ZVJEZDOZNANCI
Na vratima mi je pozvonio poštar
i donio sva moja krvava ljubavna pisma
koja sam cijeloga života slao na pogrešnu adresu:
zvjezdoznancima.
Gledam pozorno njegove blijede ruke,
zaraza je, kažem mu, isključena,
ali on je neutješan:
Šefovi me mrze – kaže.
Odbija novac, odbija piće.
Star sam k’o svemir – dometne i odlazi.
Večeras je novogodišnja večer,
trenutno je skrivena
u svim mojim plitkim posudama za jelo.
Smiju mi se soljenke, najviše one:
Sjećaš li se kako si nas jednom oblizivao
s papirnatom zvijezdom u ruci, s figom u šaci.
Tako se ne postaje zvjezdoznanac.
Ni pocrnjelom silvestarskom bokalu nisi vratio posrebreno uho,
Ni…
Zvono na vratima.
Poruka neboznanca iz one ulice preko krovova
(do nje nema puta):
Konstruirao sam prazno nebo.
Podaj ta krvava pisma,
prevarit ćemo sve u pijanoj silvestarskoj noći.
Prazni su i moj pogled i ona soljenka.
Nježno predajem pisma.
Nema tog vina kojemu bih vjerovao,
ali dobro,
vrijedi nešto i krvava prevara poštara.
SVJETIONIK
Stojim na stubištu napuštena svjetionika,
prepun patetike, romantike, semantike,
i razmišljam hoću li se ubiti
na jedan od hiljadu poznatih načina.
Čekam da boca s tvojom porukom
skrene u isušeni ocean.
Vidiš…
Smrt je različito od različitog
samo u mojoj osobnoj izvedbi,
ali bojim se da ti ona ništa ne bi rekla o tome
na kojoj trošnoj svjetioničarskoj stubi
svoju sam povijest okrenuo protiv sama sebe.
Stoga ne razmišljaj o mojoj smrti,
razmišljaj o svojoj boci
koja će na kraju ipak stići do moga grla
prepunog presušenih krikova.
Hoće li to biti hiljadu i prvi način
našeg međusobnog proždiranja
u modernim svjetionicima?
NEMA VEZE
Naša ljubav… ne, naš pokušaj ljubavi
bio je trenutak koji smo otrgnuli od vječnosti;
kad smo htjeli otrgnuti dva
vječnost se otrgnula od nas.
Nema veze… moja draga,
u vanzemaljskoj projekciji tvoje krivnje
kriv sam samo ja.
I zar je tako prevažno tko je kriv,
tko je grlom krenuo u mjesečeve jagode.
(Moja verzija)
Netko me još zarana krivo procijenio
pa umjesto moje osobne
pokidao pupkovinu mojih ruža,
no i takovima si se nasmijala
u onom otrgnutom trenutku.
Neme veze
Besciljnosti moja.
[author] [author_image timthumb=’on’]http://atma.hr/wp-content/uploads/2013/10/zlatko-tomic-2.jpg[/author_image] [author_info]Zlatko Tomić, književnik, što objavljenih što neobjavljenih ima preko deset knjiga, autor psihološko-povijesnih romana, zbirki aforizama, drama, eseja, ali sebe nadasve prepoznaje po humanističko-etičkom ispisu te sociološko-povijesno-psihološkim i filozofskim inklinacijama u umjetnosti. Kultura življenja, duhovnost i nadduhovnost, filozofija religije, tolerantnost spram svih oblika alternativnosti moderniteta svakidašnje su mu preokupacije, nadasve cijeni čistu, iskrenu, istinsku misao, razmišljajnost oživotvorenja i obogotvorenja u najširem smislu tih riječi, transcedentnu u svojoj krajnjoj smislenosti. Javljat će se poučnim pričama, iskričavim esejima, poetsko-filozofskim minijaturama, humoreskama. Najveća mu je nagrada ako, čitajući ga, makar i uzgred, dočitate ponajprije sebe, spoznate vlastiti alter-ego kao sukreatora svog božanskog Jastva.[/author_info] [/author]
