Pismo tebi

Vidim tvoje spakirane kofere iza vrata i nećeš vjerovati, znam da još uvijek skupljaš za kartu koja će te odvesti u tvoj život koji te, sigurna sam, očekuje iz ugla. Isto tako znam da ne skupljaš novce nego snagu.

Widget not in any sidebars

Budiš li se ujutro, juriš na posao, susrećeš li ljude koje, da si mogla birati, vjerojatno ih nikad ne bi izabrala?

Osjećaš li se nekako prazno, pa čak i ljuto?

Gledaš li u svoje vrijeme, u svoje dane nad kojima nemaš baš nikakvu kontrolu?

Krade li ti sve oko tebe nekako vjeru u život tako da sad kad bi te netko i pitao gdje bi zaista voljela biti – više ni na to nemaš odgovor. Nisi se stigla ni zapitati.

Juriš li kući gdje te čekaju oni koje voliš, ali i njih propuštaš kroz prste jer ne znaš ni sama kako –  netko ti je povrh svega uspio nametnuti i uvjerenje da su tvoje obveze važnije i od toga da onima koje voliš posvetiš vrijeme i koji za nagradu tvojih izvršenih obveza dobiju  nervozu nakon koje ti je toliko žao da brišeš rukavom suzu koja također nema vremena ni da otklizi niz tvoj obraz do kraja.

Neograničeno „moranje“ pojelo je još jedan tvoj dan.

Ponovno nisi stigla napraviti nešto što želiš i ponovno nisi uživala u onima koje imaš i voliš. Ponovno. I opet je jutro. S lošim ostacima prethodnog dana među zubima ti ponovno grabiš prema istome onome prema čemu si grabila jučer.

Nekako tužna, ali s iskrom vjere da će današnji dan ipak biti drugačiji jer duboko u sebi vjeruješ da je život puno bolji od ovoga.

Stani!

Uhvati tu iskru.

Imaš je.

Widget not in any sidebars

To je tvoj plamen. To je tvoja karta. Ne gužvaj je u džepu. Za početak joj daj barem ravnopravno mjesto među svim onim stvarima koje ne smiješ zgužvati, a htjela bi. Ne odbacuj sebe jer nisi u prilici odbaciti ono što moraš, pa misliš da za tebe ne preostaje puno mjesta.

Ne oglušuj se na svoj unutarnji glas koji je već postao toliko tih da postoji bojazan da ga za neko vrijeme više uopće nećeš ni čuti.  Daj mu snagu i njeguj ga. Nauči ga kako da se nosi sa svim onim glasovima oko tebe koji često  jedino što imaju jest sirova jačina zvuka. Nauči ga kako da pjeva u suglasju, kako da se složi, ili usprotivi svemu onome što ti drugi glasovi nalažu.

Jer i taj tihi glas u tebi i ta zgužvana karta koju nosiš u džepu snažniji su i veći od svih galamdžija oko tebe. Oni su tiha istina koja svojom skromnošću dokazuje da nema potrebe urlanjem dokazivati da je u pravu. Oni su ti s kojima navečer liježeš i sklapaš oči.

Daleko si važnija od onoga što moraš. Zapamti da te određuje ono što želiš. Ono što voliš. Ono čemu stremiš.

Ne zaboravi kako željeti. Ne zaboravi kako voljeti. Ne zaboravi kako prema nečemu stremiti.

I tog novog jutra kreni sa svojom iskrom u novi dan i nauči kako da je ne ugasi pljusak prvog galamdžije kojeg susretneš po putu.

Daj joj snagu da živi.

Daj sebi pravo da postojiš.

Jana Krišković Baždarić, 33etc.blog