Nisam neki poklonik pozitivnog razmišljanja. Više sam za to da budemo stvarni, a ne pozitivni pod svaku cijenu.
Što konkretno pod tim mislim? Mislim na to da si dozvolimo osjetiti i izraziti sve svoje osjećaje baš onakvima kakvima ih trenutno osjećamo, a ne negirati ih pod parolom “udri brigu na veselje”.
Objasniti ću vam primjerom. Jutros sam napisala jedan tekst koji sam netom prije objave slučajno obrisala. Prva reakcija je bila ljutnja. Kad sam se dublje zagledala u sebe, osjetila sam frustraciju, jer sam potrošila vrijeme i energiju na nešto čega više nema. Nakon toga mi je došla misao da, kada je obrisano, vjerovatno nije ni trebalo ugledati svjetlo dana. To je onaj mentalni dio, racionalizacija koja nam pomaže da se lakše nosimo sa nepoželjnom situacijom.
No, da sam odmah krenula na racionaliziranje, zanemarujući svoje istinske osjećaje, ono što bi se dogodilo je da bih nalijepila još jedan sloj frustracije na svoj emocionalni konto, koji, ukoliko se ne prazni na adekvatan način, kad tad mora popustiti i razliti se poput rijeke kada brana popusti. To je onaj trenutak kada čovjek puca zbog sitnice, kada više nije svoj nego ga preplave emocije koje je (pre)dugo skupljao.
Zbog svega toga je veoma važno osvijestiti i propustiti sve osjećaje kroz sebe, jer onda smo u miru sa sobom, prihvaćamo stvari i živimo stvaran život, život iz tijela, a ne samo iz glave.
Pozitivno razmišljanje nam može pomoći da se trenutno ohrabrimo i obodrimo i kažemo sebi da će biti sve u redu, no ono nikako nije način rješavanja problema upravo iz razloga jer sve što se stavlja pod tepih ima tendenciju da nas uzrujava i sabotira, ponekad na ne baš lijepi način.
Nikako ne želim umanjiti moć pozitivnog razmišljanja, onaj zdravi optimizam koji nas vodi u životu i bez kojeg zapravo ne bismo ne bismo bili u stanju ostvarivati svoje ciljeve. Ovdje je više riječ o pozitivnom razmišljanju kao nečem što se koristi kao mentalni oklop koji blokira dodir s našim istinskim emocijama.
Posljednjih godina vlada prilična euforija po društvenim mrežama vezano za pozitivno razmišljanje kao alat koji rješava sve naše probleme i donosi sreću. Kao neka paralelna realnost gdje naši problemi ne postoje. Pitam se samo koliko je to (ne)sreće i osjećaja krivnje donijelo mnogim ljudima koji ne mogu stalno pozitivno razmišljati iz jednostavnog razloga – jer su ljudi.
Da, ljudi smo, ograničeni ovim zemaljskim životom koji ima za svrhu ljubav i rast. A ljubav i rast podrazumijevaju prihvaćanje cijeloga sebe, dobrih i loših strana, suočavanje sa svojim strahovima jer jedino na taj način postajemo slobodni i svoji. Tada je pozitivan stav posljedica i događa se sasvim prirodno i spontano kao izraz povjerenja u život bez obzira što nam donosi.
S ljubavlju, Patricija
http://zivotnizaokret.com/dogadaj/skola-za-odvazne/
