Namjere su važne. Ali one nisu važnije od utjecaja tih namjera koji moramo sagledati. Pozitivna namjera ne nadmašuje sve drugo. Dobra namjera ne umanjuje niti briše utjecaj onoga što radite.
Bez obzira jesmo li oni koji primaju ili uzrokuju štetu, prelako upadamo u zamku korištenja svojih ili tuđih namjera kako bismo minimizirali percipirani utjecaj učinjene štete.
Namjera je važna – jedna od najvažnijih stvari koje treba postati svjestan je ZAŠTO iza svega što radimo.
Većina ljudi nije svjesna svojeg ZAŠTO iza onoga što rade, iako njihov ZAŠTO stoji iza svakog njihovog djelovanja. Sve što odlučimo, kažemo, sve što činimo, služi nekoj svrsi. Svrha iza naših odluka, iza onoga što govorimo i iza naših djela ključna je za naše osvješćivanje.
Ali niti neutralna niti pozitivna namjera ne mogu negirati učinjenu štetu ili bol koja je nekome nanesena. Usprkos tome, ljudi se ponašaju kao da je to moguće pa ćete često čuti: „oh, on ili ona to zapravo nisu mislili“. Ili „nisu to učinili svjesno“. Ili „imali su dobre namjere“. Ili „učinili su to jer su mislili da je to najbolje za mene“. Ili „nisu to učinili namjerno“. Ili „učinili su najbolje što su mogli“, itd.
Razlog zbog kojeg osjećamo potrebu da negiramo i minimiziramo negativan utjecaj nečega, ukazivanjem na namjeru, je višestruk.
Nadamo se da se ukazivanjem na našu pozitivnu namjeru uspostavljamo kao nečiji saveznik, a ne kao protivnik. Što će, nadamo se, popraviti jaz između nas i druge osobe, i kao rezultat toga, možemo se osjećati i biti društveno sigurni, i održati osjećaj jedinstva i povezanosti.
Isto tako, možemo to koristiti kao strategiju, kako bismo izbjegli da vidimo uzrokovanu štetu, jer se bojimo izravnog gledanja u nju. Bojimo se da će to dovesti do neke vrste za nas nepoželjnih posljedica.
Vjerujemo da će nam to omogućiti održavanje odnosa i bliskost s ljudima koji su nam nanijeli štetu (a izravno gledanje u to bi na neki način ugrozilo te odnose).
Ne možemo sebe vidjeti kao loše ili pogrešne. To je krajnja prijetnja našem samopoimanju. Stoga moramo uspostaviti neutralnu ili pozitivnu namjeru kako bismo se osjećali dobro u vezi sebe.
Ne želimo ulagati energiju u popravljanje i ispravljanje nepravdi.
Stoga je lakše jednostavno pokušati poništiti učinjenu štetu, ukazujući na namjere koje stoje iza nje. Volimo ukazivati na namjeru kada pokušavamo braniti nekoga tko je optužen da je prouzročio štetu (tj. učinio je nešto loše ili pogrešno). I za to možemo imati svakakve razloge. Volimo ukazivati na namjeru kada pokušavamo opravdati stvari koje mi ili drugi govorimo i radimo.
Ni neutralna niti pozitivna namjera ne poništavaju i ne uklanjaju učinjenu štetu.
Na primjer, ako je roditelj toliko nedosljedan i nepredvidljiv da nije u stanju stvoriti siguran odnos sa svojim djetetom: bez obzira na to je li roditelj namjerno bio tu za dijete kada mu je bio potreban ili je bio nedosljedan zbog podsvjesnih obrazaca, ništa ne mijenja činjenicu da je dijete danas odrasla osoba s problemom privrženosti, kojoj treba terapija i koja se teško bori u svojim odnosima.
Ili ako netko nekoga upuca na smrt, bez obzira na to je li ta osoba upucala drugu osobu namjerno ili slučajno, ona je i dalje mrtva i negativan utjecaj na sve koji su voljeli tu osobu je ogroman.
Dakle, što namjera mijenja, ako ne negira utjecaj ili učinjenu štetu? To je možda najvažnije pitanje koje si možete postaviti. U svakoj situaciji potrebno je steći naviku preispitivanja što bi jedna namjera u odnosu na drugu promijenila ili trebala promijeniti?
Poznavanje namjere iza nečijih riječi ili djela mijenja značenje koje pripisujemo iskustvu i našu interpretaciju istog. Obje su važne, i s njima se možemo osjećati bolje ili lošije.
Na primjer, saznanje da nam je osoba lagala jer se bojala izgubiti odnos s nama ako nam kaže istinu, nasuprot saznanju da nam je osoba lagala jer nas je htjela izmanipulirati definitivno mijenja kako se osjećamo u toj situaciji, s tom osobom, pa čak i sa samima sobom.
Ali namjeru možemo koristiti i na način da ostanemo nesvjesni i disfunkcionalni.
Korištenje namjere za pokušaj minimiziranja ili negiranja utjecaja je otpor priznavanju utjecaja.
A odbijanje priznavanja utjecaja mehanizam je izbjegavanja koji nas može dovesti u velike probleme. Ako ne pogledamo stvarnost (a utjecaj namjere je veliki dio stvarnosti situacije), ne možemo reagirati na ono što je stvarno. Djelovat ćemo izvan stvarnosti i nećemo moći doći do iscjeljenja. Kada koristimo namjeru kako bismo poništili utjecaj, lako se možemo izdati braneći osobu koja nas je povrijedila.
Evo primjera: Jana dolazi iz obitelji orijentirane na status. Poslali su je u internat kad je imala devet godina kako bi mogla postati profesionalna teniska zvijezda. To joj je nanijelo ogromnu traumu.
Unatoč tome što se ponašala kao da je suglasna s odlukom (jer je očajnički željela odobrenje roditelja), Jana je bila premlada da bi bila bez svoje obitelji. Stvarnost je da se nitko istinski nije brinuo o njoj i nijedna njezina emocionalna potreba nije bila zadovoljena.
U internatu je naučila potiskivati emocije. Vezala se za mjesta, a ne za ljude. Razvila je oštru natjecateljsku crtu, ne samo na terenu, već u svim područjima života. Osjećala se toliko neželjeno od oca i toliko bezvrijedno na podsvjesnoj razini da je u romantičnim vezama razvila opsesiju zbog te potrebe da bude tatina mala djevojčica.
Izlazila je isključivo s muškarcima koji su bili barem 20 godina stariji od nje i koji su prema njoj bili hladni, odbojni i koji su je ponižavali, poput njezina oca. U svakoj se vezi osjećala poniženo, nedovoljno dobro i odbačeno. A svaki puta kada uđe u novu vezu, preseli se i živi s novim muškarcem i odbacuje svoje prijatelje. Tako na kraju uvijek ostaje sama. Poremećaj prehrane koji je razvila koristi joj kako bi se pokušala nositi s emocionalnim komponentama cijele ove dinamike.
Problem je u tome što Jane odbija priznati nanesenu štetu. Voli misliti da su je roditelji poslali u internat kako bi joj pomogli ostvariti vlastite snove. Drugima govori da njezini roditelji nisu mogli znati da će ona biti toliko nesretna u internatu, i da su mislili da joj pomažu da se osamostali. Ona kaže: „Nije da me tata nije volio, zbog svojih roditelja me nije znao voljeti pa mi je ljubav pokazivao novcem i prilikama.“
Radeći to, Jana izbjegava sagledati stvarnost štete koju su joj roditelji nanijeli, kao i trajnih posljedica te štete. Ona pokušava ublažiti vlastitu bol negirajući je idejom da su njezini roditelji imali dobru namjeru. Također se boji da će gajiti negativne osjećaje prema svojim roditeljima, što će je dodatno udaljiti, a bliskost (posebno s ocem) je ono što joj najviše nedostaje.
Jana također izdaje samu sebe braneći ljude koji su joj nanijeli štetu. Ona isto tako gaslightira samu sebe, nadajući se da ako ne osjeti da joj je nanesena šteta, neće ni osjetiti posljedice.
Zbog svega toga, ona nikada neće prepoznati što se dogodilo i što treba učiniti, kako bi doživjela istinsko poboljšanje i iscjeljenje. Na ovaj način nikada neće postati svjesna punog opsega svojih obrazaca, kako bi ih mogla promijeniti.
Također nikada neće postati svjesna koju disfunkciju treba promijeniti u svom odnosu s roditeljima. Umjesto toga, ostat će suučesnik u obiteljskoj disfunkciji.
Namjere su važne. Ali one nisu važnije od utjecaja tih namjera koji moramo sagledati.
Pozitivna namjera ne nadmašuje sve drugo. Dobra namjera ne umanjuje niti briše utjecaj onoga što radite. I zbog toga se kaže da je put do pakla popločan dobrim namjerama.
AUTOR: Teal Swan
Prevela i prilagodila: Angelica Horvatić / angelicahorvatic.com
facebook.com/AngelicaHorvatic
Angelica Horvatić je praktičarka iscjeljivanja trauma, iscjeljenja unutarnjeg djeteta, savjetnica za partnerske odnose, praktičarka rada sa sjenom i intuitivni medij.
Rođena i odrasla u Hrvatskoj, u posljednjih 20+ godina, za vrijeme studija i rada u Velikoj Britaniji, na Bliskom Istoku, po Europi i onda Australiji, Angelica je radila sa tisućama ljudi iz cijeloga svijeta, individualno i kroz svoje grupne radionice.
Pošto su gotovo sva prva iskustva u njenom životu bila vrlo traumatična, Angelica je, kroz svoju “borbu za život”, rano shvatila da nije svim dušama data takva brzina, snaga i radost za ŽIVOT i da je njoj to dato u tolikoj mjeri upravo zato da bi mogla pomoći drugima.
Njena misija je pomoći ljudima da se ‘podignu’ i pokrenu u smjeru kojim žele ići, povezani sa sobom i drugima.
“Oslobodi svoju sjenu. ŽIVI svoju Istinu.” je njen moto.
Angelica će održati vikend radionicu u Istri od 19.09 – 21.09.2025.: Sigurni, Ispunjeni Odnosi – Vikend Intenziv
