Djeca još u kolijevci “snimaju” roditelje. “Kopiraju” sve što čine odrasli i bilježe na svojoj praznoj kazeti. Zato se roditelji moraju boriti da odsjeku svoje strasti, rekao je ovaj poznati monah
Starac Pajsije Svetogorac jedan od najznačajnih i najuvaženijih svetogorskih staraca 20. stoljeća, pravoslavni monah koji je proteklih desetljeća postao jedna od najsvetijih ličnosti u Grčkoj. Kanoniziran je od strane Vaseljenske patrijaršije 13. siječnja 2015. godine.
– Nisu kriva djeca. Danas ih drže zatvorene u stanovima i nemaju prostora da trče, da se igraju. Djeca bivaju prisiljena na nemirnoću. Ne mogu se kretati da se isprazne. Da bi se djeca prirodno razvijala potrebno im je dvorište. Ako uđem u neki stan s djecom i vidim da je tu sve do savršenstva uređeno, znaj da to nije dobro. Tu djeca žive pod vojničkom disciplinom i tako strah ulazi u njihove duše.
– Ne bojte se za djecu koja su od malena othranjena u poštovanju. I da malčice izmaknu s puta, zbog svog uzrasta, zbog iskušenja, vratit će se na pravi put. Ona su kao drvenarija koju smo premazali uljem, pa se na nju ne hvata trulež.
– Svoju djecu od najmanjih nogu treba naučiti da se kale, da rade, da budu jaki. I dječake i djevojčice. I djevojčice trebaju biti plemenite, da budu hrabre. Treba da rade kućanske poslove od malena, jer većina roditelja razmazi svoju djecu, pa kasnije u životu bivaju nesretna.
– Dobar učitelj je velika stvar, osobito u naše vrijeme! Djeca su prazne kazete: snimit će se na njih ili bezvrijedne pjesme (šund), ili duhovna glazba. Posao učitelja je sveti posao.
– Mlado drvo vezuje se labavo likom, a ne žicom, jer se žicom povređuje kora mladog drveta, pa ono vene i suši se. Mlado biće treba sapinjati s blagonaklonošću. Mladića prepunog živosti i egoizma ne treba smirivati odjednom, jer pušta mlade izdanke, baš kao i mlado drvo s mnogo sokova.
– Djeca još u kolijevci “snimaju” roditelje. “Kopiraju” sve što čine odrasli i bilježe na svojoj praznoj kazeti. Zato se roditelji moraju boriti da odsjeku svoje strasti.
– Danas ne gledaju da djecu ispune nečim, nego ih ostavljaju praznima. U obitelji, danas, jedan roditelj gleda na jednu stranu, a drugi na drugu, i kako će dijete naći ljubav pod takvim okolnostima? Treba se prvo pobrinuti da se djeca ispune nekim dobrim sadržajem, a obrazovanje dolazi poslije toga.
– Danas se u civilizaciji dogodio jedan veliki skok, roditelji ne razumiju djecu, a djeca pak roditelje. Trebalo bi svako da se postavi na mjesto onog drugog i tako bi se razumjeli. Nisu kriva djeca. Bombardiraju ih sa svih strana raznim teorijama: ovo je pravo, a ono nije itd. Tako djeca, na kraju, ne znaju što da misle. Treba vezati djecu, ali pažljivo i nježno. Evo, ja sam moje rajčice vezao konopcem, da sam ih vezao žicom, što bi bilo? Zar ih ne bi povrijedio?
– Smatram da će dijete koje je pošlo stranputicom surovi postupci učiniti još gorim. Govorite s njim o dobru i na dobar način i ne dopustite da primijeti koliko vas žalosti što ide takvim putem. Neka se pokažu djela i samo djela, jer ni radost ni patnja neće ostati nezamijećene. Vi ispunite svoju obvezu i posavjetujte ga, a zatim svoje dijete povjerite Bogu.
– Koliko god možete, potrudite se da dijete ne odgurnete od sebe, kao što sam vam već rekao, jer bi on mogao pokidati veze i pobjeći iz obitelji. Zatim se može dogoditi da on zbog egoizma neće htjeti da Vam se približi i Vi ćete ga sasvim izgubiti.
– Roditelji ponekad iz prevelike ljubavi čine zlo djeci. Guše ih pretjeranom pažnjom. To je bolesna stvar. Vidiš, i ljubav hoće neku kočnicu, neku mjeru.
– Starče, treba li tući djecu kad su nemirna? – Gledajte, i strah je neka kočnica i kad dijete ne razumije, izbavlja ga od mnogo čega. Recimo, dijete se penje na stolicu ne znajući što će biti ako padne. Ako ga roditelji ukore, drugi put će porazmisliti. Međutim, kad djeca počnu razumijevati treba im s blagošću i strpljenjem objašnjavati ono što mogu shvatiti.
– Neki roditelji mnogo kore svoju djecu i to pred drugima! Kao da imaju nekakvu mazgu, pa je zauzdanu vode da ide pravo naprijed. Drže povodac u ruci i kažu: “Samo ti koračaj slobodno!” Ne treba previše navijati sat … Danas i mladi i stari na ovome svijetu žive kao u ludnici. Zato je neophodno mnogo trpeljivosti i mnogo molitve. Mnogo djece danas dobivaju moždani udar. Sat je malčice pokvaren, a i roditelji ga navijaju malo previše, pa opruga puca. Potrebno je rasuđivanje. Jednom djetetu treba više “navijanja”, a drugom manje.
– Svijet je postao ludnica. Mala djeca odlaze na spavanje u ponoć, iako bi trebalo da legnu sa zalaskom sunca. Zatvorena su u mnogokatnim zgradama u betonu i uklapaju se u dnevni raspored odraslih. Što da rade ta djeca, što da rade njihovi roditelji? Djeca dolaze i kažu mi: “Roditelji nas ne razumiju”. Dolaze roditelji i kažu mi: “Djeca nas ne razumiju”. Stvorio se jaz između djece i roditelja. Da bi se to prevazišlo, potrebno je da roditelji sagledaju stvari iz kuta djece i djeca iz kuta roditelja. I ako sada djeca ne poštuju roditelje i njihova djeca kasnije neće njih poštovati. Jer ako oni danas ne slušaju i ne poštuju svoje roditelje, i njih će kasnije mučiti njihova vlastita djeca, jer će djelovati duhovni zakoni.
– Roditelji koji ne razumiju značaj discipline ostavljaju djeci na volju, i na kraju od njih stvaraju propalice. Ti kažeš jednu riječ, a oni tebi pet bezobraznih! Takvi mogu postati kriminalci. Današnja mladež je sasvim raspuštena. Sloboda! “Ne dirajte djecu!” A djeca kažu: “Gdje još postoji ovakav način?” Nastoje stoga da se bune, da ne slušaju roditelje, da ne slušaju učitelje, da ne slušaju ništa, da ne čuju nikoga. Ovo im olakšava njihov cilj. Ako od djece ne stvaraju buntovnike, kako će ta djeca kasnije uništiti sve sustave vrijednosti?
– Sad kad su vaša djeca još mala, dužni ste im pomoći da shvate što je dobro. To i jest najdublji smisao života.
Starac Pajsije Svetogorac, Djela “Pouke božanstvene ljubavi” i “Čuvajte dušu”
