Stoka koja preživi tovilišta, mliječne štale i teleće farme suočavaju se s paklenim putovanjem u klaonicu. Ta stoka biva nagurana u kamione u koje idu najčešće bez hrane, vode i odmora za vrijeme trajanja puta koji ponekad može trajati danima. Mnoge krave kolabiraju na vrućini, a zimi krave se ponekad smrznu i slijepe ledom uz rub kamiona dok ih radnici ne odvoje dlijetom ili polugom.
Dok iscrpljene krave dođu do klaonice, mnoge od njih budu previše bolesne ili ozlijeđene toliko da ne mogu hodati. Tim kravama, u mliječnoj i mesnoj industriji zvanim „lošim“ ili „osakaćenim“, noge su često svezane lancima ili konopom kako bi ih se moglo odvući s kamiona.
Mnoge od životinja koje dođu do klaonice dovoljno zdrave da mogu hodati su prestrašene i ne žele sići s kamiona pa ih se šokira električnim štapom ili ih se odvuče lancima. „Životinje koje ne surađuju se tuče, podbada ih se štapovima po licu ili u rektum“; kaže bivši USDA inspektor.
„Ljeti, kad je temperatura 32 – 35 stupnjeva, transportiraju stoku na s udaljenosti od 1.200 – 1.500 milja na prikolici, 40 do 45 grla je nagurano unutra… Zimi, možete li zamisliti da se nalazite u prikolici koja je otvorena kada je zbog vjetra osjećaj hladnoće kao da je -45 stupnjeva, a prikolica vozi 80 – 95 km/h? Životinje mokre i vrše nuždu u prikolicama a nakon nekog vremena to se smrzne a njihova kopita stoje u tome. Ako padnu, možete zamisliti kako je tamo ležati 10 sati.“ – Nekadašnji veterinarski inspektor USDA – U.S. Department of Agriculture (odjel za poljoprivredu SAD-a) Dr. Lester Friedlander
Klaonica: „Umiru malo po malo“
Nakon što ih se istovari, tjera ih se kroz kanal gdje ih se upuca u glavu s pneumatskim pištoljem koji ih treba onesvijestiti. Međutim, zbog toga što se krave na traci kreću brzo, a mnogi radnici su loše obučeni i istrenirani, cijela operacija često podbaci u tome da životinje učini neosjetljivima na bol.
Ramon Moreno, dugogodišnji radnik u klaonici, rekao je za Washington post da često mora rezati noge s potpuno svjesne životinje. „Trepću. Ispuštaju zvukove“, kaže. „Glava im se miče, oči su im širom otvorene i gledaju naokolo,.. umiru malo po malo“.
Drugi radnik, Martin Fuentes, rekao je da su mnoge životinje žive i svjesne do sedam minuta nakon što im je prerezan vrat.
„Traka se nikada ne zaustavlja samo zato što je životinja živa.“
Zbog toga što industrija zarađuje više novca što više životinja ubije, radnici koji se zaustave kako bi upozorili službenike o zlostavljanju riskiraju gubitak posla. Mesna industrija cvjeta i bogati se na radnoj snazi koja se sastoji mahom od osiromašenih i eksploatiranih radnika od kojih su mnogi imigranti koji se zbog straha od deportacije nikada neće žaliti na loše radne uvjete ili okrutnost prema životinjama.
Najbolji način da pridoneseno okončanju ovakvoj okrutnosti je da prestanemo jesti meso i ostale životinjske proizvode.
ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić/peta.org
