Pored svih holivudskih prikaza sentimentalnih ljubavi koji prevladavaju u našem mehaniziranom društvu, mnogi od nas imaju poteškoće u razumijevanju pravoga značenja duhovne ljubavi. Imamo malo prilika nadići tjelesne odnose ili gledati na druge kao na nešto drugo, a ne kao na produžetke nas samih. Ti pristupi ljubavi toliko su prošireni da utječu čak i na naš stav prema Bogu. Imamo sklonost misliti na Boga kao na nekoga tko nam može ispuniti želje i stoga nam nije stalo da Ga služimo nesebično, nemotivirano i bezuvjetno.
Sastanak mudraca
Srimad Bhagavatam, drevni i krajnje sveti vedski spis, opisuje zasjedanje jogija i velikih mistika različitih škola koji su se u stara vremena okupili u indijskoj šumi poznatoj kao Naimisaranya. Sastali su se kako bi postavili pitanje: “Koja je najviša ljudska djelatnost?” Ti su jogiji žarko željeli otkriti najprimjereniji proces dostizanja najviše razine duhovnoga razvoja. Bili su spremni ostati zajedno i razmišljati o tom pitanji godinama ako je potrebno sve dok ne dođu do nekog zadovoljavajućeg zaključka. Unatoč činjenici da su došli iz brojnih različitih tradicija, svi su dijelili zajednički cilj, to jest, željeli su iskusiti najveće duhovne istine.
Usred sastanka pojavio se vrlo neobičan Gospodinov bhakta po imenu Suta Goswami. Toliko je bio zaboravio na materijalni svijet da nije nosio odjeću i bio je toliko duboko zaokupljen mislima o Bogu da su ga ljudi smatrali ludim. Unatoč njegovu izgledu, okupljeni su mudraci shvatili da je ta neobična osoba neobično uzvišeno duhovno biće.
Tragatelji sa skupa bili su vrlo iskreni. Na svakom duhovnom skupu iskrenost govornika i slušatelja vrlo je važna. Ta neobična osoba bila je potpuno nesebična i nemotivirana. Nije došao na skup da bi nekog zadivio, niti radi nekog određenog protokola. Jednostavno je lutao okolicom, gdje je našao jogije odlučne da spoznaju istinu i spremne da izvedu bilo koji obred, vježbu ili proučavanje koji bi im mogli pomoći u otkrivanju istine.
Ono što je napokon proizašlo iz sastanka bilo je razumijevanje da duhovnost nikada nije stvar jedne vjere ili dogme protiv druge. Lutajući se mudrac nije zadržavao na takvim privremenim shvaćanjima niti je isticao da je neko učenje bolje od drugoga. Umjesto toga, govorio je o važnosti zanja o Bogu, služenja Boga i ljubavi prema Bogu, koji su Izvan bilo čega izvanjskog, objašnjavajući da ljubav i služenje tvore prave temelje samospoznaje. Kad volimo Boga bezuvjetno, tada ne molimo za oslobađenje od tjeskobe, patnje ili uznemirenja. Takve molitve nisu pokazatalj i velike devocije. Umjesto toga, potrebno je naučiti kako davati ljubav nemotivirano i neprestano služeći.
Ljubav je nemotivirano služenje
Ljubav je mnogo više od sladunjavih riječi; ona postaje istinska jedino kroz naše ponašanje. Ljubav izražavamo kroz ono što činimo. Ako tko izjavljuje ljubav drugome, ali nije voljan služiti tu osobu, ta ljubav nije duboka. Ona je teoretska i nije istinska. Ako ne pokazujemo ljubav kroz dinamičko djelovanje, nešto nije u redu. Što je ljubav dublja, to ćemo je više izražavati nesebičnim služenjem predmeta naše ljubavi. To razumijevanje ljubavi kao služenja osnova je svih velikih svjetskih religija. Iako se te religije, površno gledano, razlikuju u mnogim pogledima, ujedinjuju se oko jedne središnje točke: prava religija znači služiti Boga. Kako god da se nazivamo – kršćaninom, židovom, muslimanom, budistom ili hindusom to nema neki poseban značaj niti ga imaju obredi koje izvodimo. Iza svih izvanjskih djelatnosti stoji činjenica da je svaki religijski put nastao kako bi nam omogućio određene načine da volimo i služimo Boga.
Iako ljubav transcendira gledanje, slušanje i osjećanje, svi se ti elementi mogu uključiti u nesebično služenje. Kad je naša ljubav bezuvjetna, ne tražimo neko određeno iskustvo za vlastitu dobrobit, kao što bismo tražili ako bismo se upustili u koristoljubive djelatnosti zadovoljavanja svojih osjetila. Sebične nam djelatnosti ne dopuštaju da razvijemo dublju povezanost s Bogom, već se temelje na “ja”, “moje potrebe”, “moje želje”, “moje tijelo”. Nisu istinski usmjerene na drugoga ili na služenje voljene osobe.
Što više dajemo i dijelimo ono što imamo, to više stavljamo Boga na prvo mjesto, prihvaćajući poteškoće kako bismo Njega služili. Ako imamo malo, dajemo komad kruha ili čašu vode. Imamo li samo bananu, onda ćemo to ponuditi. Ako imamo bilo što za jesti, onda bi i druga osoba trebala imati mogućnost da jede. Kad nekog volimo, želimo se brinuti o njemu; žarko želimo izraziti ono što iznutra osjećamo čineći nešto za predmet naše ljubavi. Čovjek koji voli svoju ženu i djecu neće im samo govoriti o tome; provodit će vrijeme s njima i brinut će se za njihove potrebe. Žena može tvrditi da voli muža i dijete, ali ako ne hrani dijete i ne pomaže mužu, onda s pravom možemo sumnjati u njezinu iskrenost.
Katkad možemo govoriti ljubavne riječi iako osjećamo suprotno kako bismo dobili priznanje ili potvrdu da smo sami voljeni. Takvo ponašanje ne odražava ni ljubav ni služenje. Ne bismo trebali govoriti neiskreno samo da bismo bili nagrađeni. Ako je naša ljubav istinska, davat ćemo se slobodno i iskreno voljenoj osobi bez pitanja: “Što tu ima za mene?”
Kad bi se ljubav sastojala u očekivanju određena odgovora, što bi se dogodilo kad ne bismo dobili onaj koji želimo? Kad ljubav izjednačavamo sa zadovoljavanjem osjetila, izlažemo se opasnosti da postanemo ljuti, mrzovoljni ili razočarani kad god nismo zadovoljni. Ipak, većina nas uz ljubav postavlja uvjete jer najviše nam je stalo do vlastite udobnosti. Ali bezuvjetna ljubav nadilazi osobno zadovoljstvo pojedinca, pa čak i do tog stupnja da se osoba izlaže velikim neugodnostima u korist voljene osobe.
Služenje je prirodno. Uvijek služimo nekoga ili nešto, a oni koji se međusobno vole razumljivo žele izraziti ljubav kroz služenje. Zbog toga imamo Zlatno pravilo: “Čini drugima ono što bi htio da drugi tebi čine.” Kad vidimo sebe kao sluge voljene osobe, spontano nastojimo zadovoljiti tu osobu izražavajući na taj način svoju ljubav. Ravnodušni smo prema pohvali ili pokudi. Ali nažalost, iako možemo pokušavati poletno služiti, naša je pobuda često nečista; želimo biti prepoznati i cijenjeni. Moramo naučiti služiti s veseljem čak i u odsutnosti bilo kakva uzvraćanja ili priznanja.
Trebali bismo uvijek imati na umu da je način na koji se ophodimo prema drugima zapravo način na koji se odnosimo prema sebi jer nam se sve prije ili kasnije vraća. Zbog čega neki ljudi uvijek dobivaju toliko puno pomoći i brige? Zato što je daju i zbog toga im se vraća na isti način. Zašto nitko ne vjeruje onima koji ne vjeruju drugima? Zato što im se ta energija nepovjerenja vraća. Moramo biti pažljivi u onome što činimo i kako mislimo jer naše misli i djela odašilju sile koje nam natrag donose rezultate.
Možemo napraviti pokus radeći anonimnu uslugu nekome do koga nam je doista stalo. U pravilu, kad poklanjamo nekome nešto, šaljemo i kartu kojom identificiramo sebe kao darovatelja i dajemo do znanja da očekujemo priznanje za našu darežljivost. Očigledno, to nije nesebično, bezuvjetno ponašanje jer se temelji na slavljenju sebe. Test nesebičnog i nemotiviranog služenja možemo proći kad pomognemo nekome ne očekujući pohvalu, sretni jednostavno zato što znamo da smo pravilno postupili.
Postati transcendentalan
Kad iskreno služimo drugu osobu bezuvjetnom ljubavlju, predajemo se Božjoj volji. Vlastite interese stavljamo na stranu i činimo ono što je potrebno, bez obzira na cijenu. Zbog svoje ljubavi, ne reagiramo čak i ako je netko kritičan ili ljut. Jednostavno pokušavamo pronaći taktičniji način služenja. Nastavljamo biti ponizni, što znači brinuti za druge i činiti još više za njih nego što bismo činili za sebe jer ih volimo više nego što volimo sebe. To je istinska bezuvjetna ljubav.
Takvo postojano ponašanje znači da postajemo transcendentalni umjesto da ostajemo samo sentimentalni. Sentimentalni smo onda kad smo vezani za to da se osjećamo dobro, da zadržimo mir pod svaku cijenu ili kad podnosimo nedjela drugih kako bismo izbjegli njihovo nezadovoljstvo. To je oblik osjetilnog uživanja koji je smetnja duhovnome životu. Kao što smo vidjeli, prava se ljubav ne temelji na želji da se dobro osjećamo, mentalno, psihički ili fizički . Središte takva površnog pristupa jest sebičnost jer samo koristimo odnos, čak i s Bogom, kako bismo dobili ono što želimo.
Postajemo transcendentalni kad se uzdignemo iznad materijalnog djelovanja i iznad razine svakodnevne osrednjosti. Uzdižemo se usredotočavajući se na cilj, ustrajavajući u duhovnoj praksi i prolazeći svakodnevne testove. Ne smijemo dopustiti zaprekama, kao što su naša 0sjetila li osjetila drugih ljudi, da nam stoje na putu. Ljubav ne znači uvijek da imamo i održavamo kontakt s drugom osobom ili da smo blagi i ljubazni. Ponekad moramo otići ili izreći oštre riječi. Ali takvo je djelovanje nježno prema srcu jer je pobuda nesebična. Ako smo sposobni za pravu ljubav, ne prestajemo voljeti druge čak i ako odlučimo biti žestoki ili prestati se družiti s njima. Unatoč nastupu, prioritet nam uvijek treba biti njihovo najviše dobro.
Kao duhovni ratnici, trebali bismo uvijek nastojati podići razinu energije oko sebe. Kad uzdižemo svoju okolinu, brzo napredujemo jer zračirno božanstvenost i ljubav gdje god idemo. Prema zakonu karme, štogod damo drugima, primit ćemo natrag. Stoga, što više ljubavi dajemo, više ćemo je iskusiti.
To nas dovodi do teme osposobljenosti. Iako možemo željeti pomoći drugima, možemo vjerovati da nemamo dovoljno ljubavi za dati. U takvim situacijama, Gospodin koji prebiva u našim srcima može se odazvati na naš poziv, osposobljavajući nas za služenje iznad naših uobičajenih sposobnosti. Doista, visoko duhovni ljudi ne oslanjaju se isključivo na vlastitu inteligenciju ili na svoje uobičajeno razumijevanje. Njihova duboka, čista predanost donosi neograničenu ljubav, znanje i spoznaje iznad njihovih osobnih granica. Zbog toga se, kad postanemo prijemljivi za Božju pomoć, čuda počinju događati.
Svakodnevni je život učionica
Mudraci i jogiji na skupu opisanom u Srimad Bhagavatamu razumjeli su, milošću Sute Goswamija, da se ljubav temlji na nemotiviranom služenju Boga. Shvatili su da prava duhovnost znači postati svačiji sluga. Isto vrijedi i za nas. U svakodnevnom životu naši su međusobni odnosi vježba za božanske odnose koje ćemo jednom iskusiti. Kakvoća naših uzajamnih djelovanja pokazuje koliko se dobro pripremamo za druženje sa Svevišnjim Gospodinom.
Zato je druženje s drugima koji su ozbiljni u duhovnome životu toliko važno. Kroz ta iskustva učimo voljeti i služiti Svevišnjega.
Najviša razina duhovnoga svijeta jest područje vječne duhovne romantike i nesebične ljubavne razmjene. Da bismo ušli u carstvo čiste ljubavi, moramo početi ovdje i sada u materijalnome svijetu kako bismo postali čisti, nemotivirani sluge. Svaka nas sebična pobuda diskvalificira, jer da bismo doživjeli božansku ljubav, moramo osjećati radost prilikom odricanja od vlastitih želja zbog zadovoljstva voljene osobe. U tom procesu ne gubimo vlastiti identitet. Naprotiv, naš se pravi identitet povećava dok služimo, a svako izražavanje nesebičnosti povećava našu sposobnost doživljavanja sve veće dimenzije ljubavi. Kad nas iskrena ljubav potiče da djelujemo nesebično, dostupno nam je još više ljubavi.
Bhakti Tirtha Swami
Naručite knjigu
Knjige iz serije Duhovni ratnik možete, po cijeni od 65 kn, naručiti na http://duhovniratnik.com
