Samopouzdanje nije nešto što trebamo naučiti. Njega se samo trebamo sjetiti. Jer rodimo se ispunjeni samopouzdanjem.
Da li ste ikada vidjeli malu bebu, onako slatku i bucmastu kojoj se obratimo sa riječima – joj, kako si slatka i debeljuškasta- da se srami? Ili ste možda vidjeli bebu koja uči hodati- da padne i da ne želi više hodati? Jer je izgubila samopozdanje? Ili bebu koja je jako gladna a ne želi plakati da nekome ne bi smetala?
Ne! Iz jednostavnog razloga- mala beba ZNA da će plačem dobiti ono što joj treba. Mala beba ZNA da joj pripada SVE što joj treba. I ljubav, i hrana, i sigurnost i utjeha.
A onda krene silna roditeljska ljubav….pa učitelji i škola, rodbina i cijela okolina koja ima svoja uvjerenja koja mi od malih nogu prihvaćamo kao svoja. I malo po malo ZABORAVIMO da smo vrijedni.
U nekom trenutku u odrasloj dobi uočimo koliko nas manjak samopouzdanja koči u životu. Ne usudimo se tražiti bolji posao, bolju plaću, godišnji odmor, slobodan dan, dopuštamo da nas netko maltretira…. Živimo u granicama onog što nam je poznato. A to su obično kritike koje sami sebi govorimo. Bolne i teške rječi koje nam se čine NORMALNIMA iz jednog jedinog razloga – to nam je POZNATO.
Ja ne vrijedim. Ja nisam dovoljno dobar/ dobra. Meni ništa ne ide od ruke. Sve se baš meni dogodi. Kako sam to loše napravio/napravila. Ja to sigurno neću moći…….
A kako ego ne voli promjene i želi da se držimo poznatog – svaku našu nesigurnost još više pojača. Da nam se ne bi nešto još goreg dogodilo. I drži nas u zatvoru vlastitih misli. Mi smo i zidovi i vrata, ali i ključ tog zatvora. “Budi tu gdje jesi – tu si siguran! Tu nam je sve poznato. Tu nema strašnih promjena. Samo šuti i čekaj da prođe.”
U redu, to sada znamo, ali kako to promijeniti? S obzirom da ego voli poznato – dolazmo do zaključka da ono što je poznato učinimo nepoznatim a ono što nam je nepoznato učimo poznatim.
Jedan divan način za to sam naučila na tečaju “Puni krug” od Sanje Kralj. Naime – dala nam je papire i rekla da na njega napišemo sve lijepe misli i riječi koje upućujemo svom dobrom prijatelju. I riječi su samo tekle i tekle i tekle… Ma onaj papir NIJE bio dovoljno velik. A onda slijedi šok. Na drugi papir trebamo napisati riječi – LIJEPE riječi – O SEBI! Prvu riječ još i uspijem. Pomalo i drugu. Za treću mi treba pomoć. Napišem i tu treću ali ju ne osjećam kao istinitu. Napisati o sebi lijepe riječi – to nam je NEPOZNATO u životu. Jer mislimo da to rade samo egocentrični ljudi.
To mi je bio jedan veći šok u životu. Kad spoznate da ne možete napisati divne riječi za sebe a da zaista u njih i vjerujete.
Onda uzmite papirić ili mobitel ili bilo što i svaki dan si šaljite poruke. Sami sebi. Poruke pune lijepih rječi. Krenite sa “TI” – ti si divna…ti si vrijedna…ti si pametna…ti si najbolja…ti zaslužuješ najbolje…ti se ne moraš nikome dokazivati…a onda, kad to našem egu postane POZNATO – krenite sa JA – ja sam divna/divan,vrijedan,pametan…
Postoji i divna, kratka i slatka metoda poznate psihijatrice Marise Peer “I am enough!” što bi mogli prevesti kao “JA VRIJEDIM!”
Ona preporuča – govorite si da ste vrijedni. Na sve strane pišite samo te dvije riječi. Ja vrijedim. Napišite te riječi na ogledalo da ih vidite svaki put kad se pogledate. Ja vrijedim.
Jer Vi zaista i vrijedite. Da se možete samo na trenutak pogledati onako kako Vas gleda Vaša duša – bilo bi Vam dovoljno da napravite čuda. Gleda Vas sa čistom, neuvjetovanom ljubavlju.
Manuela Štakić, putbudenja.blogspot.hr
