Dok živimo usred uzdižuće totalitarne vladavine temeljene na laži, temeljni izbor koji trebamo napraviti jest hoćemo li stati na stranu istine i slobode ili na stranu laži i zlonamjernog autoriteta. Za one koji se odlučuju za ovo drugo, bilo iz straha, apatije ili samo da bi krenuli putem manjeg otpora, Aleksandr Solženjicin je rekao sljedeće: “Neka se ne hvali svojim progresivnim stavovima, neka se ne ponosi statusom akademika ili priznatog umjetnika, uglednog građanina ili generala. Neka sebi otvoreno kaže: ja sam stoka, kukavica sam, tražim samo toplinu i da jedem svoj napoj.”
U našem dobu podređivanja društva državi, kriza je opasno vrijeme za one koji cijene slobodu. Jer s društvom koje je kratkovidno usredotočeno na nominalnu prijetnju krize, drakonski zakoni koji ograničavaju slobodu lako se donose. Ono što još pogoršava stvar je to što stanovništvo izjedeno od straha često dobrovoljno predaje svoju slobodu radi obećanja malo veće sigurnosti.
Trebamo se samo osvrnuti na krizu iz 2001. da bismo vidjeli ovaj scenarij na djelu. Padanje tornjeva označilo je simbolički uspon moderne nadzorne države, a s njim i smrtni udarac za mnoge građanske slobode.
No, kriza koja se danas odvija ima potencijal da bude mnogo štetnija za našu slobodu, jer vlade diljem svijeta reagirale su na način koji je otkrio istinu u koju su mnogi dugo sumnjali: živimo u svijetu u kojem smo predani tiranijama.
Tehnički i društveno-birokratski aparat većine modernih država totalitarno je spreman. Ograničenja kretanja, ograničenja društvene interakcije, kontrola poslovanja, susjedi potaknuti da se međusobno uhode, neprestana paternalistička propaganda i sve to nagomilano u već nametljivoj nadzornoj državi, ono što imamo je oblik totalitarizma u akciji.
Neki bi mogli reći da očajna vremena zahtijevaju očajničke mjere, ali svi totalitarni režimi koriste tvrdnju o očajnim vremenima kako bi opravdali svoje teške mjere.
No čak i ako je ovo vrijeme uistinu drugačije i sudbina čovječanstva na neki način počiva na nametanju totalitarne vladavine, postavlja se pitanje kada i u kojoj mjeri, hoćemo li se vratiti u vremena koja moćnici neće smatrati očajnim?
Možda će ova prijetnja splasnuti, ali što je sa sljedećom prijetnjom, a što je s mogućnošću kriza koje su proizvedene da nam uliju strah u izravnu svrhu manipulacije? Jesmo li kao društvo dovoljno pronicljivi da uočimo razliku? Hoće li nas mediji upozoriti na ovu opasnost? Jer povijest je prepuna primjera straha koji je korišten za osnaživanje nekih manipulatora.
Strahom manipuliraju brojne organizacije s ulogom u stvaranju straha obećavajući da će ga iskorijeniti. Strah cirkulira u bogatom gospodarstvu moćnih interesnih skupina koje ovise o tome da ostanemo uplašeni. O našem strahu ovise teolozi, političari, mediji, liječnici i psihološke službe. Unatoč mnoštvu diskursa o strahu, njegovo iskorjenjivanje nikada nije ozbiljno spriječeno: cilj je bio zamjena diskursa koji izazivaju strah, a ne zatiranje.
No, kriza je i vrijeme opasnosti i prilika i iako bi strana opasnosti ove medalje trebala biti jasna nama koji cijenimo slobodu, koja je njezina prilika? Taj okus totalitarizma trebao bi poslužiti kao prijeko potreban alarm za buđenje. Ako cijenimo slobodu, tada je u trenutcima kada naša društvena sloboda umire, ključno da ponovno potvrdimo jednu vrstu slobode koja je uvijek pod našom kontrolom, našu psihološku slobodu.
Psihološka sloboda je kognitivno stanje koje podrazumijeva priznanje da vlast ili bilo koji drugi oblik ugnjetavača, može ograničiti našu sposobnost poduzimanja određenih fizičkih radnji, ali nas ne mogu lišiti naše sposobnosti da sami razmišljamo, sami biramo ono što je ispravno i ono što nije u redu, te koliko god je moguće djelovati u skladu s vlastitim uvjerenjima.
Ili kako je rekao Rudyard Kipling: “Pojedinac se uvijek morao boriti da ga pleme ne savlada. Ako pokušate, bit ćete često usamljeni, a ponekad i uplašeni. No, nijedna cijena nije previsoka da biste platili privilegiju posjedovanja sebe.”
U politički neslobodnom svijetu potvrđivanje naše psihološke slobode ne zahtijeva da se otvoreno razmećemo nemoralnim zakonima države. Jer iako građanska neposlušnost može biti djelotvoran alat u borbi protiv tiranije, to se mora učiniti kad vrijeme sazrije. Psihološka sloboda znači predanost njegovanju onoga što se naziva našom moralnom autonomijom, kao sredstvom za poboljšanje sebe kao pojedinaca i za vraćanje slobode u neslobodni svijet:
Frank Furedi objašnjava:
“Autonomija pruža sredstva pomoću kojih ljudi ostvaruju svoj potencijal i karakter ljudskih bića. Mogućnost djelovanja i izražavanja u skladu s vlastitom sklonošću, iskustvom i zaključivanjem omogućuje ljudima da razviju osjećaj za sebe i steknu razumijevanje o tome gdje se nalaze u odnosu na druga ljudska bića. Sposobnošću samostalnog donošenja odluka pojedinci uče preuzeti odgovornost za svoje postupke i razvijaju sposobnost preuzimanja mjere odgovornosti za dobrobit svojih sugrađana.”
Moralna autonomija promiče život u svim uvjetima, ali posebno je važna u vrijeme društvenih preokreta i brzih promjena. Ako se ova kriza pokaže dovoljno značajnom da iz temelja preuredi strukturu našeg društva, mnogi od nas će uskoro otkriti da su načini života koji su nas podržavali do sada zastarjeli.
Promijeniti se ili nestati moto je vrlog novog svijeta i ako nismo spremni preuzeti odgovornost za svoju budućnost, djelovati autonomno i njegovati osobine koje autonomija zahtijeva, poput znatiželje, učenja usmjerenog na sebe, spremnosti za preuzimanje rizike i otvorenost za nova iskustva, tada je jedina alternativa staviti svoj život u ruke drugoga. Kako državna moć raste i kako vlade postaju sve više paternalističke, mnogi se ljudi obraćaju političarima i birokratima da se brinu o njima, ali mi taj korak poduzimamo na vlastitu odgovornost, jer kako Jung objašnjava:
„Sve veća ovisnost o državi sve je samo ne zdrav simptom, to znači da je cijeli narod postao stado ovaca, neprestano se oslanjajući na pastira koji će ih otjerati na dobre pašnjake. Pastirski štap uskoro postaje željezna šipka, a pastiri se pretvaraju u vukove… Svaki čovjek koji još uvijek posjeduje instinkt samoodržanja savršeno dobro zna da bi ga samo prevarant oslobodio odgovornosti. Oni koji obećavaju sve, sigurno neće ništa ispuniti, a svi koji previše obećavaju u iskušenju su da će upotrijebiti zla sredstva kako bi ispunili svoja obećanja.” – Carl Jung, Civilizacija u tranziciji
Jačanje naše moralne autonomije nije samo promicanje preživljavanja u svijetu koji se brzo mijenja, već je i potrebno ako želimo sudjelovati u zadatku koji su mnogi filozofi smatrali našim najvišim ciljem: samo-ostvarenjem. Samo-ostvarenje ili ono što predstavlja razotkrivanje unutarnjih potencijala dok nastojimo postati cjelovitija verzija sebe, zahtijeva primjenu naše moralne autonomije.
U slobodnom društvu zadatak stvaranja samoga sebe na mnogo je načina nametnut, ali kako se društvo sve više približava potpunoj državnoj kontroli, samo-ostvarenje postaje sve izazovnije jer se smanjuju naše mogućnosti za njegovanje i izražavanje našeg potencijala. Ta je vjera navela Aleksandra Solženjicina da totalitarizam opiše kao “zemlju prigušenih mogućnosti”.
No, iako se samo-ostvarenje pokazuje težim u uvjetima opsežne državne kontrole, veličina se zadatka ne smije koristiti kao izgovor da se to izbjegne, nego bismo trebali prepoznati istinitost Jungovih riječi “da čovjek raste s veličinom svog zadatka.”
Postati muškarac ili žena koji nastavljaju samo-stvarati u uvjetima sve više uređenog i konformističkog svijeta jedan je od najvećih zadataka kojima se možemo posvetiti i zadatak je koji može prožeti naš život značenjem i svrhom.
Samo onaj čija je duša u nemiru, koji je prisiljen živjeti u epohi u kojoj rat, nasilje i ideološka tiranija ugrožavaju život svakog pojedinca, a najdragocjenija supstanca u tom životu – sloboda duše, može znati koliko je hrabrosti, iskrenosti i odlučnosti potrebno da ostane vjeran svom unutarnjem ja u ovim vremenima divljanja stada. Samo on zna da nijedan zadatak na zemlji nije teži od očuvanja neokaljane intelektualne i moralne neovisnosti kroz masovnu kataklizmu. Tek kad u sebi izdrži neophodnu sumnju i očaj, pojedinac može odigrati izuzetnu ulogu u čvrstom stajanju usred svjetskog nemira.
Branjenje naše moralne autonomije i udvostručavanje naše psihološke slobode ima prednosti koje se protežu izvan osobne. Jer odabirom zadržavanja statusa slobodnog muškarca ili žene i nastojeći se ponašati na način koji to odražava, postajemo sila koja svijet gura natrag u smjeru slobode.
Jer suprotno onome što uči etatistička propaganda (da je država iznad društva), sloboda nam se ne može nametnuti odozgo niti se ona stvara ili uništava na glasačkoj kutiji. Sloboda nastaje na društvenoj razini kada dovoljno nas prepozna njezinu vrijednost i prema tome strukturira naše živote.
Srećom, pomak u društvu prema većoj slobodi ne zahtijeva da čekamo da većina prepozna vrijednost slobode. Kako uči proučavanje spontanog poretka i kaotičnih sustava, pojava novog oblika poretka zahtijeva samo dostizanje točke preokreta, a to može ostvariti manjina agenata koji djeluju u bilo kojem sustavu.
U društvenim okvirima to se može zamisliti na sljedeći način: u centru imate veliku masu muškaraca i žena, takvi pojedinci ne njeguju vlastiti svjetonazor niti kritički procjenjuju svoje sustave vrijednosti, oni samo usvajaju ono što smatraju najkorisnijim.
S jedne strane ovog ljudskog stada imate one koji ih žele kontrolirati, one koji su gladni moći, koji su motivirani da ljudi vjeruju kako je državna moć društveni napredak i da su državna rješenja jedina rješenja. S druge strane stada imate one koji cijene slobodu i koji razumiju da je ljudski procvat usko vezan uz prisutnost slobode. Trenutno je ljestvica jako nagnuta prema idejama etatizma jer je većina ljudi zaboravila ili možda nikada nije naučila koliko je velika vrijednost slobode. No, kako povijest pokazuje, plima se može vratiti natrag prema slobodi, ali to će se dogoditi samo ako dovoljno nas drži plamen slobode u najmračnijim satima:
“Veliki događaji svjetske povijesti u suštini su duboko nevažni”, piše Jung.
“U posljednjoj analizi, bitna stvar je život pojedinca. Samo to čini povijest, samo ovdje se prvo događaju velike transformacije, a cijela budućnost, čitava povijest svijeta, na kraju izvire kao golemi sažetak iz ovih skrivenih izvora u pojedincima. U svojim najprivatnijim i najsubjektivnijim životima nismo samo pasivni svjedoci našeg doba i njegovih patnika, već i njegovi tvorci. Mi stvaramo svoju epohu.” – Carl Jung, Značenje psihologije za modernog čovjeka
Dok živimo usred uzdižuće totalitarne vladavine temeljene na laži, temeljni izbor koji trebamo napraviti jest hoćemo li stati na stranu istine i slobode ili na stranu laži i zlonamjernog autoriteta. Za one koji se odlučuju za ovo drugo, bilo iz straha, apatije ili samo da bi krenuli putem manjeg otpora, Aleksandr Solženjicin je rekao sljedeće:
“Neka se ne hvali svojim progresivnim stavovima, neka se ne ponosi statusom akademika ili priznatog umjetnika, uglednog građanina ili generala. Neka sebi otvoreno kaže: ja sam stoka, kukavica sam, tražim samo toplinu i da jedem svoj napoj.”
Academy of ideas / ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
