Iako s malim ostacima nade da ćeš doći iščekivala te svakoga dana na istom onome prozoru kroz koji te gledala kako odlaziš. Naslonila bi se na stolicu koja bi pod njezinom težinom svaki puta zaškripala o stari pod a iz njezinog grla se kroz šapat moglo čuti: ” Sine moj…Sine moj…”
I evo, vratio si se.
Došao si kada su ti stari jablani, uvele jele i zloguke ptice kukavice javile da nije otvorila svoje umorne i često uplakane oči. Došao si kada te više ne može zagrliti jer joj mršave stare ruke nijemo leže nasred nepomičnih prsa. Vratio si se sada kada se nije probudila.
Spustio si teške torbe i umoran uzdahnuo pred vratima na kojima te nije dočekala.
Stropštao si svu težinu svojega tijela naslonivši se na uzavreli zid netom iza sebe. Naglo od šoka izblijedjelo lice prekrio si dlanovima ispucanim i suhim
kao da uzalud histerično pokušavaš sakriti suze.
Na loše sluteći mrtva tišina parala je vrućim ljetnim zrakom.
Ramena su ti se pognula prema naprijed kao da nosiš najteže terete svojih dubina. Drhtao si sav uporno pokušavajući zaustaviti suze koje su nahrupile jedna za drugom poput najgoreg izdajice i neprijatelja.
Susreo si svoje emocije nagurane kao hrpa odjeće u stari škripavi ormar.
Sve ono što joj nikada nisi pokazao niti rekao jer nisi znao kako, sve te sustiglo poput nesnosnog mirisa paljevine u nosu.
I sada stoji kao zapela, nagurana kugla divnih riječi koje ona nikada nije čula.
Sada više i neće.
Spuštaš ruke sa već crvenog podbuhlog lica i oči natečene od tuge i šoka upireš u šutljivo nebo. Strašan urlik bola izliječe iz tvojega grla eksplodiravši poput atomske bombe tvoje nutrine.
Urlik natopljen očajem.
Možda ipak sada čuje.
Na Nebu gore.
Dok joj anđeli cvjetnim vijencem ukrašavaju divnu prosijedu kosu.
***
Karmen Buneta, https://karmenbuneta.com/index.php/2023/01/01/potisnute-emocije/
