Zašto uopće nastaju patnja, ljutnja i tuga? Kao psihologinja ovim se pitanjem bavim velik dio svog života. Ali i svi mi, htjeli ne htjeli, koprcamo se s ovim neugodnim stanjima i emocijama kako znamo i umijemo. Pa krenimo danas sa osvještavanjem jednog veoma ključnog aspekta naše psihe.
Naša se psiha sastoji velikim dijelom od RANE i od MASKE.
Rana je onaj dio nas koji predstavlja ranjeno dijete u nama, krive zaključke malog djeteta koje se nosilo sa situacijama oko sebe kako je znalo i umjelo. To su svi oni programi u nama koje smo primali tijekom djetinjstva… a neke nosimo i iz prijašnjih života.
Ti su nam programi u nekom momentu pomagali za opstanak, ali više nam zaista nisu potrebni. Štoviše te ranjene emocije izađu iz podsvijesti kada se najmanje nadamo, te nam izazovu probleme u komunikacijama, a i sa samima sobom.
Maska je naša obrana. Zbog trenutne nemogućnosti suočavanja sa svojim neugodnim emocijama i iz neznanja što s njima uraditi, stavili smo razne maske na sebe. A sve maske imaju isti cilj: prekriti naše prave osjećaje.
I što mi radimo? Poistovjećujemo se i identificiramo sa svojim ranjenim djetetom ili sa svojom maskom, osim u slučaju kada odlučimo osvijetliti i osvijestiti naš nutarnji psihički život. Život je sam po sebi terapija, te nas nerijetko prisili na osvještavanje.
Osim ako smo toliko tvrdoglavi, pa mu se opiremo. No život i dalje nastavlja sa svojim lekcijama sve dok ne naučimo što trebamo naučiti. Često te naše emocije budu prejake te nas obuzmu i povuku, tako da zaista mislimo da smo mi naše emocije.
Lijek za ova naša stanje je: u mirnim razdobljima jačati svoju svjesnost, svoj Duh. Jer mi smo zapravo bezvremeni Duh koji se smjestio u ovo tijelo i u ovu psihu. Jačanje naše svjesnosti postiže se duhovnom praksom ( npr. meditacijom, molitvom).
U razdobljima kada bivamo povučeni u ljutnju, tugu, ljubomoru, okrivljavanja potrebno je naučiti to prepoznati. Kada smo locirali “zločestog” vuka u nama, osvještavamo sebi da mi nismo on. Odvajamo ga od sebe jer mi smo onaj koji ga promatra.
Osvještavanjem smo se zapravo izvukli iz one naše lošije osobnosti i sada je promatramo. Biti promatrač naših životnih valova je cilj. To je značenje one Isusove rečenice. “Budite u svijetu, ali nemojte da svijet bude u vama”.
Dakle, smisao je, kada smo već uvučeni u te naše ranjene osjećaje, OSJETITI IH ALI NE ČINITI PO NJIMA. Oni onda kao da se tale, troše, ispuhuju na vatri našeg svjesnog promatrača. To je način na koji se prijašnje traume iscjeljuju.
Dakle, netko je izvana bio okidač, emocije su se podigle iz podsvijesti i sada što radimo? Ne ignoriramo ih, ne potiskujemo ih na silu jer nam je neugodno i jer se bojimo, već hrabro PROŽIVLJAVAMO EMOCIJE, ČISTIMO SE, a istodobno NE ČINIMO PO NJIMA.
Ne napadamo vanjskog glasnika. Dapače, vanjskom okidaču naših emocija, možemo zahvaliti jer bez njega ne bismo osvijestili osjećaje i radili na njima.
Da, za rad na sebi potrebna je hrabrost i potrebno je izdržati nelagodu tih osjećaja a ne činjenja po njima. Ali plodovi takvog rada su slatki, preslatki. Zapravo to je najvažniji rad što ćemo ga ikad raditi jer postajemo sve više sličniji sebi.
Postajemo autentičniji, slobodniji mi, a kao takvi, svaka naša akcija na Zemlji biva blagoslovljenija, istinskija i smislenija.
