Toliko puno puta i najčešće nesvjesno ponavljamo jedno te istu ulogu u sukobima u ljubavnom odnosu. Najčešće se nalazimo u ulogama progonitelja, žrtve ili spasitelja. Nijedna od tih uloga nije potpuno loša ni potpuno dobra, ali nam ne donose ono što nam uistinu treba.
Widget not in any sidebars
Ovo je primjer scenarija jedne svađe te izmjene triju navedenih uloga.
Žena čeka muža da navečer dođe kući, no on kasni oko sat vremena.
Žena (uloga progonitelja): Pa dobro, gdje si ti do sada??? Uvijek kasniš, dosta mi je toga.
Muž(uloga žrtve): Oprosti, zadržao sam se sa prijateljima i skroz zaboravio na vrijeme. Znaš da inače to ne činim.
Žena (uloga spasitelja): Znam, ali brinem se za tebe. Što da ti se nešto dogodilo, a ja to ne znam?
Muž (uloga progonitelja): Ti uvijek misliš samo na nešto negativno i loše. Stalno si u tim svojim raspoloženjima.
Žena (uloga žrtve): Ti mene nikada ne razumiješ, pa čak ni u ovoj situaciji. Misliš samo na sebe, a ne na to kako se ja brinem i čekam te doma.
Muž (uloga spasitelja): Oprosti, znam da nisi mislila ništa loše. Stvarno mi je žao, neće se ponoviti.
Žena (uloga progonitelja): Da, znam, neće se ponoviti do sljedećeg puta! Ali dobro, navikla sam ja već na to s tobom.
Ovaj dijalog bi se mogao nastaviti u beskonačnost, ako ga svjesno ne prekinemo i ne zaustavimo. Kao što je vidljivo iz dijaloga, vrlo lako prelazimo iz uloge u uloge. Taj proces se odvija vrlo brzo i uglavnom nesvjesno. U ovakvom razgovoru nema pobjednika ni gubitnika, samo se jedan partner osjeća manje ili više loše od drugog partnera. A između ostaje bolna praznina. Nakon ovakvih dijaloga dolazi do raznih ponašanja poput udaljavanja, boli, povrijeđenosti, srama, krivnje, nemoći, ljutnje, i sl.
Navedeni obrazac je Karpmanov trokut u kojem se izmijenjuju tri pozicije/uloge. Zapravo u ovom navedenom scenariju, dvoje odraslih osoba se ponaša poput dvoje djece koja se vuku za rukav i ispoljavaju svoje nezadovoljene potrebe. Proigravajući uvijek isti ili sličan obrazac ponašanja u sukobima, možemo uvidjeti da smo zapeli u nečemu što nema toliko veze sa sadašnjom situacijom.
Sadašnja situacija je samo okidač za pokretanje nesvjesnog, potisnutog i nerazriješenog psihičkog sadržaja. Svu tu nevidljivu prtljagu donesemo iz svog djetinjstva i to iz kontakta, odnosa sa roditeljima ili primarnim skrbnicima. U toj nevidljivoj vreći koju donesemo iz djetinjstva nalaze se sve naše rane povrede kao i obrambena ponašanja koja koristimo kako bismo umanjili bol tih povreda. Obrambena ponašanja znaju varirati od ljutnje, tuge, durenja, moljenja, povlačenja u sebe, šutnje, bijega i sl. To su sve uglavnom ponašanja koja smo koristili kada smo bili djeca ne bi li uspjeli postići da nas se vidi i uvaži našu bol i/ili povrijeđenost.
Međutim, ta ista ponašanja nam u odrasloj dobi ne donose ono što želimo već nam uglavnom potvrđuju i produblju rani scenarij prema kojemu i dalje živimo. Djevojčica koja u djetinjstvu neprestano doživljava osjećaj napuštenosti od oca koji obećaje pa ne dolazi, taj osjećaj može opet ponovo osjetiti kada joj u odrasloj dobi suprug zakasni sata vremena od dogovorenog vremena. U tom trenu ona se iz odrasle žene mentalno vrati u onu malu djevojčicu kojoj se čekanje roditelja činilo kao cijela vječnost.
Upravo su svađe najčešći uzrok prekida ljubavnih veza pa je bitno postaviti si dva pitanja kako bi osvijestili iz kojih razloga prekidate vezu.
- Nagone li me moje djetinjaste potrebe da prekinem odnos iz pogrešnih razloga?
- Koliko sam zadovoljna u odnosu kao odrasla osoba?
Ponekad znamo prekinuti vezu iz razloga koji nemaju toliko veze sa partnerom koliko sa nama samima te nekim neriješenim sadržajem u nama. Nesvjesno možemo svoje nepriznate, odbačene dijelove projicirati na partneru/ici, kao da to nije naše nego od druge osobe. Tada tražimo drugu osobu s kojom će sve biti drugačije, ali uglavnom se obrazac ponovi i u novoj vezi. Također, osoba može nesvjesno određeni osjećaj, npr. ljutnju prebaciti na svog partnera/icu iako je ljutnja zapravo usmjerena na jednog od roditelja iz nekog razloga (što ostane potisnuto iz djetinjstva). Kako je u našem dječjem dijelu ljutnja na roditelje zabranjena i neprihvatljiva, ona se ispoljava u odnosu na partnera/icu jer negdje mora izaći. Ljutnja je specifična emocija koja s jedne strane može biti vrlo korisna, ali i vrlo razarajuća ako nismo svjesni njezine siline i kako s njom.
Odrasla osoba u odnosu
Mnogi moji klijenti se jako iznenade kada spomenem odraslu osobu u odnosu. Najčešće smo u odnosu u ulozi Djeteta ili Roditelja, a vrlo malo u Odrasloj osobi. Prema transakcijskoj analizi svi mi imamo u sebi ego stanje Djeteta, Roditelja i Odrasle osobe (kada se govori o ova tri ego stanja ona se uglavnom pišu velikim početnim slovom radi lakšeg razumijevanja). Dijete u nama je naš intuitivni, kreativni, osjećajni dio iz kojeg izvire radost i veselje života. Međutim tu se nalaze i svi naši strahovi, povrede, zastarjeli obrasci ponašanja itd. Roditelj je ego stanje iz kojeg se javlja sve ono što smo naučili od svojih roditelja, kako svijet funkcionira, moralne vrijednosti, pravila ponašanja i sl. Iz ego stanja Roditelja dolaze i kritike partnera/ice, moraliziranje, osuđivanje i sve ono što smo čuli ili vidjeli od svojih roditelja ( o vezi, braku, ljubavi, zajedništvu kao i njihov odnos majke i oca jedno prema drugome ).
No odrasla osoba u nama je onaj dio nas koji se oslanja na sada i ovdje. Na realne činjenice i na stvarnost. Govori iz ja lica, slobodno iznosi svoje mišljenje i osjećanja, zauzima se za sebe pritom ne povrijeđujući drugog.
Odrasla osoba u nama je autentična, odnosno svoja, svjesna sebe, drugih i svoje okoline te reagira u skladu sa situacijom. Nije kruta već fleksibilna i sposobna prilagoditi se situaciji u kojoj se nađe. Ne slijedi kruta pravila i uvjerenja koja više nemaju nikakvu vrijednost.
Ovaj naš odrasli dio može se primijeniti na sve životne situacije,a ne samo na ljubavne odnose.
Radom na sebi, proradom i završavanjem nedovršenih situacija iz prošlosti, puštanjem osjećaja, postajemo svjesniji odraslog dijela u sebi i možemo ga sve više koristiti u svakodnevnim situacijama. U scenariju sa početka ovog članka svjesnost i uključenost odraslog dijela u nama znači ne dati se uvući u poznatu igru svađe, već svjesno odabrati drugačije odgovore, odnosno svjesni izlazak iz poznate uloge i naviknutog obrasca svađa.
Napisala: Marta Kravarščan, neurolingvistička praktičarka, life savjetnica, bussines coach.
Mob:091/935-6942.
Mail:[email protected]
Web stranica: http://psihoterapijasavjetovanje.com/
Facebook stranica: Put Promjene-centar osobnog i poslovnog razvoja
