Čovjek ima potpuno pogrešno poimanje stvarnosti: ono što smatra zbiljom – materijalni svijet i trodimenzionalna tijela u njemu – zapravo je nestvarno, dio je iluzije koja se u svakom trenutku mijenja. Stvarno je, kaže Ouspensky, samo ono što nije podložno promjeni.
Pyotr Demianovich Ouspensky je bio veliki ruski ezoteričar poznat po izlaganju ranog rada grčko-armenskog učitelja ezoterijske doktrine Georgea Gurdjieffa, filozof, matematičar, metafizičar i istraživač koji je živio na prijelazu iz 19. u 20. st. Od malih je nogu proučavao prirodu svijeta te je bio jedan od najpoznatijih učenika slavnog mistika Gurdjieffa, s kojim se pred kraj života razišao.
Odbacio je ideje znanosti, psihologije i religije jer je smatrao da bi trebao postojati neki superiorniji sustav misli koji bi čovjeku mogao pomoći da bolje shvati vlastito postojanje.
Ouspensky je smatrao da čovjek koji nije spoznao sebe funkcionira poput stroja. Takav čovjek ne stvara sam svoj život, nego mu se život „događa“. U potrazi za drevnom mudrošću proputovao je Europu, Indiju, Egipat i Bliski istok, no pravu promjenu je doživio tek poslije, kad ga je Gurdjieff uveo u tajnovito učenje.
Prema tom učenju, čovjek se radom na sebi može osloboditi okova neznanja i uzdići se do više razine svoga bića.
U potrazi za čudesnim
Ouspensky je svoja razmišljanja i spoznaje iznio u svojim najpoznatijim djelima „Tertium organum“, „U potrazi za čudesnim“ i „Novi model svemira“. U knjizi „Tertium organum“ povezuje znanstvene spoznaje s duhovnim poimanjem svijeta i života.
No tu razotkriva i svu ograničenost znanosti koja stvarnim smatra samo ono što je opipljivo i mjerljivo, zanemarujući pritom sve ono što izmiče našim osjetilima i mjerenjima.
Čovjek ima potpuno pogrešno poimanje stvarnosti: ono što smatra zbiljom – materijalni svijet i trodimenzionalna tijela u njemu – zapravo je nestvarno, dio je iluzije koja se u svakom trenutku mijenja. Stvarno je, kaže Ouspensky, samo ono što nije podložno promjeni.
U ovom iznimnom djelu Ouspensky govori o postojanju „viših“ svjetova, koji imaju svoje zakonitosti, nama nedokučive.
Ovo su samo neke od spoznaja koje ovaj veliki filozof iznosi:
1. Čovjek funkcionira poput stroja, ali može postati svjesno biće
Ouspensky smatra da svijest postoji neovisno o našem umu, tijelu i osjećajima, dakle njezino postojanje ne ovisi o onome što nazivamo materijom. I premda bi svaki čovjek za sebe rekao da je svjesno biće, on to ipak nije, kaže ovaj mislilac.
Za to daje i objašnjenje. Primjerice, kad biste mogli sebe promatrati, vidjeli biste da većinu vremena zapravo niste ni svjesni vlastitih radnji, kretnji i aktivnosti, te da ih obavljate naučeno i mehanički. No čovjek može postati svjesno biće, a za to je potrebno samoistraživanje. Trebali bismo „pamtiti sebe“, odnosno postati svjesni sebe.
Ouspensky kaže da trebamo preispitati sve ono što vidimo, čujemo ili osjetimo, jer jedino tako možemo doći do novih spoznaja. Dakle, treba odbaciti mehaničko ponašanje i uvjerenja i biti sumnjičav prema svemu naučenom.
Budući da nijedan element svijesti, poput misli, osjećaja, želje i volje, mi ne možemo objektivno zamijetiti, kažemo da svijest pripada metafizičkom svijetu, koji izmiče bilo kakvim mjerenjima.
2. Osim fizičkog, čovjek ima i suptilno tijelo – linga shariru
U svakome od nas postoji „nešto“ što čini samu srž ili esenciju našeg bića. To se na sanskrtu naziva linga sharira (suptilno tijelo). Tako, primjerice, kad mislite na neku dragu osobu, vi ne mislite na njezino fizičko tijelo, nego upravo na njezinu esenciju, na ono što izmiče mijenama materijalnog tijela i što je prisutno od rođenja do smrti te osobe.
Tijelo djeteta, tinejdžera, odraslog čovjeka, starca… – od rođenja do smrti naše se tijelo toliko puta izmijeni na staničnoj razini da možemo reći kako fizički nikad nismo ista osoba. Ipak, postoji ono što je nepromjenjivo, stalno prisutno i vječno – to je suptilno tijelo.
Naše je fizičko tijelo trodimenzionalno, a suptilno tijelo pripada višoj dimenziji, koju ne možemo dokučiti.
„Vidljivi pojavni svijet presjek je nekog drugog, mnogo složenijeg svijeta, koji također postoji ovdje i čija se zbivanja također događaju ovdje, ali su za nas nevidljiva“, zaključuje Ouspensky.
3. Nevidljive i neobjašnjive pojave pripadaju višim svjetovima
Čovjek poznaje samo tri dimenzije, a to su širina, visina i dubina, no može naslutiti i postojanje četvrte dimenzije. Njoj pripadaju mnoge pojave koje se ne mogu izmjeriti – u dubinu, visinu i širinu. Dok neke stvari imaju fizičko postojanje, druge imaju metafizičko. Fizičko postojanje imaju, primjerice, kuća i knjiga, a metafizičko ideja o kući i sadržaj knjige.
Predmeti koje vidimo imaju i svoj dublji, unutarnji sadržaj, koji ne postoji u prostoru što ga mi zamjećujemo. Sve to ukazuje na postojanje viših svjetova koje svojim osjetilima ne možemo obuhvatiti.
Ono što ne možemo razumjeti čini zapravo tragove viših svjetova. Primjerice, zamislite čovjeka koji vrhovima prstiju dotiče površinu stola.
Ako mi svojom sviješću možemo obuhvatiti samo površinu stola, na njoj ćemo vidjeti samo pet kružića, koji nam ništa ne govore o ruci i čovjeku kojemu ta ruka pripada, kao ni o cijelom bogatstvu njegova fizičkog i emocionalnog svijeta.
4. Cijeli je univerzum – živo biće!
Čitav je svemir prožet životom. Osim nas i životinja, i stabla, poput breze, su živa bića. No i brezov gaj čini zasebno biće koje ima svoje zakonitosti i svoj život. Jedna šuma zajedno sa različitim vrstama stabala, bilja, kukaca i drugih životinja također je „živo biće koje živi životom svega onoga od čega se sastoji misleći i osjećajući za sve ono što ga tvori“.
Ideja „duše svijeta“, odnosno poimanja čitavog svijeta kao jednog živog bića, prisutna je i u Bhagavad-giti. Tada Krišna stane govoriti o biću koje diše u svim bićima, sa stotinu tisuća likova… o biću koje u svom nepomičnom tijelu sadrži sav pomični svemir sa svim njegovim podjelama…
Logički gledano, ili bismo trebali priznati različite razine života i inteligencije u svoj prirodi, čak i onoj neživoj, ili zanijekati život čak i u samima sebi, zaključuje Ouspensky.
