“Bilo bi sasvim prikladno klasificirati zle ljude kao specifičnu varijantu narcisoidnog poremećaja osobnosti… psihijatri su počeli pridavati sve veću pozornost fenomenu narcizma, ali naše razumijevanje te teme još je u povojima.” – M. Scott Peck
“Zlo ne čine ljudi koji su nesigurni u svoju pravednost, koji preispituju vlastite motive, koji se brinu hoće li izdati sami sebe. Zlo u ovom svijetu čine duhovne debele mačke, farizeji našeg vremena, samopravedni koji misle da su bez grijeha jer ne žele trpjeti nelagodu značajnog samoispitivanja.” – M. Scott Peck, Ljudi laži
Većina političara sebe proglašava uzorima vrline, ali mnogi od njih kompulzivno lažu, upuštaju se u korupciju, cenzuriraju i demoniziraju one koji se s njima ne slažu te provode politiku koja uništava društvo. Jesu li takvi političari svjesni svog licemjerja? Vjeruju li doista u moralno pravednu sliku o sebi koju pokušavaju prikazati? U ovom članku, oslanjajući se na uvide američkog psihijatra M. Scotta Pecka, istražujemo psihologiju malignog narcizma kako bismo bolje razumjeli zlo koje je zarazilo modernu politiku.
M. Scott Peck definira zlo kao “tu silu, koja prebiva unutar ili izvan ljudskih bića, koja nastoji ubiti život ili živost”, ili kako nastavlja:
“Zlo je u suprotnosti sa životom… Konkretno, radi se o… nepotrebnom ubijanju, ubijanju koje nije potrebno za biološki opstanak… Zlo je i ono što ubija duh. Postoje različiti bitni atributi života – posebno ljudskog života – kao što su osjećaj, pokretljivost, svijest, rast, autonomija, volja. Moguće je ubiti ili pokušati ubiti jedan od ovih atributa bez stvarnog uništavanja tijela.” – M. Scott Peck, Ljudi laži
Svi smo mi sposobni počiniti zla djela; jer kako je primijetio Aleksandar Solženjicin, “crta koja dijeli dobro i zlo presijeca srce svakog ljudskog bića”. Ipak, dvije su vrste ljudi posebno sklone zlim postupcima: psihopati i zloćudni narcisi. Potencijal psihopata za zlo dobro je poznat, ali zloćudni narcisi su ti koji bi mogli biti odgovorni za više svjetskog zla budući da su brojčano nadmašili psihopate, a kao što Peck piše u The People of the Lie:
“Bilo bi sasvim prikladno klasificirati zle ljude kao specifičnu varijantu narcisoidnog poremećaja osobnosti… psihijatri su počeli pridavati sve veću pozornost fenomenu narcizma, ali naše razumijevanje te teme još je u povojima.” – M. Scott Peck, Ljudi laži
Središnja karakteristika narcizma je napuhan osjećaj sebe. Narcisi su previše samouvjereni i dive se sami sebi do stupnja koji nije opravdan realnošću onoga što jesu ili onoga što su postigli. Narcisoidna zaljubljenost u grandioznu sliku o sebi dovodi do zaokupljenosti samim sobom, smanjujući njihovu sposobnost suosjećanja s osjećajima i iskustvima drugih ljudi.
Narcizam postoji u kontinuumu; neki od blažih oblika narcizma, kao što je poistovjećivanje s idealiziranom slikom o sebi koju netko stvara na društvenim mrežama, nezdravi su, ali relativno benigni. Na krajnjem kraju spektra nalazi se patologija zloćudnog narcizma, u kojoj se čovjek poistovjećuje s iluzornom samoslikom moralne čistoće. Ili kako Peck objašnjava:
“Potpuno posvećeni očuvanju svoje slike savršenstva o sebi, [maligni narcisi] su neprestano angažirani u nastojanju da zadrže privid moralne čistoće… Iako se čini da im nedostaje ikakva motivacija da budu dobri, oni silno žele ispasti dobri. Njihova ‘dobrota’ je sva na razini pretvaranja. To je zapravo laž. Zbog toga su oni ‘ljudi laži’”. – M. Scott Peck, Ljudi laži
Maligni narcizam obrambeni je fenomen koji je ukorijenjen u dubokom strahu od inferiornosti ili neadekvatnosti, osobito u pitanjima morala. Zbog traume iz djetinjstva, odrastanja uz hiperkritične ili narcisoidne roditelje ili iz drugih razloga odgoja, socijalizacije ili genetike, maligni narcis ne može priznati da, kao i svi drugi, griješi, ponaša se nemoralno i posjeduje potencijal za zlo koje je ukorijenjeno u ljudskoj prirodi. Ili kako Peck piše:
“Što je uzrok ove arogantne slike o savršenstvu, ove posebno zloćudne vrste narcizma? U osnovi, to je strah. Maligni narcisi neprestano se boje da će se suočiti s vlastitim zlom… Taj je teror toliko kroničan, toliko utkan u tkivo njihova bića da ga možda niti ne osjećaju kao takvog. I kad bi mogli, njihov sveprisutni narcizam spriječit će ih da to ikada priznaju.” – M. Scott Peck, Ljudi laži
Kada psihički zdravi ljudi počine nemoralan ili zao čin, oni priznaju svoje nedjelo, osjećaju krivnju i grižnju savjesti te se pokušavaju iskupiti vraćajući se na stranu dobrih. Većina nas, drugim riječima, ima funkcionalnu savjest koja postavlja moralna ograničenja na naše ponašanje. Savjest zloćudnog narcisa, nasuprot tome, prisiljena je u stanje mirovanja neprekidnim činovima samozavaravanja.
Budući da je identitet zloćudnog narcisa usidren u grandioznoj samoslici moralne dobrote, kad moralno posrne, pribjegava racionalizacijama, konfabulacijama i drugim obrambenim mehanizmima kako bi održao osjećaj moralne ispravnosti, zaobilazeći tako savjest i bježeći od osjećaja krivnje. Budući da zloćudni narcis ušutkava svoju savjest stalnim samoobmanama, on može opetovano lagati i ponašati se na načine koji su suprotstavljeni životu, ali i dalje vjeruje da je na strani dobra. Ili kako Peck dalje objašnjava:
“Nisu njihovi grijesi sami po sebi ono što karakterizira [maligne narcise], nego suptilnost, upornost i dosljednost njihovih grijeha. To je zato što središnji nedostatak [malignih narcisa] nije grijeh, već odbijanje da ga priznaju… Umjesto da im blaženo nedostaje osjećaja za moral, poput psihopata, [maligni narcisi] neprestano gutaju dokaze svojeg zla pod sag njihove vlastite svijesti… Njihovo zlo proizlazi iz njihovog neuspjeha da sami sebe izvedu pred sud.” – M. Scott Peck, Ljudi laži
Jedan od glavnih mehanizama samoobmane koji zloćudni narcis koristi kako bi izbjegao svijest o svom moralno nesavršenom ja je, paradoksalno, upravo mehanizam koji ga navodi da počini neka od svojih najzlobnijih djela. Ovaj mehanizam je traženje žrtvenog jarca, koji, kako napominje Peck, “radi putem mehanizma koji psihijatri nazivaju projekcijom”.
Maligni narcis nesvjesno eksternalizira emocije i motivacije koje ne može prihvatiti u sebi, pripisujući ih drugim ljudima, a zatim okrivljuje te mete za ono što su zapravo njegovi vlastiti moralni propusti i nedjela.
“Prevladavajuća karakteristika ponašanja [malignih narcisa] je traženje žrtvenog jarca. Budući da u svojim srcima sebe smatraju neprijekornim, moraju napadati svakoga tko ih kori. Budući da moraju poricati vlastitu zloću, moraju druge doživljavati kao loše… Oni sebe nikada ne smatraju zlima; s druge strane, oni posljedično vide mnogo zla u drugima.” – M. Scott Peck, Ljudi laži
Narcisoidno traženje žrtvenog jarca u punoj je vidljivosti u političkom svijetu. Mnogi današnji političari toliko očajnički žele izgledati moralno pravedni da kategorički odbijaju razmotriti mogućnost da su njihove politike, mandati i društvene reforme glavni pokretači mnogo toga što nije u redu s društvom.
Kada im se predoče dokazi o njihovim katastrofalnim neuspjesima, ili kada drugi ljudi dovode u pitanje njihovu moralno besprijekornu sliku o sebi, politički zloćudni odbijaju prihvatiti krivnju i umjesto toga udvostruče svoju politiku i svaljuju krivnju za probleme društva na svoje omiljene žrtvene jarce – bilo da je riječ o drugima narodima, političkim protivnicima ili pojedincima koji pukim slučajem imaju različite političke stavove. Ili kako Peck objašnjava:
“Začudo, [maligni narcisi] često su destruktivni jer pokušavaju uništiti zlo. Problem je u tome što krivo postavljaju mjesto zla. Umjesto da uništavaju druge, trebali bi uništavati bolest u sebi… Kako život često ugrožava njihovu samopodobu savršenstva, [maligni narcisi] često su užurbano mrzeći i uništavajući taj život — obično u ime pravednosti… Oni žrtvuju druge da bi sačuvati svoju sliku savršenstva o sebi… Oni za one pod svojom vlašću stvaraju minijaturno bolesno društvo.” – M. Scott Peck, Ljudi laži
Promatrajući bolesno stanje društva, možemo doći u iskušenje da nametnemo dijagnozu malignog narcizma svakom političaru kojeg ne odobravamo. No radeći to, riskiramo ne samo pogrešnu dijagnozu, nego još gore, oponašanje ponašanja zloćudnog narcisa kao žrtvenog jarca. Ili kako Peck razmišlja:
“Doista, ne bih li i sam bio kriv za zlo tako etiketirajući druge koji se ne slažu s mojim mišljenjima? Ne bih li možda zlorabio koncept zla olako ga primjenjujući na bilo koga i svakoga tko se protivi mojoj prosudbi?” – M. Scott Peck, Ljudi laži
Kako bismo izbjegli krivo dijagnosticiranje i žrtveno janje drugih, moramo postati svjesniji svoje tamne strane. Jer što smo svjesniji vlastitih moralnih neuspjeha i potencijala za zlo, manja je vjerojatnost da ćemo svoju mračnu stranu projicirati na druge. Ili kako Jung piše: „Mnoge projekcije mogu se konačno integrirati natrag u pojedinca nakon što on prepozna njihovo subjektivno podrijetlo.”.
Ali suočavajući se sa svojom mračnom stranom, činimo više od povlačenja naših projekcija, razvijamo i šesto čulo za otkrivanje tame koja vreba iza moralno čiste maske malignih narcisa. Jer kako je primijetila psihologinja Marie Louise von Franz:
“Ako netko zna za zle mogućnosti u sebi, tada razvija neku vrstu sekundarnog vida ili sposobnosti za dobivanje daška iste stvari u drugim ljudima… silazak u dubine vlastitog zla obično mu omogućuje da razvije instinktivno prepoznavanje odgovarajućih elemenata u drugim ljudima.” – Marie Louise von Franz, Tumačenje bajki
Uz povećanu sposobnost otkrivanja zla, možemo pomoći drugima da prevladaju svoju naivnost u pogledu stvarnosti ljudskog zla. Razlog zbog kojeg zloćudni narcisi mogu pridobiti širu podršku i ustrajati na političkim pozicijama leži u tome što većina ljudi odbija shvatiti činjenicu da netko tko se toliko trudi izgledati dobar u stvarnosti može biti moralno pokvaren. Drugim riječima, većina ljudi ne prepoznaje da zlo ima tendenciju skrivati se u dobru. Ili kako je primijetio psiholog Erich Fromm:
“Glavna zabluda koja sprječava ljude da prepoznaju potencijalne Hitlere prije nego što pokažu svoje pravo lice leži u uvjerenju da potpuno destruktivan i zao čovjek mora biti vrag – i gledati s njegove strane; da mora nositi Kainov znak tako vidljivo da svatko izdaleka može prepoznati njegovu destruktivnost. Takvi đavli postoje, ali su rijetki… mnogo češće će intenzivno destruktivna osoba pokazati izraz ljubaznosti… govorit će o svojim idealima i dobrim namjerama… Dakle, sve dok netko vjeruje da zao čovjek nosi rogove, neće otkriti zlog čovjeka.” – Erich Fromm, Anatomija ljudske destruktivnosti
Kako sve više nas postaje svjesno političkog zla koje dijeli i uništava društvo, trebali bismo pokušati, koliko god je to moguće, ne dopustiti da bijes i mržnja ukaljaju naše pokušaje da budemo snaga dobra. Maligne narcise lako je mrziti, ali gajenje mržnje samo hrani njihovu zlonamjernost i čini nas lakim metama žrtvenog jarca.
Mržnja nam također šteti kroz stres koji stvara u umu i tijelu. Umjesto da se grcamo u mržnji, trebali bismo usmjeriti svoju energiju na širenje istine, budući da je istina jedno od najvećih oružja protiv zla – stoga se Sotona često naziva “ocem laži”. Trebali bismo prozvati licemjerje političkih zloćudnih narcisa, razotkriti njihove laži, ismijavati njihov pretjerani moralni ponos i gledati kako istina njihovo ponašanje čini sve očajnijim, nestalnijim i na kraju samodestruktivnim.
“Zli mrze svjetlo – svjetlo dobrote koje ih prokazuje, svjetlo ispitivanja koje ih razotkriva, svjetlo istine koje prodire u njihovu prijevaru.” – M. Scott Peck
Academy of ideas / ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
