Pronalazak sebe kroz svoje unutarnje dijete

“Tek kada prihvatimo dijete u sebi, možemo biti cjeloviti i svoji.”

Pojam „unutarnje dijete“ je zapravo pojam za intuitivno i nesvjesno iz vremena odrastanja. U svakoj odrasloj osobi postoji odrasli dio i dijete. Ta dva pola čine cjelovitost i jedno bez drugoga ne mogu skladno funkcionirati. Kada ta dva vida osobnosti nisu povezani-zbog ranjenosti, disfunkcije ili nedovoljnog razvoja-ta odrasla osoba ima u sebi osjećaj sukoba, praznine i unutarnje samoće. Mnogo odraslih negira dijete u sebi zbog straha od jačine dječjih osjećaja tuge, boli i ljutnje. No na isti način ako ne možemo osjetiti tugu, bol i ljutnju, ne može osjetiti ni potpunu radost i ljubav u životu. Najčešće iza nemogućnosti pokazivanja osjećaja, skriva se strah od odgovornosti i neuspjeha. Odraslost „podrazumijeva“ ozbiljnost, rad, brige i obaveze. Kako odrastamo tako napuštamo dijete u sebi i odlazimo u ozbiljan svijet odraslih. Međutim, tim odvajanjem od djeteta u sebi, negiramo svoje osjećaje, intuiciju, tijelo, živost, kreativnost i pozitivnu energiju. Iz istog razloga u današnje vrijeme veliki broj roditelja teško razumije svoje dijete i ono što njemu istinski treba. Negirajući ta dva pola u sebi, odrasli postaju kruti, zatvoreni, nezadovoljni te smatraju život kao patnju ili vječitu borbu i „moranje“.

Posljedice nepovezanosti sa unutarnjim djetetom

Svi smo mi satkani od osjećaja. Dijete u nama je posebno osjećajno, inutitivno, iskonski mudro. Iako odrastanjem odlazimo u svijet razuma i logike, trebamo i drugi spektar – osjećaje. Nesposobnost proživljavanja vlastitih osjećaja kao i otuđivanje od vlastitih osjećaja dovodi do različitih problema. Neki od tih problema su depresija, anksioznost, napadaji panike, pretjerano hranjenje, različite ovisnosti, uzimanje antidepresiva te općenito nezadovoljstvo životom. Jednom rječju mogli bi sve to nazvati bježanje od sebe i svojih osjećaja. Osjećaji su tada jednostavno prebolni.

Temelj problema leži u djetinjstvu, a posljedice su naše ponašanje i reakcije u sadašnjosti. Nitko nije imao savršene roditelje jer to nije ni moguće. Jedan dio odraslih ljudi imao je podržavajuće roditelje koji su mogli prepoznati i pravilno odgovoriti na većinu njihovih dječjih potreba, no također drugi dio je imao nepodržavajuće roditelje koji se nisu znali nositi sa datom roditeljskom ulogom. Tada su djetetove potrebe za pozornošću, prihvaćanjem, poštovanjem, nježnošću i dopuštanjem bile zanemarene i potisnute. Potisnute na način da je dijete u nepodržavajućoj okolini uvijek „dobro“ i nikada nije ni uplašeno, ljuto, tužno, nezadovoljno ili ljubomorno. Dobro je samo na površini dok je duboko u sebi puno emocija i potreba koje traže svoje mjesto pod suncem. Kao odrasla osoba nastavljamo se ponašati na isti način kako smo se ponašali u djetinjstvu u kontaktu sa nama važnim osobama.

Nepovezanost sa našim unutarnjim djetetom, može dovesti do burnih reakcija ljutnje ili tuge koje ne odgovaraju situaciji u kojoj se nađemo. Ovisno o nezadovoljenim potrebama ili željama, dijete u nama može izražavati bunt,ljutnju, nezadovoljstvo, tugu i pojavljivati se kada se najmanje nadamo. Kao i malo dijete u stvarnom životu, ono nas jednostavno vuče za rukav da skrenemo pozornost na njega i vidimo što ga boli ili muči. Međutim, ako zanemarimo taj unutarnji glas tada zanemarujemo svoju intuiciju koja nas vodi cjelovitosti i onome što nam treba da bi bili ispunjeni i zadovoljni. Živimo pasivno ili agresivno, prilagođavamo se svijetu ili se borimo sa njime. No ni jedan od tih načina nam ne donosi ono što želimo. Dok radimo posao koji ne volimo, ostajemo u nezadovoljavajućem odnosu, pribjegavamo različitim ovisnostima, duboko u sebi znamo da nismo povezani i da ne slušamo svoju dušu.

 „Samoća je knjiga koju ne želimo pročitati.“

Kada stanemo te osjećaji djeteta dođu na površinu, makar na kratko, brzo ih ugasimo hranom, cigaretama, alkoholom, različitim elek.uređajima, poslom, shopingom ili nečim što nam može potisnuti te osjećaje. U trenutku samoće izlaze na površinu i sve naše neispunjene želje, bolne situacije te se otvaraju emocionalne rane koje stalno „krvare“. Upravo zbog nepovezanosti sa djetetom u nama javlja se osjećaj praznine, usamljenosti ili kako ga neki nazivaju „crna rupa“. Taj osjećaj je duboko povezan sa svim našim sjećanjima i iskustvima koja su najčešće bolna i duboko zakopana. Sve dok napokon ne pogledamo to dijete u nama i pomognemo mu da kaže što ga muči i što mu treba, emocionalne rane neće prestati „krvariti“.

Ponovno povezivanje s unutarnjim djetetom

Djetetu u sebi moramo prići nježno, otvorenog uma i srca sa iskrenom željom da ga vidimo i čujemo. Na isti način kao kada prilazimo malenom djetetu, otvoreno i sa zanimanjem. Djeca instinktivno znaju prepoznati iskrenost od lažne prijetvornosti. Tako će i dijete u nama osjetiti kada mu se iskreno približavamo, a kada lažno. Ako smo dovoljno strpljivi, iskreni i nježni, ono će se pojaviti i reći nam kako se osjeća i što mu treba u određenom trenutku. Taj maleni dječak ili djevojčica u nama, skriveni su iza zidina boli, tuge, usamljenosti, straha, ljutnje i nemira. Ranjeno i povrijeđeno dijete vjeruje da neće preživjeti ako nekome iskreno kaže što osjeća i što ga sve muči. Zato vam u ovom procesu iskusni terapeut koji je i sam osvijestio u sebi svoje unutarnje dijete,može pomoći da lakše dođete do tog dijela u sebi te ga izlječite.

Najčešće vođenim dijalogom (pitanjima i izjavnim rečenicama) možemo pozvati dijete u nama:

ODRASLA OSOBA:

Što bi želio danas raditi?

Gdje bi želio da idemo?

Što voliš jesti?

Želiš li biti ovdje?

Možeš li mi reći što misliš o ovome danas?

Da li sam te povrijedio/la nečime?

Tu sam, slušam te.

Možeš mi reći kako se osjećaš.

Volim te bez obzira na sve.

Dijete u nama zapravo samo želi da ga volimo bez obzira ako je ponekad srdito, tvrdoglavo i teško. To je njegovo ponašanje, ali njegovo biće je u suštini dobro i plemenito. Iako možda nismo imali roditelje koji bi u svakom trenutku znali prikladno odgovoriti na naše potrebe ili osjećaje, možemo polako u sebi izgraditi njegujućeg i mudrog odraslog-roditelja. Onakvog kakvog želimo da ima naše unutranje dijete.

Dobar unutarnji roditelj

Duboko u sebi znamo da ispunjavanje potreba i dobro roditeljstvo uključuje pet kvaliteta ljubavi: pozornost, prihvaćanje, poštovanje, nježnost i dopuštanje (Richo,2011.). Kao djeca uvidjeli smo da nam roditelji ponekad to ostvaruju, a ponekad i ne. Ovih pet kvaliteta počinju kao potrebe koje ispunjavaju naši roditelji, zatim to tražimo od svojih partnera da bi ih na kraju pronašli i razvili u sebi. Budući da smo dijaloška bića, naše samopoštovanje proistječe iz dodira sa onima koji pružaju te kvalitete. Nakon nekog vremena shvatimo da nam drugi ne mogu dati ono što uistinu trebamo, ma koliko mi to tražili od njih. Iscjeljenje, osjećaj cjelovitosti i povezanosti možemo postići tako da sami u sebi stvorimo dovoljno dobrog unutarnjeg roditelja sa navedenih pet kvaliteta. U sebi nosimo dar priključka-to su arhetipovi majke i oca, urođeni spremnici u našoj psihi koji skladište energiju majke i energiju oca. Međutim te spremnike mogu zamijeniti i drugi pojedinci pa i mi sami. Neophodno je i zdravo primati ostvarenje potreba i iz drugih izvora, tokom cijeloga života te ne očekivati da će to moći napraviti samo naši roditelji ili partneri.

Pet kvaliteta dobrog unutarnjeg roditelja

Pozornost – znači usredotočenost na nas, senzibiliziranost za naše potrebe i osjećaje. Pozornost znači budno promatrati bez osjećaja nadzora ili mijenjanja onoga što zateknemo. Ako nam je u djetinjstvu nedostajalo pozornosti, postoji mogućnost  da naučimo na kreativne načine skretati pozornost na sebe te je tražiti od ljudi koji nam nisu roditelji. Jesu li me slušali strpljivo i otvoreno?

Prihvaćanje – znači da nas se prima s poštovanjem, što uključuje i naše osjećaje, izbore, potrebe, crte osobnosti, odnosno sve što dolazi sa nama. Ono je bezuvjetno budući da nekoga možemo prihvatiti i bez da se slažemo sa nekim njegovim izborom ili postupkom. Kada vas prihvaćaju tada vam vjeruju, osnažuju vas, razumiju te potpuno potvrđuju kao jedinstveno biće. Ako nam je u djetinjstvu nedostajalo prihvaćanja, možda se osjećamo posramljeno ili nesposobno u odrasloj dobi. Jesu li roditelji vjerovali u vas na način da danas vjerujete sebi?

Poštovanje – ono daje dubinu prihvaćenju. Poštujem te i prihvaćam takvog kakav ti jesi.  Poštovanje u sebi sadrži i zahvalnost za svaku nježnost ili dar koje primamo.Koliko sam zahvalan/na na onome što imam?

Nježnost – naša primarna potreba u djetinjstvu, ali i u odrasloj dobi je davanje i primanje ljubavi. Ljubav izražavamo emocionalno, duhovno i fizički. Koliko ljubavi smo primali, toliko ljubavi sada možemo i dati. Naše tijelo pamti svaki zagrljaj, topli pogled, nježnu ruku koja nas vodi. Kada smo voljeni i kada volimo, ništa nije nemoguće. Na koje sve načine sebi pokazujete ljubav?

Dopuštanje –kada roditelji dopuštaju djetetu izbor i mogućnosti razvoja u skladu sa njegovim unutarnjim bićem, ono uči da ima pravo biti ono što jest. Neki roditelji nameću kruta ograničenja kad su u pitanju prehrana, spavanje, odijevanje, a u odrasloj dobi sami sebi ne dopuštamo slobodu i bolji život jer živimo po krutim pravilima i normama. Na taj način se stvara lažno ja koje se trudi živjeti prema tuđim željama i potrebama. Dopuštate li sebi biti ono što jeste te živjeti život kakav želite?

Ovih pet kvaliteta donose iskrenu budnost u svakom trenutku. Kada se povežemo sa svojim unutarnjim djetetom i razvijemo u sebi podržavajućeg roditelja, puštamo kontrolu i iluzije te polako skidamo masku koju smo tako vjerno čuvali. Ona nam tada više ne treba jer možemo živjeti svoj život, onako kako mi želimo i u skladu sa našim najdubljim bićem.

Poruka unutarnjeg djeteta odrasloj osobi (napisano uz dopuštenje jedne klijentice nakon rada sa unutarnjim djetetom):

Želim da me pustiš da budem svoja i da u miru radim ono što volim.

Pusti hranu, savršenstvo, bol, prošlost i vrijeme. Uživaj. Slušaj srce. Kupi mi haljinu,

dopusti da budem lijepa, zgodna i uspješna. Ali i da budem sretna onako kako ja želim.

Ako je nešto teško, dopusti da stanemo i idemo polako.

Nemoj me ušutkavati kada želim govoriti. Nemoj me se sramiti jer nisam savršena.

Voli sebe i živi svaki dan onako kako ti sama želiš. Puštaj osjećaje onako kako ti dolaze.

Ne moraš sve odmah znati, učiš pomalo i razvijaš se. I na kraju svega: Budi ono što ti jesi! 

Napisala: Marta Kravarščan, neurolingvistička praktičarka, life savjetnica, business coach.

Za sva pitanja, konzultacije ili dogovor savjetovanja kontaktirajte me na:
Mob:091/935-6942 
Mail:[email protected]
Facebook stranica: Put Promjene – centar osobnog i poslovnog uspjeha
Web stranica: http://psihoterapijasavjetovanje.com/