Widget not in any sidebars
Svi više manje jednako osjećamo sram, kao nelagodu u želucu i val vrućine u licu. No, tipovi srama tj. posramljivanja drugačiji su od kulture do kulture te za muškarce i žene.
Puno se priča o razornoj moći ljutnje i mržnje, kao otrova namijenjenom drugima koji sami pijemo. No, što je sa sramom? Živimo u kulturi u kojoj je sram i posramljivanje izvrsno oruđe za osuđivanje i kontrolu. Koliko ste puta čuli ili sami izgovorili „Sram te bilo, kako te nije sram, može te biti sram, sramotno“. Koliko ste se puta sramili sebe? Koliko puta ste bili frustrirani što vašu kreaciju, vaš poziv ili posao ne vidi svijet, a kad je bila prilika da ju pokažete sustavno ste radili na tome da ostanete ispod radara, „ne talasate“, jer „tko visoko leti, nisko pada“.
Kako se sami sebe sramimo? Primjeri su mnogi – „Nisi dovoljno dobra, lijepa ili pametna, opet si pojela krafnu, nikad nisi završila fakultet, dok su druga djeca u školi imala 100 kn ti si imala 5, znaš da ti tata nije bio na službenom putu već u Remetincu, mama na tebe nije obraćala pažnju ni kada si izabrana u upravni odbor“.
Djecu se odgajaju tako da ih se posramljuje zbog njihovog „neprimjerenog“ ponašanja. Vođena tim primjerom i djeca se međusobno krenu posramljivati izrugivanjem na temelju vjere, izgleda, bogatstva, fizičkih mana. Neprihvaćenost od društva u školi mnogu djecu dovodi do izolacije i osjećaja manje vrijednosti, a time i do devijantnog ponašanja u obliku ovisnosti, agresije i kriminalnih radnji. Rađaju se problemi sa samo vrednovanjem, samopouzdanjem i osjećajem – nisam dovoljno dobar/dobra, poželjan/poželjna. Grade se generacije pretilih, ljutih i frustriranih ljudi koji se bore s nesanicom i problemima u odnosima.
Widget not in any sidebars
Kao ženi lakše mi je pisati iz perspektive ženskog posramljivanja. Posramljivane smo od malena za vlastitu seksualnost „Prekriži noge, nemoj dizati tu majicu, ponašaš se kao dečko“, uspjehe na poslu „Zna se kako je sve dobila, aždaja, sponzoruša“, koliko smo dobre domaćice i majke. Zbog srama se nadmećemo koja je skuhala više zimnice i ispekla kolača za Božić, čija djeca su pametnija i bolje opeglana, čija kuća je besprijekorna, a muž uspješniji i ima bolje brkove. Pitanja od kojih se sramimo postavljaju nam se svakodnevno „Zašto si sama, zašto se nisi udala, što čekaš s djecom?“ ili „Malo si se udebljala, ti si sad u drugom krugu-čekaš one koji će se rastati ili možeš biti ljubavnica“. Nikad bolje nije cvjetala industrija kozmetičkih proizvoda i antidepresiva. Zahvaljujući njihovim proizvodima prekrivamo i skrivamo svoj živčani znoj, višak kila, dlake na nogama ili sjede u kosi. Smijemo se „natabletirane“, jer ako se ne smijemo onda smo „Željne, ili nam fali….“. „Montiramo“ se svakodnevno, nažalost u manjoj količini da bi slavile svoju ljepotu i ženstvenost, a u većoj da bi sakrile svoje sramotne nedostatke ili viškove. Za kraj se međusobno posramljujemo, osuđujemo i postajemo jedna drugoj vučice.
No, ni muškarcima nije lako. Nema zemlje za slabiće, mnoge žene bi prije umrle nego vidjele svoje muškarce kako su pokleknuli, od malena im se usađuje da za njih nije osjetljivost, niti muški plakati. Moraju biti uspješni u karijeri, osigurati egzistenciju obitelji, emocionalni stupovi, dobri sportaši, vješti ljubavnici, lovci i ribolovci, snalažljivi u prostoru i odlični vozači.
Sram nam se uvijek obraća na dva načina – „Nisi dovoljno dobar/dobra“ ili „Što si umišljaš tko si ti?“. Osobno, uvijek sam za malo srama nad vlastitim postupcima, jer lišenost osjećaja srama kao i empatije karakteristika je sociopata. No, njegova pretjerana uporaba iz neznanja, straha i potrebe za nadmoći jako je toksična te vodi u ovisnosti, izolaciju, anksioznost, depresiju i agresiju. Želimo li živjeti bolje i odgajati sretnije generacije, zapitajte se, koliko je sram dio vaše svakodnevnice? Koliko vas koči i blokira na putu do sretnog života punog mogućnosti? Koji su to događaji iz vaše prošlosti koji su formirali sram? Što vas je posramilo, čega se sramite i koga vi posramljujete?
Autor: Ana Pintar, freya-eft.com.hr
