Na što prvo pomislite kad mislite o smrti? Najčešći odgovori: Želim živjeti! To se meni neće dogoditi. Ipak, dogodit će se i meni.
Tuga, bol, žaljenje, nada, iznenađenje, strava, buđenje, avantura, posljednji izazov, vezanost, odvojenost, neznanje, tajna, oslobođenje, konačno, kraj. Tako puno izgubljenog vremena. Nada da ćemo biti spremni.
Pogled na smrt nekada…
Ljudi su do 18-tog stoljeća uvijek računali sa smrću, gledali su na nju kao na oca, čak kao na prijatelja čije se postojanje prihvaćalo i mogla se dogoditi svakome, mladom, sredovječnom ili starcu u svako doba. Početkom XIX stoljeća dogodila se važna promjena u ljudskoj svijesti. Smrt sada postaje stravična, u potpunosti je neželjena i bolna.
Goethe je pisao o ovom razumijevanju: “Svi mi znamo za smrt, ali kada se ona dogodi protumačimo je kao najnevjerojatniju i najneočekivaniju stvar koja iznenada postaje stvarnost. To je gotovo nemoguće, ali iznenada postaje stvarnost.”
Ulazeći u tajne prirode u ljudima se budi želja da njome ovladaju. Međutim, smrt se nikada neće složiti u jednoj stvari, a to je da postane sluga čovječanstva. Ona je takoreći jedna od posljednjih stvari kojima ne možemo vladati, već ona uvijek vlada nama. Uvijek dolazi nenajavljena i neplanirano. Njome nije moguće ovladati i zato ljudi ne žele znati niti misliti o njoj. U potpunosti je se boje jer je njihov gospodar i u njenoj su vlasti.
… i danas
U današnjem društvu smrt možemo vidjeti u večernjim novostima, na TV-u, u krimićima ili u nekakvim romantičnim filmovima, a možda ponekad i na auto-putu. Međutim, to nas ne šokira zato što se to neće dogoditi nama, što je donekle i istina. Danas većina ljudi umire u krevetu, ali ne vlastitom.
Umiru u bolnicama, u kolima hitne pomoći ili u domovima umirovljenika. Od 10 njih, 7-8 umire u tuđem krevetu i uglavnom potpuno sami, bez ikoga bliskog ili dragog. Ljudi umiru u velikom očaju. Moderno se društvo toliko boji smrti i doživljavajući je kao jedinog suparnika materijalnom razvoju donekle je uspjelo u pokušaju da je zgura ispod tepiha. Ali to je nemoguće.
Ljudi umiru veličanstvenom smrću bez ikakvih priprema ili barem razmišljanja o njoj. To je najveći paradoks ljudskog društva jer je čovjek jedino biće koje zna da će umrijeti i jedino koje se može pripremiti za smrt. Međutim, ne postoji ništa na svijetu za što smo manje pripremljeni od naše vlastite, neizbježne smrti.
Ljudi uporno ponavljaju istu grešku. Zbog neznanja potiskuju nepoznanicu zvanu smrt, kao i samu pomisao na nju. Kao posljedica toga u životu im se javljaju mnogi strahovi i problemi, koji se dalje sve više množe.
Bojite li se gubitka zdravlja, novca, gubitka posla, gladi i čega sve ne, znajte da u korijenu svih strahovanja leži strah od smrti. Ne uspijete li riješiti ovaj esencijalni problem uskoro ćete postati osoba s nebrojenim problemima u životu.
Čovjek je jedino biće koje zna da će umrijeti i jedino koje se može pripremiti za smrt. Međutim, ne postoji ništa na svijetu za što smo manje pripremljeni od naše vlastite, neizbježne smrti.
Koliko nam vremena još preostaje?
Recimo da je prosječna dob čitatelja ovog portala 27 godina, a za prosjek trajanja života uzmimo 75 godina.
Dakle – proživjeli smo 27 godina (koje možda i nisu potpuno izgubljene u koliko smo naučili nešto u tom proteklom vremenu); prespavat ćemo pola od preostalog života (minimum 24 godina); jesti ćemo i suočiti se s posljedicama; obolijevat ćemo od svakodnevnih bolesti; trošit ćemo vrijeme na često trivijalne razgovore, gubit ćemo vrijeme lutajući na promjenjivim valovima uma; tu je još gubitak vremena u raznim gužvama, u ljutnji, iluziji i svađi, a mnogi i neće doživjeti prosječnu starosnu dob od 75 godina. Koliko nam malo vremena preostaje da shvatimo svrhu života i uludo ga ne utrošimo.
J.P. Sartre je kazao: “Smrt ne predstavlja mogućnost mog života, već uništenje svih mojih mogućnosti.”
Dobivamo ili gubimo?
Na Zapadu vlada uvriježeno mišljenje da sa starošću dobivamo, ali ovoj se predodžbi suprotstavlja Ayurveda koja kaže da neprestano gubimo stvari u našem životu. S 10 godina smo izgubili djetinjstvo, s 20. odrastanje, s 30 i 40 većinu tjelesne ljepote, s 50 sjaj tena i punu snagu inteligencije, s 60 vid i lagano već i pamćenje.
Sa 70 muškarci gube sjeme i odlazi puno snage, s 80 gubimo snagu, s 90 sposobnost dubokog i brzog razmišljanja, a sa 100 nas sustiže smrt i konačno i gubimo i tijelo.
Viđenje smrti
Prelistavamo li osmrtnice možemo primijetiti da se na Zapadu na smrt gleda najčešće kao na:
- vrstu sna – Zaspao je zauvijek…
- odlazak – Napustio nas je zauvijek…
- povratak – Vratio se u miru u Božje kraljevstvo…
- vrlo težak gubitak – Smrt nam ga je otela…
- vrstu oslobođenja – Smrt ga je oslobodila…
U povijesti ona je interpretirana kao:
- apsolutna strava – jer ukoliko pomišljate da je sa smrću sve svršeno ona postaje vaš neprijatelj
- ništavilo – jer sa smrću sve prestaje zato kada je smrt prisutna nema nas i vice-versa (Epicurus, grčki filozof)
- uskrsnuće – u kršćanstvu
- živuća smrt – koja je dočarana u filmskoj industriji, npr. zombiji, a dočarava je i boja odjeće, oslobođenje, ukoliko sa smrću odlazimo Bogu
Kako reagira osoba koja je suočena sa saznanjem da će uskoro umrijeti?
U početnoj fazi najčešće ne želi vjerovati i to prihvatiti. Kasnije raste protest i pitanje: “Zašto ja?!” Nakon toga se želi nagoditi s vlastitom smrću i polaže nadu u neke alternativne načine izlječenja. Naposljetku, ne vidjevši nikakav izlaz postaje vrlo potištena.
Većina ljudi umire upravo u ovakvom raspoloženju velike potištenosti. Ipak, ponekad postoje osobe koje mogu prijeći na drugu stranu prihvativši ovu činjenicu o smrti. Ukoliko su malo prosvijetljene, takve osobe postaju sretne i spremne za taj trenutak.
Svjedok umiranja
Želite li pomoći umirućoj osobi prvenstveno morate shvatiti da je smrt te osobe njena vlastita smrt. To nije vaša smrt. Ona će smrt doživjeti iz vlastite perspektive. Govoriti će o stvarima ili će možda vidjeti stvari koje mi ne vidimo, ne osjećamo i ne možemo iskusiti. Dogodi li vam se to nemojte negirati stvari. Pripremite se da su ono što osoba osjeća njeni vlastiti osjećaji i pokušajte joj pomoći.
U vrijeme prije same smrti obično se osoba potpuno povlači. Sve više i više spava, više nego li ikada do tada. To je vrlo važno jer tijekom sna sanja i lako prolazi kroz vlastitu povijest. Prolazi kroz pogreške koje je učinila tijekom života, kao i kroz sve dobre stvari i to sve dublje i dublje. Ponekad ima osjećaj velike praznine shvaćajući da nije pravilno iskoristila vlastiti život.
Često je prisutan taj osjećaj duboke unutrašnje frustracije. Zatim, osoba jede sve manje i manje. Konačno uzimanje hrane za nju postaje veliki napor te počinje samo piti. Međutim, na kraju više ne može ni gutati i jedino joj je moguće pomoći prislanjajući joj mokru tkaninu na usta.
Zapravo, postaje bespomoćna kao novorođenče. Sve se, na neki način, vraća. Kao što beba može sisati samo grudi svoje majke, tako i umiruća osoba može samo sisati mokru tkaninu ili cuclati led u ustima. Više ne postoji mogućnost probavljanja. Gubi svaku orijentaciju u životu i kao da je još samo jednom nogom među živima, a drugom je već dotakla obalu smrti.
Um joj luta tamo-amo i više vas ne prepoznaje jer je već poprilično na drugoj strani, strani smrti. Takva je osoba vrlo nemirna. Povlači vlastitu odjeću, krevetninu, cupka tu, pa tamo. Vrlo često miče nogama ili rukama. U tim zadnjim trenucima događa se velika varka. Iluzija se očituje u tome da osoba na umoru odjednom postaje puna snage i traži od vas razne, njoj drage stvari. Ali, nemojte se zavaravati jer to su posljednje snage živog bića prije nego li nastupi sama smrt. Tada je umirući vrlo budan i vrlo jasan, ali ta faza brzo prestaje.
Krvni tlak pada. Puls je promjenljiv. Temperatura tijela, posebno u udovima, u rukama i nogama, opada. Onda je odjednom cijelo tijelo vruće pa ponovo hladno. Dobro je tada smanjiti doze lijekova koji smanjuju bol. U takvim trenucima obratite se doktoru radi savjeta. Disanje je također promjenljivo, čas vrlo brzo do usporenog sa stankama.
Zvuk disanja može biti šokantan jer osoba ne može izbaciti sluz i sve skupa prilično naliči zvuku gušenja. U stvari, umirući se osjeća kao utopljenik i vrlo je dobro da ga posjednete ili uspravite u krevetu. Opisano je kako je smrt tako teška kao rođenje djeteta jer smrt zapravo i nalikuje rođenju – borba, borba i borba. Kad osoba padne u komu, ne pomišljajte da je već otišla. Recimo, nemojte o njoj govoriti s nepoštivanjem ili možda o nasljedstvu. Osoba u komi može čuti svaku vašu riječ.
Govoriti će o stvarima ili će možda vidjeti stvari koje mi ne vidimo, ne osjećamo i ne možemo iskusiti. Dogodi li vam se to nemojte negirati stvari. Pripremite se da su ono što osoba osjeća njeni vlastiti osjećaji i pokušajte joj pomoći.
Možete prići takvoj osobi i obratiti joj se: “Dragi toliko sam sretan što sam došao da bih ti mogao kazati posljednju poruku. Zaista te cijenim zbog tvojih odlika i želim te ohrabriti. Molim te, otiđi s dobrim osjećajima, osjećajima zadovoljstva”.
Zanimljiv je primjer jedne djevojke koja je otišla svom ocu koji je ležao u komi. Ona ga je zagrlila i rekla: “Oče, toliko sam ti zahvalna za sve što si učinio za mene. Omogućio si mi rođenje u ljudskom obliku u ovom svijetu. Toliko sam ti zahvalna.” Nakon dugog vremena koje je otac proveo u komi odjednom je podigao ruku i mahnuo. “Hvala ti draga kćeri što si došla i uputila mi ove utješne i dragocjene riječi.”
A sada, smrt je pred vratima. Osoba poprima karakterističan miris koji je posljedica razgradnje tijela. Poželjno je donijeti neki ugodan miris u sobu. Osoba se nalazi u postupku umiranja. Sada nije u komi, njen pogled je uprt u daljinu i izgleda kao da tamo vidi nekoga ili nešto.
Umiruće osobe znaju imati vrlo začuđujuća opažanja u trenucima smrti. Puls postaje spor, a zjenice nepomične i neosjetljive. Tijelo postaje tamnije, osobito noge i ruke. Tada se otkucaji srca i disanje zaustavljaju i osoba odlazi s posljednja tri izdisaja. Uvijek možete vidjeti kada je otišla. U trenutku kada se odvoji od tijela postaje vrlo sretna.
Karizma života
Postoje svjedočanstva osoba koje često pomažu umirućim osobama u bolnici, osobama koje su bez igdje ikoga. Njihovo se iskustvo često ponavlja. Kada pacijent upravo napusti tijelo, sestre dolaze s uvijek istim pitanjem: “Gdje je ta i ta osoba?” Postavljaju to pitanje iako im je poznat i krevet i osoba.
Govorimo li s naše duhovne perspektive radi se o karizmi duše. Polazeći od tradicije Zapada govorimo o karizmi života. U trenutku kada život ode iz tijela ne osjećamo prema tom tijelu više nikakvu privlačnost. Postavljamo si pitanje: “Gdje je ta osoba?” Jer njeno je tijelo sada poput neke stvari.
Bijeg
Često se događa da umirući odlazi kada u blizini nema rođaka. Izgleda kao da se želi iskrasti i pobjeći. Takav bijeg je vrlo čest. Rođaci misle: “O, nisam mogao biti s njim u njegovim posljednjim trenucima života.” Međutim, razlog je taj što čovjek ne želi čuti plač i jadikovanje svojih bližnjih jer to otežava i onako težak odlazak.
Kaže se da je u tim trenucima plač rođaka i najbližih za umirućim poput udaraca tuče. Ukoliko je osoba umrla, dobro je pozvati liječnika radi službenog utvrđivanja nastupanja smrti.
Istraživanje istine
Jednom su u jednoj od New-yorkških bolnica na odjelu hitnih slučajeva napravili istraživanje koje nam može dočarati koliko su ljudi u stvari bespomoćni pred smrću. Odjel se sastojao od 5 soba. U sobi broj 5 boravile su osobe koje su imale još tri mjeseca života. U sobi broj 4 pacijenti su mogli proživjeti još oko dva mjeseca.
Onima u sobi broj 3 preostalo je još mjesec dana, a onima iz sobe 2, tek možda par dana. Pacijenti iz sobe br. 1 mogli su umrijeti svakog trena. Istraživanje je trajalo nekoliko mjeseci, a u hodniku tog odjela štopericom je mjereno vrijeme potrebno sestrama da od svoje sobe dođu do sobe pacijenta od onog trenutka kada pacijent pritisne zvono koje se nalazi u svakoj pojedinoj sobi.
Ustanovljeno je da su vrlo brzo stizale u sobu broj 5 dok im je najduže trebalo da dođu do sobe br. 1. Sestre, njih 10-tak nisu znale za ovo istraživanje. Nakon pola godine predočeni su im rezultati kojima baš i nisu vjerovale opravdavajući se riječima: “Pa to nije moguće jer mi smo tu da se brinemo o pacijentima, a ne da ih pustimo da pate!” Pravi razlog ovakvih rezultata je činjenica da one nisu bile spremne suočiti se sa smrću jer je to nešto o čemu se nije baš lako pobrinuti.
Tradicija Istoka – smrt nema zastrašivačku odliku
U tradiciji istoka smrt gubi zastrašivačku odliku jer su ljudi uglavnom svjesni da ona zapravo ne postoji. Šrila Prabhupada je jednom prilikom kazao kako je vrlo važno da osoba razmišlja o smrti. Znao je reći: “Filozofija znači zadržati smrt u našoj viziji jer ukoliko znamo da jednog dana moramo umrijeti, upotrijebit ćemo naše vrijeme da se što bolje pripremimo.”
Sokrat je, slično ovoj Prabhupadinoj misli, izjavio da je dužnost filozofa pripremiti se za put u vječnost. On je u Ateni propovijedao klasi mladih bogataša i zato je bio zatvoren i osuđen na smrt, morao je popiti otrov.
No, prije nego li su mu dali čašu otrova, upitali su ga ima li kakvih želja što da učine s njim nakon smaknuća. Sokrat je odgovorio: “Prvo me morate uloviti, a tek onda možete razmišljati što ćete učiniti sa mnom.” “Ali već si uhvaćen! Pa, u našem si zatvoru.” “Ne”, odgovorio je Sokrat, “niste uhvatili mene, već samo moje tijelo.”
Bardoi
Prema azijskom razumijevanju postoje četiri važne stvari u životu koje se u budističkoj terminologiji nazivaju bardoi. To su važna, intenzivna, emocionalna iskustva i mogu se usporediti s provalijom. Život je namijenjen tome da nas suoči s tim vrlo intenzivnim i opasnim bardoima, a uspješnost tog suočavanja određuje tijek cijelog našeg postojanja. Na prvom mjestu je umiranje, druga po značaju je smrt, zatim slijedi reinkarnacija i na kraju život.
Niste li uspješni u prve tri stvari vaš život se smatra protraćenim i nema nikakva značaja. Život je uspješan samo ukoliko ste uspješno umrli. Pravo pitanje za osobe koje susrećemo, kako nam pokazuju i primjeri vedske književnosti, trebalo bi biti: “Jeste li uspješni u ovladavanju rođenjem i smrću?”
Umiranje
Tijekom umiranja tijelo prolazi kroz vrlo ozbiljnu preobrazbu. Naše je materijalno tijelo, u skladu s vedskom filozofijom, sastavljeno od pet elemenata: zemlje, vode, vatre, zraka i etera. Ovih pet elemenata manifestirano je u našem tijelu na određeni način i prilikom umiranja događa se slijedeće:
1. U elementu zemlje unutar tijela, npr. u mesu i kostima, pojavljuje se osjećaj težine i slabosti. Boja kože se mijenja i blijedi, a obrazi upadaju.
2. Prema sankhya filozofiji element vode odgovoran je za krvožilni sustav tijela, a osjetilo koje pripada elementu vode je osjetilo okusa. Tijekom umiranja osjećamo se poput utopljenika u oceanu, te gubimo kontrolu nad tjelesnim tekućinama. Oči nam suze, curi nam iz nosa, dok jezik otiče. Izbacivanje stolice i urina van su naše kontrole, nosnice nam upadaju, usta su neprokrvljena i postajemo iznimno žedni, a miris smrti se sve više širi.
3. Element vatre je odgovoran za tjelesnu toplinu, a pripadajuće osjetilo je osjetilo vida. U trenutku smrti postoji jak osjećaj vrućine u ustima. Toplina se povlači iz ekstremiteta prema srcu i osoba se osjeća kao da je toplina cijelog svemira u njenom srcu. Usta i nos postaju suhi tako da se zrak, koji ulazi disanjem kroz nos i usta, čini hladnim. Zapravo, cijelo vrijeme osobu trese groznica i čas joj je jako vruće, čas neizdrživo hladno. Probava otkazuje. Osoba može još samo piti, a kasnije ne može ni to. Oči postaju tupe.
4. Element zraka odgovoran je za disanje, a pripadajuće je osjetilo dodira. Disanje postaje iznimno teško i neujednačeno. Oči, pokretane pranom (unutrašnji tjelesni zrakovi), počinju se izokretati. Osoba se osjeća kao da je usred zračnog vrtloga i mogu se javiti halucinacije, npr. osjećaj da se nalazi usred snježne oluje.
5. Element etera (prostora) odgovoran je za slušanje tako da osjetilo sluha otkazuje zadnje. U vrijeme smrti um i osjetila kao da podivljaju. Opisano je kako umiruća osoba doživljava puno mentalnih imaginacija i postaje iznimno zbunjena i uplašena.
Događaji u psihi
Svi fizički elementi tijekom umiranja su napadnuti i duboke impresije zarobljavaju um. Osoba se osjeća vrlo uznemireno, nezadovoljno i nervozno. Tako je i najneznatnije stvari na svijetu, poput raznih zvukova, dovode do ludila. Neprestano se izmjenjuju stanja jasnog razlučivanja i zbunjenosti.
U jednom trenutku dogodi se tzv. prosvjetljenje, kada se osoba jasno sjeća scena iz svoje prošlosti, susreta i ophođenja prema određenim ljudima i uviđa kako je mnoge stvari mogla učiniti puno bolje i zato osjeća veliku tugu jer je sada prekasno. Vrlo često osobe na umoru znaju izgovarati vrlo mudre rijeci ili čudnovate ili čak nevjerojatne stvari koje ukazuju ne samo na zdrav razum već i na duboku duhovnost.
Posljednja osjetilna impresija koju doživljava umiruća osoba vezana je za osjetilo sluha. Prvo ne vidi, zatim gubi okus, pa ne može mirisati, imuna je na dodir i konačno više niti ne čuje, a kad se to desi – umire. U duhovnom životu toliko se naglašava osjetilo sluha jer je ono najbudnije od svih osjetila i ostaje s nama do posljednjeg trenutka.
Što učiniti kad netko umire u vašem prisustvu?
Što učiniti kada osoba umire u vašem prisustvu, kada umire netko vama drag i blizak? Postoje dva procesa umiranja. Jedan se odnosi na grubo tijelo i to je izvanjski oblik umiranja, a drugi se odnosi na suptilno tijelo i smatra se unutrašnjim oblikom umiranja. Ono što se događa su te dvije stvari; prva je na fizičkoj, a druga na mentalnoj razini.
U vašem osobnom duhovnom životu može vam biti od velike pomoći ukoliko pomognete nekome da prijeđe s jedne strane života na drugu. Možete puno naučiti o tome kako se ponašati kada dođe vaše vrijeme i što činiti s ovom materijalnom egzistencijom.
Opis je dat vrlo analitički, gotovo klinički, bez sentimentalnosti jer je umiranje doista jako teško. Svatko od nas će, prije ili kasnije, umrijeti i dobro je proći kroz ovaj seminar, dobro je znati sve ove stvari jer osobe koje nisu ušle u tajnu umiranja, smrti i reinkarnacije teško se mogu nositi s teretom emocija u presudnom trenutku.
Samilost
Ukoliko se ikada nađete u poziciji da pomognete nekome tko umire prethodno biste trebali razmisliti o jednoj vrlo važnoj stvari za svakog duhovnjaka, a to je samilost. Samilost je vrlo važna odlika. Netko tko prakticira duhovni život, a nije razvio samilost nalik je kamenu i kao da ništa nije naučio. Samilost znači da morate imati želju pomoći određenoj osobi.
Nemate li tu želju, nećete biti u stanju ništa učiniti. Prvi korak je razumjeti nečiju situaciju, što znači razumjeti potrebe određene osobe, kako bi mogli djelovati na pravi način. Drugi korak je donošenje odluke da ćete pomoći, a treći konkretno djelovanje.
Osoba koja umire osjeća se izolirano od cijelog svijeta. Npr. kada ste stvarno, teško bolesni osjećate da vas drugi ne mogu doista razumjeti. Tako se umiruća osoba osjeća napušteno i usamljeno, čak i ako je oko nje puno ljudi. Svijet takve osobe postaje vrlo, vrlo malen, suzuje se na sobu u kojoj boravi i to trebate shvatiti i učiniti prostor što ugodnijim, npr. postavljajući povoljne duhovne slike i simbole, održavajući sobu čistom i prozračenom.
Ne zaboravite da je ta soba sada cijeli svijet umiruće osobe. Ona je obično svjesna da će uskoro morati sve ostaviti i zato se javlja protest: “Zašto baš ja!? Zar nije moguća neka alternativna metoda liječenja?” ili sasvim suprotno: “Nadam se da će se uskoro sve završiti. Tako želim napustiti ovo tijelo.” Često se dogodi da osoba gledajući iznutra cijeli svoj život kaže: “O, zašto sam tako često radio ono što su mi drugi govorili ili željeli od mene da činim?”
Jedno svjedočanstvo kaže kako je umiruća rekla: “Ono što bih sada učinila drugačije je da bih se usudila činiti više grešaka.” Taj pogled unatrag nije baš uvijek ugodan jer često su naši životi tako površni i potpuno umjetni, a u trenutku smrti takav život prepoznajemo kao lažan i bezvrijedan.
Lanac vezanosti
Najvažnija pomoć koju možete dati osobi je pomoći joj da se oslobodi izvora sveg bola, svojih vezanosti. Način kako to najbolje učiniti ovisi o osobi kojoj pomažete. Ukoliko, npr. pomažete svom ocu, morate procijeniti je li oporuka pravilno sastavljena, jer vjerojatno kod njega postoji vezanost za novac ili kuću.
Pitajte: “Da li si zadovoljan načinom na koji je sve regulirano? Mogu li ti kako pomoći? Imaš li neku posljednju želju?” Vrlo često osobe osjećaju veliku bol u srcu uslijed velike vezanosti za članove obitelji. Dobro je da tada oca posjeti, npr. sin koji je napustio dom u mladosti zbog nekakvog nesporazuma.
Vrlo je važno pomoći nekome da napusti te uznemirujuće, male stvari koje još nisu razjašnjene i zbog kojih osjeća da još ne može otići. Želite li nekome pomoći da napreduje u životu ili, ako je moguće, da se vrati kući Krsni, morate mu pomoći da odveže željezni lanac materijalnog života. To je lanac vezanosti.
Kako to učiniti?
Morate biti svjesni da je umiruća osoba kao dobar glumac koji u ovom stupnju svog života igra svoj zadnji kazališni komad i tu nema ništa tragično, jer za dušu ne postoji smrt. Nema potrebe za jadikovanjem, naročito ne u duhovnim krugovima. Ne bismo trebali prilaziti takvoj osobi plačući i na taj način, čineći atmosferu materijalnom.
Prirodno je da smo tužni i da ne želimo da osoba pati, ali trebamo znati da je ona vječna duša i da treba našu pomoć pri odlasku. Plač i naricanje osobi na samrtničkoj postelji izgleda kao pakao. Trebali bismo hrabriti osobu da napusti sve vezanosti za materijalno tijelo i sve želje, a da bismo to mogli trebamo je podsjetiti na suštinu (njenih ili njegovih) duhovnih učenja.
Vjera
Sljedeće što morate učiniti je učvrstiti najveću snagu ovoga svijeta – vjeru. Pokušajte ojačati vjeru osobe jer kad je ona dovoljno jaka, može odvesti osobu natrag kući Bogu.
“Dok je moja baka umirala, nazvao sam je i podsjetio kako je bila velika pjevačica u Isusovoj crkvi, vrlo posvećena kršćanka. Rekao sam joj: Tako kada nas budeš napuštala pjevaj, Aleluja Luizijana. To je najbolje što možeš učiniti.” Bila je kršćanka i nisam mogao reći: “Zaboravi Isusa, sjećaj se Budhe ili Krišne.”
Ne, potrebna je realistična vjera. Svako živo biće posjeduje vjeru i nju morate ojačati. Za stvaranje duhovne atmosfere najbolje je sveto ime, slike, razgovori o Bogu, možete čitati iz spisa ili pustiti predavanje duhovnog učitelja te osobe ili duhovnu glazbu (kirtan ili bhajan).
Dobro je da osoba umre pri punoj svijesti, ako je moguće bez tableta protiv bolova koje pomućuju svjesnost . Postoji nešto protiv bolova što ne remeti svjesnost – najvažnija stvar je misliti na oblik Boga koji je osobi blizak. Mantrajte, molite, pjevajte sveto ime Boga! To je najbolje i zasigurno će odvesti osobu blizu Bogu ili će omogućiti situaciju i okolnosti za nastavak njene duhovne prakse.
U trenutku smrti ništa, ništa, baš ništa nam ne može dati utočište kao što to može Bog i stvari povezane s Njim, duhovne stvari. Nema drugog lijeka do dovođenja svjesnosti na transcendentalne, duhovne teme. Probudi li se svjesnost Boga osoba neće tako dramatično doživjeti smrt . Da, morat će se boriti s tijelom, ali imat će duhovnu snagu da to učini.
Postoje dvije vrste smrti. Jedna se zove prirodna smrt, što se odnosi na istek našeg životnog vijeka i nastupa kroz starost. To je trenutak kada potrošimo broj udisaja određen našom karmom. Za traumatičnu smrt, što je druga vrsta, se kaže da je preuranjena, međutim i ona je karmički određena. Zanimljivo je da takvu smrt osobe predosjećaju obično kroz snove.
Tunel
U spisima je opisano da je živo biće smješteno u srcu svog vlastitog tijela. Iz srca se šire nadiji, nešto poput energetskih kanala. U trenutku smrti, u našoj potpunoj bespomoćnosti javlja se svjetlo u jednom od nadija i ono nam pokazuje put. Tako umiruća osoba u svojoj nesigurnosti i boli slijedi svjetlo koje se pojavljuje i izgleda kao da dolazi s kraja tunela.
Oni koji su djelovali giješno i jako su vezani, požudni i u neznanju, napuštaju tijelo kroz niže dijelove i izlaze kroz, npr. anus.
Oni koji su tijekom života djelovali prilično ljudski, humano napuštaju tijelo kroz središnji dio i rađaju se ponovo kao ljudska bića, dok oni koji su napredovali tijekom života odlaze kroz druge, više putove kao npr. brahmarudru, najvišu chakru ili kroz usta, te se rađaju u porodicama duhovnjaka ili se vraćaju u duhovni svijet.
Pakao
Danas ljudi uglavnom misle: “Ah pakao, pakao je nešto u što je vjerovala moja baka i to mjesto zapravo ne postoji.” Međutim, postoje svjedočanstva koja potiču na razmišljanje i opisuju kako osobe u trenutku smrti vide vrlo ružne, vrlo šokantne scene.
Iznimno materijalistička osoba po napuštanju tijela odlazi na paklene planete na svojevrstan trening, vrstu uvježbavanja kako bi se mogla prilagoditi novom materijalnom tijelu. Odlaskom na takvo mjesto u teškim okolnostima i boli, svjesnost osobe se sužava i prilagodi novom, nižem tijelu. Postoje mnoge osobe koje su bile već napustile tijelo, ali su onda ponovo vraćene i govorile bi o proživljenim iskustvima.
Evo jednog svjedočanstva zahvaljujući istraživačkom radu psihologa Follinga: “Stajao sam na obali velikog jezera, oceana vatre. Bila je to zapaljena, sjajna, smeđa masa kotrljajuće vatre. Bez mogućnosti bijega, bez izlaza stajao sam tako u mraku i mogao sam čuti kako ljudi oko mene vrište. Postajalo je sve gore i plakao sam.
Spodobe koje sam vidio bili su polu-ljudi, a onda sam vidio te crvene zmije kako plaze po meni. Nisam im mogao pobjeći. Bilo je grozno. Konačno me nešto povuklo dolje na zemlju i počelo je plaziti po meni, nešto crveno, želatinozno. Vikao sam, ali nitko nije obraćao pažnju.”
Ono što se zaista događa tijekom umiranja i smrti je sljedeće. Prvo otkazuju osjetila koja pokreće prana, tjelesna energija, zatim se životna sila koja omogućuje život povlači u srce, a naposljetku, presijecanjem određene niti, duša napušta tijelo. Za dubokog sna duša također napušta tijelo odlazeći u neke druge sfere, ali se i vraća jer postoji ta nit.
Međutim, u trenutku smrti nema povratka. Duša napušta tijelo kroz jedan od 108 nadija i odlazi u niže oblike života ukoliko napusti tijelo nadijima smještenim ispod srca, ljudski oblik dobiva napuštajući tijelo nadijima u razini srca, a u više oblike vode nadiji koji se prostiru iznad srca. U svakom slučaju Paramatma, Nad-duša je ta koja osvjetljava put.
Nad-duša
Opisano je da se zajedno s atmom, osobenom dušom u srcu tijela, nalazi i Paramatma, Nad-duša. U trenutku smrti duša je prisiljena napustiti tijelo i Paramatma prati dušu. Pojavljuje se kao svjetlost na drugom kraju tunela i vodi duše ka sljedećem odredištu. Gospodin je toliko milostiv da je s nama u tom najtežem trenutku našeg života, trenutku smrti i pomaže nam da napustimo ovo bijedno materijalno tijelo.
Zanimljivo je da u trenutku smrti religiozne osobe vide ona Božanstva koja su obožavali tijekom života. Dobar budista može vidjeti Buddhu, dobar kršćanin će vidjeti Isusa, a bhakti yogi će vidjeti Krišnu. Drugim riječima, Gospodin se pokazuje duši u vrijeme njena odlaska da bi joj pomogao u zadnjem životnom ispitu i to u osobi najdražem obliku.
Duša napuštajući tijelo gleda film proteklog života i želi uzeti utočište jedne od uspomena iz vlastite proživljene prošlosti. Ako u životu osobe nije bilo duhovnosti onda je to grozno, jer sve druge stvari su samo materijalna iskustva iz materijalnog svijeta i ne mogu nam odista pomoći u trenutku smrti.
Reinkarnacija i Samsara – Kotač života
Iz Srimad Bhagavatama, vedskog drevnog cijenjenog spisa: Neposredno prije izlaska iz maternice, beba doživljava svojevrsno otkrovenje u smislu da je svjesna mnogih prethodno proživljenih života. Serija ugodnih i neugodnih iskustava se vraća i beba intuitivno zna da će se roditi i iznova sve to ponovo proživljavati.
Nakon rođenja, duša pada pod utjecaj, maye, iluzorne energije i sve zaboravlja kako bi se mogla poistovjetiti s novim tijelom i živjeti život u materijalnom svijetu.
Tako se krug samsare i dalje neprekidno nastavlja vrtjeti poput ruleta. Sreća ili nesreća? Gubitak ili dobitak? Smrt ili besmrtnost? Na nama je odabir…
Sacinandana Swami
