Prema definiciji zlostavljanje je ponašanje kojim se kontrolira druga osoba kroz strah, krivnju, sram, prisilu i manipulaciju. Mnogi misle ako nisu bili fizički ozlijeđeni da nisu ni bili zlostavljani. No, iako nisu ostali fizički ožiljci, zlostavljanje je emocionalno jako štetno.
Widget not in any sidebars
Emocionalno zdravlje reflektira se na kvalitetu života, samopouzdanje, kreativnost i motiviranost. Zlostavljane osobe često same sebe krive i posramljuju te ne priznaju da su žrtve. Ostali gledajući ih sa strane ne razumiju logiku takvih postavki, ali žrtva zlostavljanja ne razmišlja iz pozicije logike već iz pozicije emocija. To može biti zgodan obrambeni mehanizam dok više nije. U našem društvu otupljuju se negativne emocije s racionalizacijom, alkoholom, medikamentima, hranom, odlaskom u svijet mašte kroz knjige, serije i kompjuterske igre…. Takav obrazac možemo nazvati ignoriranjem, ali naše tijelo je inteligentno, te kao malo ignorirano dijete krene dosađivati u obliku manjih tegoba, ako i tada ne bude obraćena pažnja na njega krene vrištati prvo kroz kronične, a zatim i terminalne bolesti.
Zašto zlostavljane osobe često ne priznaju drugima, a još manje sebi da su žrtve? Zato jer kad si žrtva, onda si nemoćan, bespomoćan, tj. bez kontrole, a to nitko ne voli. Nitko ne voli biti slab. Upravo krivljenjem i posramljivanjem vrača se kontrola, moć i snaga u vlastite ruke – „Moj život u je u mojim rukama!“. Svi mi želimo biti tvorci vlastitog života i tome težimo, no kad nam se ta mogućnost oduzme onda se držimo za zadnju slamku spasa. I to je stvarno slamka, lomljiva i tanka, dugoročno beskorisna. Kontrolu u obliku srama i krivnje teško je pustit, mnogi misle ako to učine da će se raspasti kao staklena vaza kad padne i udari o pod. Mnogi ne žele niti se mogu nositi s navalom emocija koje dolaze puštanjem kontrole.
Widget not in any sidebars
Većina negira biti žrtva zlostavljanja, no rado bira mentalitet žrtve. Mnogi se osjećaju kao žrtve, svog posla, šefa, financijske situacije, roditelja, vlastite djece, loših veza, životnih okolnosti ili bolesti. Ljudima to odgovara jer je to postao dio njihovog identiteta, to su njihove životne priče, koje pričaju i za koje dobivaju pažnju, suosjećanje i brigu. Često puta ne vide izlaz, te se ljute na ideje o promijeni percepcije. Jer nitko ne zna kolika je nepravda nanesena njima, koliko je teško njima, njihov problem je pravi problem, koliko je nemoguće izaći iz toga njima, jer nemaju drugu opciju. I da stvarno oni ne vide drugu opciju, a time ju i nemaju. Nerijetko smo svjedoci vlastitih i tuđih njegovanja i hranjenja mentaliteta žrtve.
Kako paradoksalno, živjeti „mentalitet žrtve“ , a ne moći priznati sebi da si žrtva zlostavljanja. No, i jedni i drugi su žrtve vlastitih negativnih emocija i ograničavajućih uvjerenja. Ako se prepoznajete u mentalitetu žrtve ili žrtve zlostavljanja, ili oboje, potrebno je „kopati duboko“. Što znači kopati duboko? Znači činiti što god je potrebno da bi se očistila pitanja s izvora, u prošlosti gdje su i započela. Svaki sram, krivnja, potreba za kontrolom ili pažnjom rezultat je dubljeg emocionalnog problema formiranog specifičnim događajima u prošlosti. Koju god terapiju smatrate adekvatnom i voljni ste u nju uložiti određeno vrijeme, mijenjati ćete sebe, to je jedino što svi mi možemo učiniti, a time mijenjamo i svijet. Poznata izreka kaže – Promjena počinje u nama!!!
Ana Pintar, www.freya-eft.com.hr
