Ljubav, ta čudesna „tvar“ od koje je sazdana suština ljudskog bića nije odnos niti traži odnos s bilo čime ili bilo kime izvan nas samih da bi živjela. Ona ne čini usporedbe. Ona ne lijepi etikete. Ona ne odabire. Ona ne pravi računice. Jer ona jednostavno jest. Već tu. U svakome od nas.
“Ono što tražiš, traži tebe.” – Mevlana Dželaludin Rumi
U romanu „Indijski gost“ mađarske spisateljice Renée Erdős majka jedne budimske obitelji nakon Prvog svjetskog rata oboljela je od čežnje za jednim od dvojice svojih sinova koji je otišao u rat i čiji povratak iščekuje već jedanaestu godinu.
Čitavo to vrijeme iščekivanja ona svu svoju pažnju, kako onu budnu, tako i u onu u snovima, posvećuje isključivo tom svom djetetu čijem se povratku čeznutljivo nada kako bi mu mogla dati svu svoju majčinsku ljubav i osjetiti njegovu. Istovremeno je potpuno „slijepa“, potpuno „umrla“, potpuno bez života za sve druge i za sve drugo što rijeka života donosi pred nju pa tako i za svoje drugo dvoje djece – predivnu kćer i drugog sina.
Iako su oni čitavo to vrijeme ovdje uz nju, svoju majku, strpljivo čekajući svaku mogućnost da joj pruže štogod im se učini da bi je moglo osvijetliti, pokrenuti, otvoriti za primanje i davanje LJUBAVI, njihova ih majka jednostavno „ne vidi“.
Vrata njezina srca i njezine duše potpuno su zatvorena, brava kao da je potpuno zahrđala, a ključ se ne nazire nigdje u blizini. I tako sve do dolaska u njihovu kuću jednog neobičnog gosta – Dhana Vantarija (prema ayurvedi ljudska inkarnacija iscjeliteljske moći), indijskog liječnika, ujedno najboljeg prijatelja ovog drugog sina.
On svojom nenametljivom i poniznom, ali tako snažno sveprožimajućom prisutnošću, jednostavnim i jasnim riječima i pristupom počinje otvarati (i iscjeljivati) njezino srce i njezinu dušu. „Nije li ljubavi svejedno prema kome poseže? Nije li ljubavi svejedno kome se daje? Nije li svejedno koga ljubav čeka? Stranac ili znanac? … mi zapravo uvijek idemo prema ljubavi u kojoj naša duša oživi i u kojoj se smiri.“
Nije li ovo i priča mnogih od nas, samo na drugi način i s drugim likovima ispričana?! Svi mi želimo živjeti tako da se živima zaista i osjećamo.
Svi mi želimo ljubav – od koje smo sačinjeni i koja je u središtu našega bića – davati i primati kako bi neprestance osjećali toplinu onog žara koji nas potiče da stvaramo, da se mijenjamo, da rastemo i da istražujemo … bivajući tako sve bližima onoj verziji sebe zbog koje je naša duša sada odabrala doputovati OVDJE. Ali, mnogi to stanje bivanja u samoj ljubavi, tj. životu ne uspijevaju postići, točnije prepoznati i bivati u njemu (jer ono nam je dano po samom utjelovljenju OVDJE, tako da mi to već jednostavno jesmo).
Zašto? Zato što ljubav, a onda i sam život, doživljavaju kao odnos između sebe kao subjekta i onog drugog kao objekta, a ako taj objekt nije po mjeri ega (jer iz bilo kojeg razloga ne ispunjava njihova očekivanja ili ne odgovara na njihove potrebe/zahtjeve), postaje im nezanimljiv i nevrijedan njihove pažnje. Naprotiv, ono što mu je nedostupno i daleko, egu je zanimljivije i zato sve više čezne za time da dođe do njega, da ga poput kule osvoji i umetne na svoju policu odličja za izvanredne uspjehe kao još jedan trofej.
Upravo u tome je ključ. Ego, to naše ranjeno unutarnje dijete, baš poput svakog djeteta traži još i još i još više pažnje, ljubavi te potpune posvećenosti i usmjerenosti na njega kako bi moglo rasti, razvijati se i osjećati se voljenim. Baš poput tek malenog djeteta, ego je sposoban ljubav samo primati.
No, za davanje ljubavi … tek treba narasti (i iscijeliti se). Upravo zato što ego svoju vrijednost gleda i vidi tek i samo kroz usporedbu s onime što pripada vanjskome svijetu, i ljubav doživljava kao odnos između sebe kao subjekta i toga nečega iz vanjskoga svijeta kao objekta. Jer drugačije ni ne može. To su njegove granice. To su njegovi najdalji dosezi i širine.
No, ljubav, ta čudesna „tvar“ od koje je sazdana suština ljudskog bića nije odnos niti traži odnos s bilo čime ili bilo kime izvan nas samih da bi živjela. Ona ne čini usporedbe. Ona ne lijepi etikete. Ona ne odabire. Ona ne pravi računice. Jer ona jednostavno jest. Već tu. U svakome od nas.
Ljubav sam ja, sama po sebi. Ljubav si ti, sam/a po sebi. I zato … samo budi to što već jesi i … ljubav (život) nećeš promašiti.
Martina Setnik
