Sve dok pristajemo prosuđivati druge, zasljepljujemo sami sebe i zadržavamo se zatočenima u percepciji koja našoj duši ne dopušta razvoj i rast. Prosuđivanjem samo otkrivamo na koje sve načine ograničavamo sami sebe.
Odgovorite iskreno – osjećate li se bolje u društvu ljudi koji su uspješniji ili onih kojima ide lošije nego vama?
Jeste li ikad razmišljali o tome što nas navodi na prosuđivanje drugih i zašto je prosuđivanje tako raširen fenomen? Naravno, priča koju sebi redovito prodajemo svodi se na ideju kako smo (neupitno) dobronamjerni i znamo što je ispravno ili kako bi drugi trebali živjeti i ponašati se, dok je, u suštini, stvar sasvim drukčija.
Naša potreba za prosuđivanjem drugih primarno proizlazi iz vlastitog osjećaja manje vrijednosti kojeg uglavnom nismo svjesni. Drugim riječima, prosuđujući druge, nesvjesno pokušavamo prikriti vlastite mane i slabosti tako što pokušavamo umanjiti vrijednost drugih kako bismo ublažili bol u sebi prouzročenu aktivacijom osjećaja manje vrijednosti.
Ako malo bolje promislite, shvatit ćete kako nemate potrebu prosuđivati ljude za koje osjećate da su na neki način gori od vas, nego se ona javlja u odnosu na ljude koje doživljavate boljima ili uspješnijima od sebe.
Imate je u odnosu na one koji imaju ili su dobili nešto što biste i vi željeli, a nemate. Imate je u odnosu na one koji uživaju u uspjehu koji i vi duboko u sebi želite, a možda se sebi to i ne usudite priznati.
Lažne maske suosjećanja
Osjećate li se bolje u društvu ljudi koji su uspješniji ili s onima za koje osjećate da im ide lošije nego vama? Vrlo je važno iskreno odgovoriti na to pitanje jer se u vašem odgovoru skrivaju motivi koji uvjetuju kakvi će ljudi pretežito biti u vašem životu.
Većina ljudi, na žalost, osjeća se bolje slušajući priče o ljudima kojima je lošije nego njima te im tužne ljudske sudbine služe da bi ublažili vlastiti nemir i bol. Dok slušaju takve priče, na svojem licu često drže maske suosjećanja i solidarnosti, ali im one zapravo služe kao „balzam“ kojim liječe vlastitu bol.
Naša potreba za prosuđivanjem, odnosno za umanjivanjem vrijednosti drugih kako bismo zaštitili sebe od boli koja nam se stvori, u osnovi je prirodna obrambena reakcija i ne treba je se sramiti. Na taj način naš mozak pokušava uskladiti preveliku emocionalnu oscilaciju koja se stvorila u nama kao posljedica nesklada između naših želja i stvarne situacije.
Jedno je, međutim, osjetiti poriv za prosuđivanjem, a nešto sasvim drugo dopustiti si da takav poriv dominira našim pogledom na svijet.
Dopustite si rasti
U redu je imati obrambene reakcije, ali imajte stalno na umu da na Zemlju nismo došli štititi svoje slabosti i tražiti legitimno opravdanje za njihovo postojanje, nego rasti i razvijati se te maksimizirati svoj potencijal i unutarnju snagu kojom raspolažemo.
Sve dok pristajemo prosuđivati druge, zasljepljujemo sami sebe i zadržavamo se zatočenima u percepciji koja našoj duši ne dopušta razvoj i rast. Prosuđivanjem samo otkrivamo na koje sve načine ograničavamo sami sebe.
Jednom sam čuo drevnu indijsku priču koja kaže da prosuđujući drugoga, uzimamo dio njegove loše karme i stavljamo je na sebe. I zato sljedeći put kada osjetite potrebu nekoga prosuđivati, prisjetite se ove poruke i upitajte se želite li ostati zatočeni u postojećem načinu razmišljanja ili situaciju koja vam uzrokuje potrebu za prosuđivanjem želite iskoristiti kao poziv na promjenu postojećeg načina razmišljanja i gledanja na svijet.
Vjerujem kako će vam ova pitanja pomoći da osvijestite u kojem smjeru želite putovati kroz život.
67 STVORITE NOVO JA
