanalizirati njezino ponašanje za vlastitu korist, već ste izgubili. U praksi to samo znači da ste budali dali više prostora za djelovanje pa će i šteta koju uzrokuje biti veća. Onaj tko vjeruje da može kontrolirati budalu, ne razumije prirodu gluposti.
Peti zakon gluposti: budala je najopasniji tip osobnosti
Peti zakon gluposti zaključuje cijelu priču: Budala je najopasnija vrsta osobnosti.
Cipolla obrazlaže zašto je budala opasnija čak i od razbojnika. Kada djeluje idealni razbojnik, rezultat je relativno jednostavan: bogatstvo ili moć prelijevaju se s jedne strane na drugu. Jedan gubi, drugi dobiva.
Društvo kao cjelina pritom ne mora automatski biti uništeno – raspodjela je nepravedna, ali ukupna količina bogatstva ostaje približno ista. U krajnjoj liniji, u društvu sastavljenom od samih idealnih razbojnika sustav bi stagnirao, ali ne bi automatski došlo do potpune katastrofe. Svi bi pokušavali oteti jedni drugima, ali ukupna vrijednost ne bi se sama po sebi smanjivala.
Kada na scenu stupe budale, situacija se dramatično mijenja. One ne prenose bogatstvo, one ga uništavaju. Njihova djela stvaraju gubitak i za njih i za druge, pa društvo u cjelini postaje siromašnije – ne samo financijski, već i na razini povjerenja, sigurnosti i stabilnosti. Resursi se troše, sustavi se ruše, odnosi se spaljuju, projekti propadaju bez ikakve razumne koristi za ikoga.
Povijest pokazuje da društva napreduju u razdobljima kada u vrhu postoji dovoljno pametnih ljudi koji su u stanju držati aktivne budale pod kontrolom i ograničiti razmjere štete koju bi one mogle napraviti. Kada postoje mehanizmi koji sprečavaju glupe pojedince da donose ključne odluke, sustav može ispravljati vlastite pogreške i ići prema naprijed.
U fazama propadanja događa se drugačiji pomak. Udio budala u populaciji ostaje isti, ali se mijenja njihov položaj. Među elitom se povećava broj ljudi koji su i glupi i skloni razbojničkom ponašanju, dok među ostatkom stanovništva raste broj naivaca – onih koji gube, a ne razumiju zašto. Takav pomak u ravnoteži snaga pojačava učinak gluposti: destruktivni potezi dobivaju veću težinu, zaštitnih mehanizama je sve manje, a cijelo društvo klizi prema krizi.
Zašto je važno razumjeti zakone gluposti
Cipollini zakoni gluposti ne nude utješnu sliku svijeta. Govore da glupost nije iznimka, već stalna prisutnost, ravnomjerno raspoređena kroz sve slojeve društva. Upozoravaju da se ne možemo sakriti u „bolje“ okruženje, obrazovanije društvo ili sigurnije institucije i tako izbjeći idiote. Podsjećaju da se broj budala uvijek podcjenjuje, da glupost ne poznaje granice ni diplome i da je destruktivnost glupog ponašanja opasnija od otvorenog kriminala.
Istodobno, ovi zakoni mogu djelovati i kao poziv na osobnu odgovornost. Svatko se može zapitati: u kojim situacijama svojim postupcima doprinosi tuđoj i vlastitoj šteti, bez ikakve stvarne koristi? U kojim trenucima podcjenjuje prisutnost gluposti oko sebe i ulazi u saveze koji se kasnije pokažu kobnima? Gdje pristaje surađivati s očito iracionalnim ljudima, nadajući se da će ih „usmjeriti“, umjesto da na vrijeme izađe iz igre?
Glupost u Cipollinom smislu često je povezana s nesvjesnošću – s time da netko ne vidi posljedice svojih poteza ni na sebe ni na druge niti ima iskrenu namjeru to propitati. Onog trenutka kada osoba počne svjesnije pratiti kako njezine odluke djeluju na okolinu, manja je vjerojatnost da će skliznuti u zonu čiste destrukcije.
Razumjeti pet zakona gluposti ne znači gledati svijet kroz prizmu cinizma. To znači postati svjesniji skrivenih mehanizama koji oblikuju naše odnose, odluke i društvene procese. Što jasnije prepoznajete glupost – i vlastitu i tuđu – to su veće šanse da zaštitite svoje vrijeme, energiju i resurse od besmislenog trošenja.
ATMA/cluber.com.ua/Pripremila: Suzana Dulčić
