Zapanjujuća je činjenica da se kroz povijest sloboda smatrala toliko dragocjenom da su neki pojedinci više voljeli smrt od života u kojem je nema. Umjesto da cijenimo svoje slobode, mnogi od nas spremni su ih se odreći zbog pukog obećanja sigurnosti, materijalne dobiti ili lakšeg života. Ali ova se razmjena pokazala kao faustovska pogodba, jer kao ljudi ne cvjetamo u sigurnosti postojanja u kavezu, nego patimo kao sve druge životinje. Vrijeme je izvrstan logičar, a sljedeće generacije će ili neprestano pritiskati sustav koji je savršenstvo sile… ili savršenstvo slobode… Koju ćete stranu odabrati?
“Zar ne vidite da postoje samo dvije vjeroispovijesti na svijetu moguće za ljude; da postoje samo dvije strane na koje se čovjek može postaviti? Jeste li za slobodan svijet ili za svijet stavljen pod vlast? Vjerujete li u silu ili zauzimate stav o fiksnim i neotuđivim pravima pojedinca?” – Auberon Herbert
“Sloboda je… zrak bez kojeg ne možemo, koji udišemo, a da to ni ne primjećujemo dok ne dođe vrijeme kada, lišeni nje, osjetimo da umiremo.” – Albert Camus, Otpor, pobuna i smrt
Zapanjujuća je činjenica da se kroz povijest sloboda smatrala toliko dragocjenom da su neki pojedinci više voljeli smrt od života u kojem je nema.
“Je li život tako drag ili mir tako sladak, da se može kupiti po cijenu lanaca i ropstva… daj mi slobodu ili mi daj smrt!” – Patrick Henry
Samuel Sharpe, vođa pobune robova na Jamajci, nakon što se suočio s neizbježnim pogubljenjem 1831., izrekao je besmrtne riječi:
“Radije bih umro na onim vješalima nego da živim u ropstvu.” – Samuel Sharpe
Ipak, sloboda se više ne smatra onim što je dramaturg Henrik Ibsen nazvao “našim najboljim blagom”, jer je herojski povik ‘daj mi slobodu ili daj mi smrt’ zamijenjen onim što je Aldous Huxley nazvao:
‘Poklič’ – daj mi televiziju i hamburgere, ali nemoj me gnjaviti odgovornostima slobode.” – Aldous Huxley, Vrli novi svijet – Revisited
Umjesto da cijenimo svoje slobode, mnogi od nas spremni su ih se odreći zbog pukog obećanja sigurnosti, materijalne dobiti ili lakšeg života. Ali ova se razmjena pokazala kao faustovska pogodba, jer kao ljudi ne cvjetamo u sigurnosti postojanja u kavezu, nego patimo kao sve druge životinje.
Štoviše, sloboda je bitna, a ne izborni uvjet za prosperitetno društvo. Potrebna nam je sloboda za stvaranje bogatstva koje podržava ljudski život, potrebna nam je sloboda za oslobađanje kreativnosti koja pokreće civilizaciju naprijed i potrebna nam je sloboda za promicanje dobrovoljne društvene suradnje koju društvo održava mirnim i prosperitetnim.
“Siromaštvo raste ukoliko se sloboda povlači u cijelom svijetu – i obrnuto.” – Albert Camus, Otpor, pobuna i smrt
Što je, dakle, suprotno društvu strukturiranom na temeljima slobode? To je društvo strukturirano na uporabi sile.
“Zar ne vidite da postoje samo dvije vjeroispovijesti na svijetu moguće za ljude; da postoje samo dvije strane na koje se čovjek može postaviti? Jeste li za slobodan svijet ili za svijet stavljen pod vlast? Vjerujete li u silu ili zauzimate stav o fiksnim i neotuđivim pravima pojedinca?” – Auberon Herbert
Sila koja se koristi obrambeno za sprječavanje agresije na osobu ili nečiju imovinu gotovo je univerzalno prihvaćena kao neophodna i opravdana. Ali u modernom svijetu većina ljudi prihvaća dodatnu vrstu sile kao nužnu, naime silu koju koriste centralizirane vlade kako bi izvršile opsežnu kontrolu nad društvom odozgo prema dolje.
No, za razliku od sile koja se koristi u obrambenom smislu, ne postoji univerzalno slaganje o tome je li centralizirana vladina sila potrebna, opravdana ili čak doprinosi li, umjesto da inhibira, poredak procvatnog društva. Neki sugeriraju da su masivne centralizirane države koje dominiraju našim svijetom parazitske i predodređene da unište društva koja funkcioniraju kao njihovi domaćini.
Britanski filozof iz 19. stoljeća Auberon Herbert bio je pojedinac koji se suprotstavljao nekontroliranoj prisili modernih vlada. Ako uopće postoji potreba za prisilnom vladom, kao i mnoge druge u njegovo vrijeme, Hebert je vjerovao da bi one trebale biti decentraliziranije, djelovati na lokalnoj razini i da bi jedina uloga takvih vlada trebala biti obrana pojedinca od napada na osobu ili imovinu – i da izvan toga, vladinoj sili nema mjesta u slobodnom svijetu.
“To je jedno i jedino ispravno korištenje sile – sile u obrani jednostavnog prava na slobodu.” – Auberon Herbert
Dio obrazloženja iza njegova uvjerenja bio je da nakon što vladi date pravo na korištenje sile u druge svrhe osim obrane jednostavnih prava na slobodu, tada slijedi čitav niz opasnih problema.
“Prava opasnost počinje tamo gdje je bilo koje tijelo, centralno ili lokalno, opremljeno ovlastima koje premašuju ovlasti pojedinca.” – upozorio je Herbert. Tada za sebe pripremamo strašan izvor ugnjetavanja, iz kojeg je, kako vrijeme odmiče, sve teže pobjeći.”
Prva opasnost od davanja vladi sposobnost da nas kontrolira silom je u tome što, kao i svako zanimanje, politika privlači određenu vrstu osobnosti. Utješno je vjerovati da su oni koje privlači politika najbolji među nama i da izborni sustav sprječava megalomane da dođu do vlasti, ali lekcije povijesti govore suprotno.
Poput moljaca koji su privučeni plamenom, centralizirane vlade privlače autoritarne i narcisoidne osobnosti koje vjeruju da znaju bolje od nas ostalih i koje ne osjećaju nimalo grižnje savjesti ili krivnje kada manipuliraju, obmanjuju, lažu ili koriste silu da oblikuju društvo na koji god način žele.
To je u potpunosti vidljivo u modernom svijetu, jer gotovo svi političari obećavaju da će upotrijebiti moć države kako bi preoblikovali svijet po svojoj slici, dok su rijetki ili nepostojeći oni koji se zalažu za odstupanje i dopuštanje pojedincu pravo da bude slobodan. Auberon Herbert služio je kao visokorangirani član britanskog parlamenta gotovo 10 godina i kako je napisao:
“Vidio sam da u natjecanju političara protiv političara ne postoji nikakav vodeći, nikakav ograničavajući ili moderirajući princip; već da su gotovo sva srca bila ispunjena starom pokvarenom željom… da posjeduju taj zli podrugljivi dar moći i da ga koriste u vlastitom zamišljenom interesu – bez sumnje, bez skrupula – nad svojim bližnjima.” – Auberon Herbert
Drugi problem s davanjem prava vladi da koristi silu za oblikovanje društva je taj što tada postaje praktički nemoguće odrediti koje bi granice tih ovlasti trebale biti.
“Ako je ispravno koristiti neograničenu moć da se uzme jedna desetina čovjekove imovine, je li također ispravno uzeti polovinu ili cijelu? Ako nije ispravno uzeti polovicu, gdje je magična neotkrivena točka u kojoj se ispravno odjednom pretvara u pogrešno? Ako je ispravno ograničiti čovjekove sposobnosti… u jednom smjeru, je li ispravno ograničiti ih u pola tuceta ili desetak različitih smjerova? Tko će reći? To je stvar mišljenja, ukusa, osjećaja.” – Auberon Herbert
Neki bi mogli reći da je rješenje postizanje neke vrste “razumnog” konsenzusa o granicama političke moći, a zatim da se takva ograničenja zakodiraju u ustavni dokument; budući da je namjera ustava poslužiti kao politička provjera zlouporabe ovlasti. Ali kada centralizirane vlade gospodare desetcima ili stotinama milijuna ljudi, postaje iznimno teško spriječiti one s političkom moći da krše ustavna ograničenja putem lukavih strategija i sredstava.
Američki ustav, kao jedan primjer, dugo je bio samo relikt, jer su senatori, kongresmeni, predsjednici i sudci podržavali bezbrojne zakone koji ismijavaju namjere očeva utemeljitelja. I kao što su nedavni događaji pokazali, mase se lako zavaraju da prihvate zauzimanje vlasti koje krši ustav sve dok su poduprte dovoljnom propagandom i pozivima na javnu sigurnost i takozvano “veće dobro”.
Ili kako je Albert Camus također primijetio:
“Dobrobit naroda je uvijek bila alibi tiranina.” – Albert Camus
No možda je najveći uznemirujući problem koji nastaje kada društvo da vladi pravo na nekontroliranu upotrebu sile to što, čineći to, takvo društvo pali iskru koja će, prema riječima povjesničara Arnolda Toynbeeja, rasplamsati „sporu i stalnu vatru univerzalnog stanja u kojem ćemo s vremenom biti pretvoreni u prah i pepeo.”
Jer ako politika nastoji privući gladne moći i ako je političku moć iznimno teško ograničiti, onda kada društvo dođe pod dominaciju centralizirane vlasti, tada će takva vlada s vremenom prerasti u sustav levijatanskih razmjera, koji poput parazita isisava svu životnu krv iz društva kojim upravlja.
Razmišljajući o pregledu povijesti Arnolda Toynbeeja, autor Kirkpatrick Sale napisao je: “S vremena na vrijeme [Toynbee] pokazuje da civilizacije počinju propadati nakon što su ujedinjene i centralizirane pod jednom vladom velikih razmjera.”
Da bi centralizirana vlada narasla do razmjera levijatana, Herbert je vjerovao da se mase moraju transformirati u ono što je on nazvao – ciphers/šiframa. To su osobe kojima nedostaje moralna autonomija, kritičke misli i nesposobni su hrabro djelovati. Oni su previše uplašeni ili nesposobni da misle svojom glavom pa pokorno izbacuju parole koje se čuju u medijima i robotski slušaju naredbe političke klase.
Ovi dehumanizirani ne-entiteti oblikovani su godinama indoktrinacije u državnim školama, desetljećima propagande medija i popularne kulture, te stalnom izloženošću zatupljujućim i zaglupljujućim distrakcijama. Njihov je duh slomljen i lak su plijen onima koji su gladni moći među političkom klasom.
„Narod ovaca rodit će vladu vukova.” – Edward R. Murrow
Uz takvu populaciju, centralizirana vlada razmjera levijata zahtijeva i horde sluga ili državnih funkcionera, koji poslušno izvršavaju naredbe političke klase. I na kraju, potrebna je politička klasa ili takozvana “elita” koja, iza kulisa ili s visine, vrši sve čvršće stege kontrole i pritom guši sve slobodno poduzetništvo, dobrovoljnu razmjenu, spontanu akciju, inovaciju, nadu i napredak, sve dok se cijeli sustav ne uruši sam u sebe zbog svog mrtvog tereta.
“Sustav je osuđen na propast… neumoljivo kao Babilonska kula.” napisao je Herbert. Ili kako objašnjava situaciju:
“Pokušajte zamisliti golemi preopterećeni stroj vlade; ljudi koji ga uzaludno usmjeravaju, jadno se bore sa svojim nemogućim zadatkom upravljanja svime… Zamislite i hordu bezbrojnih službenika, koji bi formirali birokratsku, svemoćnu vojsku… koja se uvijek bavi špijuniranjem, obuzdavanjem i represijom, zauvijek monotono ponavljajući, kao da upravljaju dječjim vrtićem – “Nemoj, ne smiješ”; a zatim zamislite zatočenu pod birokratskom kastom naciju demotiviranih ljudi, koji bi bili zlovoljni, nezadovoljni i svadljivi poput zatvorene djece, jer su zatvoreni željeznom ogradom, odijeljeni od svih poticajnih utjecaja slobodnog života i zabranjeno im je upražnjavati svoje sposobnosti prema vlastitim interesima i sklonostima; zamislite i intenzivnu, smiješnu sitničavost koja bi se provlačila kroz cijelu stvar.” – Auberon Herbert
Ako je centralizirana vlast parazit koji je predodređen da uništi svog domaćina, onda se čini kao da bi više ljudi trebalo dovoditi u pitanje valjanost centralizirane vlasti i razmatrati je li povratak prema temeljima slobode lijek potreban za pronalaženje naše izlaz iz apsurdne suvremene društveno-političke zbrke.
Jer kao što je Hebert upozorio:
“Vrijeme je izvrstan logičar, a sljedeće generacije će ili neprestano pritiskati sustav koji je savršenstvo sile… ili savršenstvo slobode… Koju ćete stranu odabrati?” – Auberon Herbert
Academy of Ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
