Jednog je dana Buda sjedio u šumi s trideset ili četrdeset redovnika. Imali su izvrstan ručak i uživali u međusobnom društvu. U jednom trenutku pokraj njih je prošao jedan seljak koji je bio vrlo nesretan. Upitao je Budu i redovnike jesu li možda putem vidjeli njegove krave. Buda mu je odgovorio kako nije vidio nikakve krave u prolazu.
Seljak im je onda objasnio, “Dragi moji redovnici, ja sam tako nesretan. Imam dvanaest krava i ne znam zašto su sve pobjegle. Imam i nekoliko hektara nasada sezamovog sjemena, a insekti su sve pojeli. Toliko patim da razmišljam da si oduzmem život. ”
Buda mu je rekao, “Nažalost, moj prijatelju, nismo vidjeli nikakve krave kako prolaze ovuda. Možda da ih potražiš u drugom sjeru. ”
Seljak mu je zahvalio i otišao dalje u potragu, a Buda se okrenuo prema svojim redovnicima i rekao: “Dragi prijatelji, vi ste najsretniji ljudi na svijetu. Vi nemate nikakve krave za izgubiti. Kad biste imali previše krava oko kojih se trebate brinuti bili biste vrlo zauzeti. Zato, da bi bili sretni, morate naučiti umijeće puštanja krava.” – nasmije se Buda.
“Krave puštate jednu po jednu. U početku ste mislili da su te krave ključne za vašu sreću i pokušavali ste ih imati što više. Ali sada ste shvatili da krave zapravo nisu uvjet za vašu sreću; ako išta one su prepreka za sreću. To je razlog zašto ste odlučni u puštanju svojih krava.” – reče Buda uz veliki osmjeh na licu.
