Profesor Milica Novković zastupa izvorni odgoj koji ne podržava kontrolu djece nagrađivanjem i oduzimanjem nagrade, prezaštićivanje djece od rada i reda te sjedenje pred ekranima svih vrsta. “Dijete je rođeno dobro, samo ga treba osloboditi od onoga što ga je skrenulo s puta. Pratite ove korake i vratite svoje dijete na pravi put!”
Kako da se promjene one mame koje previše kontroliraju život svoje djece?
Prvo bih odgovorila na drugi dio pitanja: “Koje mame previše i najviše kontroliraju svoju djecu”?
Suvremene mame “plišane” svijesti (one koje podržavaju nagrađivanje djece i oduzimanje nagrade, prezaštićivanje djece od rada, reda, učenja, koje su u verbalizmu i one koje se ne libe da svome djetetu vrlo rano dozvole sjedenje pred ekranima svih vrsta), su najsnažniji kontrolori svoje djece. Zašto, pitate se?
Zato što u rukama imaju moćne alatke za kontrolu svega što one smatraju da treba kontrolirati. Imaju u rukama “mrkvu”, kojom izvornu svijest djeteta mijenjaju u interesnu i put kontroli djeteta je otvoren.
A što to majke kontroliraju i kako sve počinje? Sve kreće od bebe tako što majke počinju kontrolirati nagon gladi djeteta, baš ono što se ne smije kontrolirati jer dijete zna kada je gladno. Tu na toj točki padaju mame na ispitu i svi daljnji problemi kreću odatle. Beba točno zna kada je gladna i koliko joj mlijeka treba.
Ali kada beba plače, a majka ne zna zašto, onda joj neprestano daje dojku ili ekran, šaljući joj poruku: “Kada god plačeš dobit ćeš dojku ili “baby program””. Dijete polako gubi vezu s nagonom gladi jer ne zna jesu li dojka ili ekran tu zato što je gladno ili zato što treba šutjeti i biti mirno.
Prva kontrola dojkom i ekranom, touch telefonom temelj je svih daljih kontrola. Još veći problem nastaje kada beba prelazi na čvrstu hranu. Kada beba odbije hranu majka umjesto da shvati da je njeno da nudi, bebino da odbije ili prihvati, mama se odmah maši za jedan od odgojnih modela, najčešće se maši za tu opasnu “mrkvu”, danas zvanu touch telefon – treći roditelj.
Dijete jede samo kada majka obeća da će nešto dobiti (telefon, slatkiš, crtani film, novu igračku i sl.). Dijete tada jede i kada nije gladno, skuplja igračke i kada mu se ne skupljaju, ide na spavanje kada mu se ne spava, sprema se u vrtić iako nema trunke radosti, kasnije uči iako mrzi učenje.
Mamina kontrola mrkvom je moćna, jer dijete ipak ispunjava ono što majka traži jer su mrkva i ekran još u njenoj vlasti.
Mamina kontrola polako slabi
Mama brzo uviđa sve opake posljedice kontrole mrkvom i ekranom. Dijete postaje pohlepno, agresivno, zavidno, lijeno, tvrdoglavo, histerično i mamina kontrola postaje sve slabija. Dijete počinje kontrolirati majku govoreći: “Ako ti misliš da ti ja….”, reći će joj i petogodišnjak: “Onda neću glupe igračke, već hoću pametni telefon”.
Negdje oko dvanaeste godine mamina kontrola gotovo da gubi moć jer vršnjaci sada kontroliraju njeno dijete. Kako? Opet uvjetovanjem: “Ako se misliš s nama družiti, ako ne želiš da te odbacimo i ne tučemo moraš biti po mjeri društva, nećeš učiti, bit ćeš drzak prema obitelji, pravit ćeš probleme, imat ćeš najbolji telefon, najbolje tenisice, bit ćeš s nama umrežen kada igramo igrice, nećeš biti štreber”.
Kontroli vršnjačkoj nema kraja. Kada majke shvate da je moć njihove kontrole postala ne-moć rado bi pristale odbaciti kontrolu, ali tu je sada društvo koje neprestano opominje da roditelj mora kontrolirati svoje dijete u svakom trenutku tako što mora znati kakav je u školi, što ima za domaći, bježi li sa satova, gdje je, s kim je, što gleda i koliko je pred ekranima, je li ga netko zlouporabio na internetu, krade li, laže li.
Baš u tom trenutku, kada bi mnoge majke odustale društvo nudi elektronske dnevnike i majka tada u svakom trenutku zna uspjeh i ponašanje svoga djeteta u školi, društvo nudi aplikaciju kojom majka prati svoje dijete u stopu. Majka koja je donedavno imala snažnu kontrolu nad djetetom pa ju je izgubila, sada stiče iluziju da joj se moć vratila. Hoće li majka ovakvom kontrolom vratiti dijete učenju, dobrom ponašanju, zdravlju to će samo majke kontrolori uskoro znati.
Ja u ove bajke ne vjerujem. Jedno je jasno da ovim tehnološkim igrarijama ne dobiva mnogo ni dijete, ni majka, ni društvo. Prvo je majka kontrolirala dijete, onda je dijete kontroliralo majku, onda su vršnjaci kontrolirali dijete, sada društvo kontrolira sve njih skupa. A uskoro će svi kontrolirani, kontrolirati društvo tako što će i djeca i mame odlaziti u depresiju u bolesti, u suicide.
Ne kontrola već zdrave granice
Svaka mama koja u ovom trenutku čita ovaj tekst, ukoliko shvati dokle je i sebe i dijete dovela kontrolom, vjerojatno će poželjeti ukinuti kontrolu štapom i mrkvom i uvesti postavljanje zdravih granica svome djetetu. U tome može uspjeti ako hrabro ukine uzroke koji su doveli do pogubnih posljedica kontrole.
Uzroci su: Nagrađivanje, kao ucjenjivanje djeteta, neprestano kažnjavanje, prezaštićivanje djeteta od rada, reda, učenja, verbalizam, kao prazne riječi i za početak majka mora shvatiti da nisu problem ni telefon ni kompjuter ni internet ni televizija. Problem su sadržaji koje dijete bira. Plišani um djeteta konzumira najgore sadržaje jer su njemu slični. Ukidanjem uzroka dijete se polako vraća svome izvoru na kojem su ljubav i dobrota djeteta, a ne interes i strah.
Tada razuvjetovani um polako ulazi u poslušanje i prosto traži zdrave granice, jer su mu one potrebne u ovom opasnom svijetu koji smo stvorili kontrolama, strahom ili interesom.
Koliko slobode mama mora dati djetetu?
Što suvremene mame, koje odgajaju mrkvom i štapom podrazumijevaju pod slobodom, to je težište ovog pitanja? Ako bi pitali suvremenu mamu što je za nju sloboda, koju treba dati svome djetetu vjerojatno bi smo dobili odgovor koji bi sadržao njenu dilemu:
“Hoću li mu dopustiti da ostavlja igračke po cijeloj kući i još mi ne dozvoljava da ih pokupim, hoću li mu dozvoliti da me udara, vrijeđa, da me maltretira zahtijevajući da se ponašam ili učinim baš to što on traži, hoću li mu dopustiti da danas da ne ide u školu, jer je noćas igrao igrice do zore ili nije spreman za kontrolni ili nije naučio lekciju, hoću li ga pustiti da bude vani do kasno, kao njegovi vršnjaci iako je tek peti razred, hoću li mu dozvoliti da ide u igraonice, da se druži dječacima, djevojčicama, a meni se ta djeca baš ne sviđaju, da gleda najgore sadržaje na netu, da ima slobodu da sate provodi na ulici, u vožnji biciklom ili u skitnji, a za dva mjeseca polaže malu maturu ili ima nekoliko jedinica?”
Dalje slijed nastavite sami. Najvjerojatnije da nikada mame neće biti u dilemi pitajući se: Koliku slobodu trebam dati djetetu da bi bilo dobro, poslušno, vrijedno, kulturno, darežljivo, nesebično, požrtvovano, umjereno u jelu, u piću, to je sloboda u dobru i ona je bezgranična.
Za slobodu u zlu uvijek se pitamo koliko je dati ili ograničiti. Odgajati štapom i mrkvom stvaramo dijete koje se bori za slobodu kao anarhiju, a mame su tu, samo da daju ili ograniče željenu “slobodu” djeteta. Kada mu date mali prst dijete hoće cijelu šaku. Ako dijete odgajate plišano onda ste zbilja vi taj “bog” koji daje djetetu “slobodu”.
Izvorni odgoj i sloboda
Ako stvari promatrate iz kuta Izvornog odgoja onda znate da je Bog čovjeku dao bezgraničnu slobodu u Dobru. Izvorni odgoj ne dresira i ne krivi izvorno biće djeteta ni štapom ni mrkvom. Takvo dijete neće biti pohlepno, lijeno, nasilno, tvrdoglavo, neće biti ovisno od najgorih virtualnih sadržaja pa je logično da će se opredjeljivati za slobodu u Dobru.
Tema na koju trebam dati odgovor je: “Koliko slobode mora mama dati djetetu”? Sloboda se ne daje ako djetetu niste uvjetovali um ni negativno ni pozitivno. Dijete izvorne svijesti kako raste polako osvaja sam slobodu u Dobru.
No, ako govorimo o trenutku u kojem živimo kada smo sve pojmove i sve vrijednosti pobrkali onda naučimo mame da onaj koji daje ili ne daju slobodu djetetu, on ustvari i dalje kontrolira dijete. A rekosmo koji je krajnji rezultat kontrole štapom i mrkvom.
Što učiniti s prvakom koji neće da uči, neće da sluša učiteljicu, mamu, tuče djecu u školi, udara sestru i vas, prijeti vam da od sutra neće u školu, koji histerizira kada mu oduzmete touch telefon, koji neće jesti bez crtanog filma, neće da legne do ponoći, neće ustati ujutro dok se sa njim ne igrate u krevetu, neće i samo neće?
Mama mora znati da se ovo dijete izborilo za slobodu u zlu. Mora znati da su uzroci ovakve “slobode” štap, mrkva, prezaštićivanje, verbalizam i prerano stavljanje djeteta pred ekran. Ako znate uzroke, ukinite ih u dogovoru s djetetom. Postavite nova pravila, dijete će ih u početku poštovati ili kršiti, prateći jeste li vi donijeli ozbiljnu odluku da se mijenjate i odbacite sve plišane odgojne modele. Polako ćete dijete uvoditi u radostan rad na bazi dobrovoljnosti pa time i u red.
Dijete će polako ali sigurno skupa s vama krenuti put Izvora na kojem su ljubav, dobrota i sloboda. Sloboda? Znate li od čega će vaše dijete biti slobodno?
Slobodno od pohlepe, agresije, autoagresije, lijenosti, tvrdoglavosti, a takvom slobodnom djetetu neće mame davati slobodu. Roditelj će budno pratiti svoje dijete i uvijek će znati kada djetetu postaviti zdrave granice. Zdravim granicama roditelj ne ukida slobodu djetetu. Dijete nema iskustvo koje ima roditelj o suvremenom životu u kojem nas vreba bezbroj opasnosti i zato su granice preko potrebne. Dijete izvorne svijesti će voljeti i slušati svoga roditelja i biti mu zahvalno što mu postavlja granice, uvijek i jedino bez štapa i bez mrkve.
Gdje je granica između “to radim za njegovo/njeno dobro” i posesivnosti?
“Radim za njegovo/njeno dobro” iz kuta suvremenog odgoja ovako bi izgledalo: Tučem ga da zapamti da ovu grešku ne smije ponoviti i to je sve za njegovo dobro. Kontroliram ga mrkvom opet za njegovo dobro, jer ako ga potkupljujem bar će natjerati sebe da radi, uči, bude kulturan i da sutra grize “biznis”.
Prezaštićujem ga od rada da se ne muči, da uživa u životu dok je mali, naradit će se kada poraste. Objašnjavam mu po sto puta svakog dana da mora učiti, da mora spremiti svoju sobu, da mora prati ruke prije svakog jela i sve za njegovo dobro u nadi da će bar nešto usvojiti iz moje priče i sutra primijeniti u svom životu.
Mnogi roditelji danas u naletu priča o značaju tehnološkog razvoja daju djetetu prerano tehnologiju u ruke, smatrajući da je to za dobro samog djeteta jer će se brzo uklopiti u tehnološko društvo i biti potpuno u trendu.
Nažalost, sve to “za njegovo dobro” ubrzat će razvoj pohlepe, nasilja, lijenosti, tvrdoglavosti u tom djetetu. Prerani susret djeteta s tehnologijom stvara ovisnika od najgorih sadržaja, neznalicu, imitatora, koji samo igra igrice i koristi tehnologiju u najprizemnije svrhe.
Sve što smo radili na plišani način “za dobro djeteta” je ustvari oblik posesivnosti ili konkretnije to je način kontrole djeteta svuda i na svakom mjestu. Roditelj ima iluziju kontrole i posesivnosti jer djeca vrlo brzo shvate da ništa nismo radili za njihovo dobro i tada počinju sukobi u obitelji.
Dijete je prvo postalo ovisno od vašeg “dobročinstva” i kada mu pokušate ukinuti tu vrstu činjenja učinit će sve da vam to ne dozvoli. On sada kontrolira i posjeduje vas, jer neće ništa učiniti bez vašeg “dobročinstva”.
Vrlo brzo dijete poraste i otima se vašoj kontroli, vašoj posesivnosti, vašem činjenju za njegovo “dobro”. Sada traži moćnije “dobročinitelje”.
Roditelj tada gubi onu staru njemu dobro poznatu “ugodnu” moć, moć posesivnosti nad djetetom. Dijete će hrliti u zagrljaj droge, alkohola, kriminala, prostitucije, moćnim sredstvima i pojavama koje će ga posjedovati u potpunosti, a roditelju ostaje da se pita gdje je pogriješio.
Znam da se ljutite na mene što vas suočavam s posljedicama plišanog odgoja. Vjerujte one se ne događaju samo drugima, mogu se dogoditi i vama. I zato učinite vrhunsko dobro za svoje dijete:
Nikada ga ne uvjetujte – ni pozitivno ni negativno. Stvarajte uvjete u kojima će se dijete samospoznati, uvjete u kojima će samoostvariti svoj predivan potencijal, svoje zdrave potrebe i svoje talente. Ne zaboravite, sve to bez štapa i bez mrkve. Probajte i vidjet ćete da je moguće.
Kako pobijediti sebe i pustiti dijete da napravi grešku kako bi se “opametilo”?
Jedan od principa Izvornog odgoja glasi: “Greška, koju načini dijete i nije greška, to je iskustvo na kojem dijete uči, raste, odrasta”.
Tradicionalna obitelj je postavljala jasna pravila pred dijete i nije praštala grešku i kršenje pravila. Koristila je štap da dijete ispravi i nikada ne ponovi tu grešku niti da prekrši dano pravilo. Dijete možda nije ponavljalo tu grešku iz straha, ali je zato pravilo niz drugih grešaka i kršilo pravila van domašaja oka i štapa roditelja.
Moderna plišana obitelj ne postavlja unaprijed gotovo nikakva pravila pred dijete, ali zato stvara jako dobre uvjete, koristeći “mrkvu” da dijete neprestano pravi greške, a da ih nije ni svjesno.
Ako je pohlepan zbog potkupljivanja udarat će vas i vrištati dok mu ne kupite igračku, ako je lijen zbog prezaštićivanja činit će niz grešaka tijekom dana, neće učiti pa će dobivati slabe ocjene pa će bježati iz škole da ne dobije nove slabe ocjene pa će se uhvatiti u kolo s lošim društvom iz čega će proisteći mnoštvo novih grešaka.
Roditelj neprestano pokušava ispraviti greške djeteta kontrolom štapom ili mrkvom. Kada se premori, u jednom trenutku se okuraži i poželi pobijediti sebe kao kontrolora. Vidi da ni kontrola štapom i mrkvom ne pomaže i da se greške djeteta umnožavaju i sebi kaže: Možda je došlo vrijeme da ga pustim da pravi greške, da lupi glavom o zid i tako se “opameti”.
Nažalost, u taj recept ne vjerujem, a ne vjeruje ni roditelj i zato se grčevito drži uloge kontrolora štapom i mrkvom sve dok se dijete ne otme potpuno roditeljskoj kontroli. Ma u kojem uzrastu djeteta kada vas zatekne strah od grešaka koje čini vaše dijete usprkos svemu, zapamtite nije kasno da mijenjate prvo sebe. Odrecite se kazne i nagrade. Nadam se da ste se uvjerili na koju stranputicu su vas odveli i štap i mrkva. Zaronite u Izvorni odgoj, ako imate snage i dovoljno ljubavi prema svom djetetu.
Milica Novković/Vanja Milenković
