Što ti vrijedi uspinjanje na krov svijeta i pogled s njega ako su u dolini sve sami sizifobi – oni koji budalasto streme ka vrhu i pogibaju, ili oni koje nikad nije svladala želja da prema ijednom vrhu krenu?
Što mu je još preostalo? Ono što preostaje svakome kada mu sve oduzmu. Te dvije stvari su relativno neotuđive. Ah, k vragu, kome bi uopće palo na pamet danima ga tražiti u ovom planinskom bespuću samo da bi mu preoteo te dvije, u ovim uvjetima, predragocjene stvari. Svijet i onako toga ima u izobilju. Stoga, nek’ ne brine, nitko ne će dotrčati da mu te stvari izmoli ili preotme, da ih, eventualno, na tom mjestu i iskoristi. Svijet još nikad u pustinjskoj oazici nije gradio hidrocentralu. A te dvije stvari su…
Um i volja.
Pogledajmo kako je on stajao s njima i razmotrimo okolnosti u kojima se zatekao. Do najvišeg planinskog vrha, do krova svijeta još mu je nedostajalo kakvih šesto-sedamsto metara krajnje strmog uspona, no on je na ovoj točci na kojoj se zatekao bio žrtva snježne oluje koja mu je razrušila logor. Od tada, to jest, od njegova poziva za pomoć protekla su četiri dana, no, pomoć nije stizala. Hoće li ih još deset puta zvati i tako gubiti predragocjeno vrijeme koje može iskoristiti za napredovanje prema vrhu, prema besmrtnoj slavi? Um je govorio: pričekaj, volja je govorila: idi naprijed. I kako to kod njega obično biva, pobijedila je volja. Lagano, sve puzeći, nastavio je naprijed, jedina misao u glavi bila mu je kako zabosti zastavicu na vrhu vrhova.
I uspio je… zapravo, do potpunog uspjeha, a poslije golemih, titanskih napora, jednodnevnog puzanja i plaženja, nedostajao mu je još samo jedan korak – prebacivanje druge noge preko vrha, jednom nogom ga je već zajašio.
Konačno je i to uspio. Uz veliki uzdah opružio se na vrhu, kad malo dođe k sebi zabost će i zastavicu, neka nebo tek onda dobro otvori oči. Hoće li imati snage za silazak? Hoće, mora, samo da zabije zastavicu…
Hajd’mo sad malo iskoristiti i onu drugu dragocjenu stvar koja mu je još preostala – um. Ratio.
Ako ga ne će upotrijebiti on, upotrijebit ćemo ga mi, on neka bude još malo svojim maštanjima ponesen, a mi ćemo hladno ustvrditi: puzanje strmim usponom do planinskog vrhunca bilo je, ustvari, puzanje po podu njegova dvoetažnog stana do njegova kreveta; snježna nepogoda koja mu je razorila logor bila je okolnost zapinjanja točka njegovih invalidskih kolica za unutarnju stubu do ulaznih vratiju njegova stana uslijed čega su se kolica prevrnula, a on, u svojim paraplegičarskim snima uvijek zamaštani planinar, našao se na podu; zastavica koju je namjeravao zabosti na vrh vrhova bila je, zapravo, injekcija kojom je svakodnevno ubadao svoje ruke da bi se osnažio za prebacivanje iz kolica u krevet i obrnuto, a nalazila se do uzglavlja njegova kreveta. Da, u posljednjih pola godine distrofija mu je počela riti i po mišićima ruke. Živio je sam.
Pored okolnosti prevrtanja i ispadanja iz kolica i uz činjenicu da se tom prilikom prilično natukao, bilo je i sretnih okolnosti: telefon mu je bio nadohvat ruke (mobitel je ispao iz džepa i otkotrljao se u nedohvat, ispod kauča), želja, vruća želja, herojstvo bez mane i straha, bili su mu nadohvat srca – otpuzat će do kreveta i kao na krov svijeta popeti se na njega, malo predahnuti, zabosti zastavicu… pardon, injekciju u ruku da bi stekao dodatnu snagu puzanja do prevrnutih kolica i, uslijed osnaživanja ruku, njihovog ispravljanja i posjedanja svog zanavijek obamrlog tijela u njih kao da se ništa nije dogodilo. Herojski naum, nema šta. No, ipak, postojao je trenutak poslije prevrtanja kada su se njegov um i njegova volja žestoko vagali i odvagivali, pa je u jednom Božjem trenu um prevagnuo, a on telefonom pozvao medicinsku pomoć, spreman da mirno leži na podu dok ona ne stigne. A onda je crv sumnje zagospodario njegovim mozgom i postavio nekoliko preteških pitanja: Tko zna kada će pomoć stići, ako su uopće i registrirali njegov poziv? I kada stignu, hoće li on imati snage u glasu da ih upozori da on leži odmah pokraj vrata? Ako ga ne budu čuli, hoće li krenuti provaljivati vrata koja onda svom težinom mogu pasti po njemu i, kakve je danas sreće, usmrtiti ga?
Ali, to ti se, Božji čovječe, nesuđeni Božiću, moglo u još većoj mjeri dogoditi da ti je podvig i uspio, odnosno uspio samo do onog trena dok ne bi ponovo dopuzao do kolica i tada još više izgubio snagu. Zašto, onda, nisi svoje herojstvo razdijelio na pola, uspeo se na krevet-krov svijeta i onda mirno i strpljivo sačekao ishod poziva pa tek onda odlučivao što dalje? Ali, ne, ti to nisi mogao uraditi jer ti si, pored paraplegije, obolio od još jedne teške bolesti – sizifobije – straha da u odsudnim trenutcima ne ćeš biti Sizif oboružan beskrajnom strpljivošću, ne i beskrajnom rezigniranošću.
Ti mi sad iz svoje nezavidne pozicije – iz žablje perspektive ležanja na podu, možeš odgovoriti da je Sizifovo vrijeme prošlo, da se spomenuti gospodin danas samo u ozloglašenom kontekstu, u kontekstu uzaludnosti poduzimanja krajnjih a neučinkovitih, napora, spominje, da je danas vrijeme jednodnevnih heroja, heroja žutog tiska, tko danas mari za strpljivost, za samozatajnost, za beskrajnu, tihu upornost?
Možda si u pravu. Sigurno si u pravu uzme li se u obzir stanje tvoje uznapredovale bolesti kojoj bi herojstvo toga tipa bio sretan ishod.
Ali, ja poznam i druge paraplegičare, pa i one metaforičke kojima je sudbina uzetost mnogog civilizacijskog uvjeta življenja, pa opet nisu „planinari“ krajnje avanturističkog, budalastog tipa.
I ja ću im tako dugo i tako uporno ponavljati priču tvog hipotetskog herojstva, žutotiskovnog, razvikanog, herojstva ne dužeg od herojskog života jednog leptira, treptaja i najraširenijeg oka, siguran da oni nikad ne bi poželjeli puzati do one zastavice-injekcije na tako neracionalan način. Još će mi usput natuknuti da i najbesmrtnija slava na kraju postane mit, a u mitu i o mitu se svašta može naklapati.
Jer, što ti vrijedi uspinjanje na krov svijeta i pogled s njega ako su u dolini sve sami Sizifobi – oni koji budalasto streme ka vrhu i pogibaju, ili oni koje nikad nije svladala želja da prema ijednom vrhu krenu?
