U posljednje vrijeme zamijećujem leptire mnogo češće nego ikada prije. Osjećam kao da me nenametljivo, svojom eteričnom i krhkom prisutnošću, pozivaju da gledam i da vidim. Da shvatim. Da osvijestim.

Prva pomisao koja mi je došla promatrajući ih u njihovom bezbrižnom i potpuno nečujnom letu je sjećanje na beskrajne zelene livade kojima smo trčkarali kao djeca, bosonogi, prljavi i s najvećim i najradosnijim osmjesima na licu. Samo što tada toga nisam bila svjesna. Svjesna te svoje dječje radosti i bezbrižnosti, čiste i ničime uvjetovane. Sada, kada me je taj maleni žućkasti leptir sa smeđim nitima koje su se protezale od jednog do drugog kraja njegovih tankih, gotovo prozirnih krilaca podsjetio na to, pomislila sam: „Kamo je nestala ta čista radost?“.

Naš je ovozemaljski život samo naizgled jedna vremenska traka skrojena od niza izmjenjujućih ciklusa koja, kada dođe do onoga dijela koji se zove „kraj priče“, nestaje negdje u dalekom. Prestaje. Nema je više. Nas nema više. Ovdje. No, ono što je suština izmjena ciklusa na toj našoj traci života jest da kroz svoje rastove i padove, lutanja i (ponovne) pronalaske, zaspivanja i (pro)buđenja na „kraju priče“ dođemo k sebi. Zapravo da se vratimo sebi. Jer mi smo taj svemir u malom, djelić cjeline kojoj pripadamo. Oduvijek i zauvijek.

atma.hr – 52




Prosječni životni vijek većine leptira je oko dva tjedna. Ima ih i koji žive od šest do dvanaest mjeseci. Ali ima i onih leptira koji žive tek jedan ili dva dana. Ako se pri tome uzme u obzir da je od svih ciklusa leptirove transformacije (od jajeta iz kojeg se izliježe gusjenica, koja se potom pretvara u kukuljicu unutar koje dolazi do preobrazbe u leptira) vremenski najkraći, odnosno najbrže prođe upravo onaj ciklus u kojemu leptir postiže svoj najljepši izraz (ili se barem nama ljudima tako čini), nije li čudesno koliko leptiri svoj, iako zaista kratki, životni vijek prožive ispunjavajuće, za razliku od velike većine ljudi koji ni na „kraju priče“ ne postignu ni djelić te ispunjenosti.

Leptiri „znaju“ nešto što ljudi većinom nikada ne spoznaju, čak ni onda kada se njihovo putovanje počinje primicati kraju njihove životne trake. Kada bi čovjek samo imao to znanje leptira, tada bi bio oslobođen življenja u vlastitom ropstvu opiranja promjenama. Tada bi shvatio da je samo promjena ono što je stalno i sigurno i da jedino prihvaćajući, ali prihvaćajući s povjerenjem i mirnoćom, vlastite transformacije i prilagođavajući se tokovima i impulsima svemira, odnosno cjeline u kojoj jest može postići ono što ja zovem ispunjavajućim življenjem.

U strahu da ne bude povrijeđen, da ne osjeti bol, da ne potone…da, općenito govoreći, ne doživi bilo kakvo iskustvo koje je, u njegovoj zamisli utemeljenoj na najčešće neutemeljenim pretpostavkama, povezano s ishodom boli, tuge, patnje… čovjek se opire svemu onome što predstavlja promjenu, novo, neproživljeno, nepoznato. Svemu onome za što unaprijed nema (jer ni ne može biti) bilo kakve garancije ishoda. A ne shvaća zapravo da život koji mu je udahnut, koji mu je dan, nije kutija s uputstvima za upotrebu koje je samo potrebno otvoriti, pročitati i vjerovati da će, ako u svemu bude postupao tako kako je tamo napisano, sve funkcionirati. Ne shvaća da je život dar, a da je sam on kreator sadržaja te „kutije“ i time ujedno i dužan i ovlašten sam oslikavati svoje životno platno, svojim potezima kista i bojama koje sam odabere, pri tome osluškujući i svoje unutarnje impulse i one iz vanjskoga svijeta.

atma.hr – 52




Kao što ni te boje nisu samo svijetle i tople, već ih ima i tamnih i hladnih, tako ni naša životna iskustva nisu obojena samo ljubavlju, radošću, ushitom i svim onim emocijama i osjećajima zbog kojih kažemo da smo sretni, već i onima koji u naš život donose bol, tugu, patnju, beznadežnost… Ali, uvijek sa svrhom. Jer ništa nije bez razloga i ništa nije slučajno. Kada bi samo vjerovali da je tako, bili bi oslobođeni tereta podnošenja one boli koju proživljavamo samo zato što ne prihvaćamo živjeti u skladu s mijenama života i kroz njih dolaziti do sebe.

Kada bi samo prihvatili znanje leptira o nužnosti transformacije, tada bi u svakom životnom impulsu vidjeli priliku za rast, za promjenu koja nas u konačnici ima dovesti do (boljih) nas samih. Tada ne bi bili opterećeni imaginarnim strahovima od nepoznatoga. Tada bi jednostavno bili sposobni zagrliti svoj život i prihvatiti ploviti onim tokovima koje je upravo stavio pred nas.

I ono što je možda najljepše od sveg tog „znanja“ leptira, ono što doista vodi u ispunjavajuće življenje ovdje, jest to da bi tada rasli oslobođeni straha od možebitne boli koju bi nam donijela neka mijena života. A odsutnost straha stvara prostranstva za ljubav. I upravo to je smisao svega. Ljubav.

Martina Setnik

banner za knjige WAYNE DYER PROMIJENITE MISLI PROMIJENITE ZIVOT